Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2751/22 (A. K.)
Odluka donesena 02. 11. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni spor
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2751/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
02. 11. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 2. novembra 2022. godine, u predmetu broj AP-2751/22, rješavajući apelaciju Amine Kljako, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Amina Kljako protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 484337 17 Rsž od 22. marta 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Amina Kljako (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnijela je 19. jula 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 484337 17 Rsž od 22. marta 2022. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 484337 17 Rsž od 31. decembra 2016. godine, ispravljena rješenjem od 17. februara 2017. godine, obavezan je tuženi („Klas“ d.d. Sarajevo) da apelanici za period od 12. maja 2014. godine do 31. avgusta 2015. godine isplati naknadu plate i uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje za određeni period, te da joj nadoknadi troškove parničnog postupka, dok je odbijen kao neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tuženi na ime naknade nematerijalne štete u vidu pretrpljenog straha i duševnih bolova prouzrokovanih otkazom ugovora o radu isplati određeni novčani iznos, kao i zahtjev da joj na ime „razlike“ plate za obavljanje poslova blagajnika u određenom periodu isplati određeni novčani iznos.
3. Presudom Kantonalnog suda od 22. marta 2022. godine žalba tuženog je djelimično uvažena i prvostepena presuda je preinačena u dijelu odluke o troškovima postupka tako što je snižen iznos troškova koje je tuženi dužan da nadoknadi apelantici, dok je apelantičina žalba odbijena kao neosnovana i potvrđena je prvostepena presuda.
4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da nije sporno da je odlukom tuženog od 14. aprila 2014. godine otkazan apelantičin ugovor o radu zbog ekonomskih, organizacijskih i tehničkih razloga. Takođe je nesporno da je navedena odluka stavljena van snage odlukom tuženog od 6. avgusta 2015. godine, te da je apelantica, na poslovima fakturiste, stupila na rad 15. avgusta 2015. godine. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud zaključio da apelantica nije dokazala uzročnu vezu između otkaza ugovora o radu i nematerijalne štete u smislu odredbe člana 85. Zakona o radu u vezi sa članom 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Pri tome, Kantonalni sud je ukazao da se naknada nematerijalne štete dosuđuje samo ukoliko je postupak protiv zaposlenika vođen zlonamjerno i šikanozno, što apelantica tokom postupka nije dokazala. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelantičini navodi da je pored poslova fakturiste obavljala i poslove blagajnika jer tu tvrdnju nije dokazala. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke utvrdio da je apelantici isplaćivana plata predviđena ugovorom o radu shodno odredbi člana 68. Zakona o radu. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno odbio kao neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete i „razlike“ plate za obavljanje poslova blagajnika u smislu odredbe člana 123. i
126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
5. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, ponavlja navode koje je iznijela tokom postupka pred redovnim sudom, te smatra da je redovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio relevantne propise. Naročito ističe da je dokazala da je pretrpjela nematerijalnu štetu zbog otkaza ugovora o radu, te da je pored poslova fakturiste obavljala i poslove blagajnika.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u svezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, točka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
8. Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ustavnih prava, odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud, dovodeći u vezu utvrđeno činjenično stanje sa relevantnim zakonskim odredbama, dao jasne razloge zbog čega je prihvatio kao pravilan zaključak prvostepenog suda o neosnovanosti apelantičinog tužbenog zahtjeva, čime je odgovorio na sva pitanja koja su bila ključna za donošenje odluke. Osim toga, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je navedeno pravo došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da ga Ustavni sud posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
10. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelatičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić