Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-487/21 (L. K. i drugi)

Odluka donesena 05. 10. 2022.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Ništavost
  • Ugovor o kupoprodaji
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-487/21

Apelacija

Odluka o meritumu

05. 10. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 487/21, rješavajući apelaciju Ljubinke Kešetović i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3), člana 72. stav (5) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 5. oktobra 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Ljubinke Kešetović, Miodraga Kešetovića, Tatjane Kešetović, Želimira Kešetovića, Gordane Huselja, Zlatka Džinića i Nafije Kešetović.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 28 0 P 046493 19 Rev od 4. decembra 2020. godine.

Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da Ljubinki Kešetović, Miodragu Kešetoviću, Tatjani Kešetović, Želimiru Kešetoviću, Gordani Huselja, Zlatku Džiniću i Nafiji Kešetović u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati ukupan iznos od 2.100,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka tog roka, plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Ljubinke Kešetović, Miodraga Kešetovića, Tatjane Kešetović, Želimira Kešetovića, Gordane Huselja, Zlatka Džinića i Nafije Kešetović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 28 0 P 046493 19 Rev od 4. decembra 2020. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ljubinka Kešetović iz Srebrenika, Miodrag Kešetović iz Subotice, Tatjana Kešetović iz Beograda, Želimir Kešetović iz Beograda, Gordana Huselja iz Kanade, koje zastupa Faruk Smajlović, advokat iz Gračanice, Zlatko Džinić iz Gračanice i Nafija Kešetović iz Gračanice, koje zastupaju Faruk Smajlović i Mirza Sumbić, advokati iz Gračanice (u daljnjem tekstu: apelanti), podnijeli su 12. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 28 0 P 046493 19 Rev od 4. decembra 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 28 0 P 046493 15 Gž od 7. marta 2019. godine i Presude Općinskog suda u Gradačcu - Odjeljenje u Srebreniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 28 0 P 046493 14 P2 od 6. marta 2015. godine. Apelanti su 13. i 18. jula, te 16. augusta 2022. godine dopunili apelaciju (dostavili su traženu dokumentaciju).

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 19. maja 2022. godine zatraženo je od Općinskog, Kantonalnog i Vrhovnog suda, te tuženih I. K. i E.V. (u daljnjem tekstu: tuženi ili prvotuženi i drugotuženi) da dostave odgovore na apelaciju.

3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 7. do 15. juna 2022. godine.

4. Odgovori na apelaciju dostavljeni su 15. juna, odnosno 25. augusta 2022. godine zastupnicima apelanata na izjašnjenje, ali oni nisu dostavili izjašnjenje u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Apelanti su 16. augusta 2002. godine Općinskom sudu podnijeli tužbu protiv tuženih radi utvrđenja. Presudom Općinskog suda broj 28 0 P 046493 14 P2 od 6. marta 2015. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da ostavinsku masu iza ostavioca S. K. (u daljnjem tekstu: ostavilac) čine nekretnine preciznije označene u izreci presude (u naravi, parcela, kuća, zgrada i dvorište, u daljnjem tekstu: sporne nekretnine), što je prvotuženi dužan priznati i trpjeti da se na toj ostavinskoj masi raspravi nasljedstvo iza ostavioca kod nadležnog Općinskog suda. Istom presudom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da je ugovor o kupoprodaji spornih nekretnina od 27. juna 2002. godine ništav, zaključen između prvotuženog, kao prodavca, i drugotuženog, kao kupca (u daljnjem tekstu: ugovor o kupoprodaji), da kao takav ne proizvodi pravna djejstva, da je drugotuženi dužan da prizna da se na osnovu ove presude briše upis posjeda i vlasništva na spornim nekretninama, te da promjene stanja posjeda i vlasništva provedu Zemljišnoknjižni ured Općinskog suda i Općinska služba za prostorno uređenje, katastar nekretnina, geodetske i imovinskopravne poslove Srebrenik u određenom roku pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Također, istom presudom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže drugotuženi da im vrati u posjed i vlasništvo sporne nekretnine, slobodne od lica i stvari, u određenom roku pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Osim toga, istom presudom odbijen je i zahtjev apelanata da sud obaveže tužene da snose troškove postupka, a apelanti su obavezani da tuženim nadoknade troškove parničnog postupka.

7. U obrazloženju sud je ukazao da među parničnim strankama nije sporno da su one, osim drugotuženog, srodnici i nasljednici iza ostavioca, da je iza ostavioca pokrenut i vođen ostavinski postupak koji je prekinut, te da su apelanti upućeni da pokrenu parnični postupak protiv prvotuženog.

8. Dalje, sud je naveo da su apelanti tužbeni zahtjev dokazivali iskazima svjedoka V. Dž. i iskazima apelanta Z. Dž. i apelantice N. K. (sadržaj ovih iskaza detaljno je naveden u presudi). Međutim, sud je istakao da nije mogao prihvatiti njihove iskaze, jer oni o činjenicama o kojima su svjedočili (kupovina parcele i gradnja kuće) nisu imali neposredna saznanja, a iskazi svjedoka i apelantice N. K. su i suprotni materijalnim dokazima koje su proveli tuženi. Osim toga, sud je ukazao da su apelanti izvodili i određene materijalne dokaze (uvid i čitanje isprava i sudskih spisa, sve preciznije navedeno u presudi) iz kojih se nije moglo zaključiti da je ostavilac kupio parcelu, da je na njoj gradio kuću, odnosno da je ostavilac prema bilo kojem zakonskom osnovu stekao pravo vlasništva na spornim nekretninama. Naime, sud je, između ostalog, naveo da se iz dokumentacije iz ranijeg perioda (tokom 1960-ih godina, kada je nesporno počela gradnja kuće) nije moglo vidjeti da je negdje navedeno ostaviočevo ime, već da je sva dokumentacija „glasila“ na ime prvotuženog.

9. Sud je, dalje, ukazao da su tuženi materijalnim dokazima, prije svega javnim ispravama i pravosnažnim sudskim odlukama (preciznije navedenim u presudi) dokazali da je prvotuženi bio vlasnik i posjednik spornih nekretnina do 12. marta 2002. godine, kada je na osnovu kupoprodajnog ugovora pravo vlasništva i posjeda „prešlo“ na drugotuženog. Dalje je navedeno da sud nije prihvatio kao osnovane prigovore apelanata da su sudske presude na osnovu kojih se prvotuženi upisao kao vlasnik i posjednik spornih nekretnina nezakonite s obzirom na to da su one postale pravosnažne, te da se o njima ne može raspravljati, već da se moraju poštovati i izvršavati. Osim toga, sud je ukazao da bi osporavanje upisa prava vlasništva nakon 40 godina dovelo do pravne nesigurnosti, naročito zato što apelanti nisu ponudili dokaze na osnovu kojih bi se utvrdilo suprotno stanje od onog koje je više od 40 godina upisano u javnim knjigama.

10. Dalje, sud je ukazao da je prvotuženi sporne nekretnine prodao drugotuženom 12. marta 2002. godine, odnosno da je sa njim zaključio ugovor o kupoprodaji na osnovu kojeg se drugotuženi u zemljišnim knjigama upisao kao vlasnik i posjednik spornih nekretnina sa dijelom 1/1. S tim u vezi, sud je naveo da je drugotuženi dokazao da je na legalan način stekao pravo vlasništva i posjeda na spornim nekretninama, odnosno da ih je kupio od prvotuženog na osnovu ugovora o kupoprodaji, pouzdavajući se u stanje u zemljišnim knjigama i katastarskom operatu u kojima je prvotuženi, kao prodavac, bio upisan kao njihov vlasnik i posjednik sa dijelom 1/1. Također, sud je ukazao da je utvrđeno da je drugotuženi nakon isplaćene kupoprodajne cijene ušao u posjed spornih nekretnina, tako da su paušalne tvrdnje apelanata da je ugovor o kupoprodaji fiktivan, te da drugotuženi nije ušao u posjed spornih nekretnina. Osim toga, sud je ukazao da je ugovor o kupoprodaji zaključen u skladu sa tada važećim prinudnim propisima, te da apelanti nisu izveli niti jedan dokaz na okolnost da je ugovor o kupoprodaji suprotan ustavu ili moralu društva.

11. U skladu sa navedenim, Općinski sud je zaključio da apelanti nisu dokazali osnovanost tužbenih zahtjeva u smislu odredaba čl. 123. i 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

12. Presudom Kantonalnog suda broj 28 0 P 046493 15 Gž od 7. marta 2019. godine žalba apelanata je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda je potvrđena. Istom presudom odbijeni su zahtjevi apelanata za naknadu troškova žalbenog postupka, kao i zahtjevi tuženih za naknadu troškova za sastavljanje odgovora na žalbu.

13. U obrazloženju Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud, suprotno žalbenim navodima, u skladu sa odredbom člana 8. ZPP, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje na koje je pravilno primijenio materijalno pravo. U skladu sa tim, sud je ukazao da je prvostepeni sud jasno i pravilno obrazložio zbog kojih razloga nije poklonio vjeru iskazima svjedoka i apelanata (Z. Dž. i N. K), te da apelanti nisu izveli niti jedan materijalni dokaz na osnovu kojeg bi se moglo utvrditi da je ostavilac prema bilo kojem zakonskom osnovu stekao pravo vlasništva na spornim nekretninama. S tim u vezi, sud je ukazao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelanti nisu dokazali osnovanost tužbenih zahtjeva, a da su tuženi dokazali da su dugogodišnji vlasnici i posjednici spornih nekretnina, i to na osnovu javnih isprava i pravosnažnih sudskih odluka, te da je pravilan zaključak prvostepenog suda da prvotuženi nije bio nesavjestan. Dalje, sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je prvotuženi još od 1964. godine, pa do prodaje spornih nekretnina drugotuženom bio upisan kao njihov posjednik i vlasnik, a da je ostavilac tek po osnovu avionskog snimanja 1979. godine bio upisan kao posjednik spornih nekretnina. Međutim, taj upis je brisan na osnovu pravosnažne sudske odluke, tako da su i ovi žalbeni navodi ocijenjeni kao neosnovani. Osim toga, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud pravilno odlučio i o prigovorima apelanata koji se odnose na pravosnažne presude donesene u ranijim postupcima.

14. Presudom Vrhovnog suda broj 28 0 P 046493 19 Rev od 4. decembra 2020. godine odbijena je revizija apelanata, te je odbijen i njihov zahtjev za naknadu troškova revizionog postupka. U obrazloženju sud je naveo da je bez osnova revizijski navod da drugostepeni sud nije ocijenio žalbeni prigovor u vezi sa povredom principa jednakog postupanja u parničnom postupku. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da su apelanti taj prigovor naveli u žalbi, ističući da je prvostepeni sud ocijenio samo dokaze tuženih, a ne i dokaze apelanata. S tim u vezi, sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno konstatirao da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke detaljno naveo zbog čega nije poklonio vjeru pojedinim dokazima koje su predložili i izveli apelanti, te da je sveobuhvatnom ocjenom svakog pojedinog dokaza, te svih izvedenih dokaza u njihovoj međusobnoj vezi utvrdio činjenično stanje. Dalje, sud je ukazao da je Kantonalni sud odgovorio i na sve žalbene prigovore istaknute u pogledu drugih sudskih postupaka koji su pravosnažno okončani. Osim toga, sud je naveo da su pravilne odluke nižestepenih sudova u odnosu na oba tužbena zahtjeva.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

15. Apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

16. Apelanti smatraju da je u postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je proizvoljno primijenjeno pravo na njihovu štetu. Također, smatraju da Općinski sud nije pravilno ocijenio sve dokaze provedene tokom postupka, da ih je ocijenio samo u korist tuženih, da Kantonalni sud u drugostepenoj presudi samo ponavlja usvojeni stav Općinskog suda, odnosno da tokom postupka nisu ocijenjeni svi njihovi prigovori. Apelanti navode da je ostavilac nakon provedenog aviosnimanja u postupku izlaganja, na osnovu posebnog rješenja, bio upisan u zemljišnim knjigama kao posjednik spornih nekretnina, da je prvotuženi nezakonitim radnjama i sredstvima ishodovao ranije sudske odluke na osnovu kojih se na spornim nekretninama „na nezakonit način“ upisao kao vlasnik i posjednik sa dijelom 1/1. Apelanti smatraju da im kao zakonskim nasljednicima iza ostavioca pripadaju sporne nekretnine, da one treba da uđu u ostavinsku masu, jer je ostavilac, a ne prvotuženi, bio njihov zakonski posjednik. Također, navode da je ugovor o kupoprodaji ništav, da je samo fiktivno zaključen, te da drugotuženi nikada nije ušao u posjed spornih nekretnina.

17. Osim toga, apelanti smatraju i da je postupak dugo trajao, te da je povrijeđeno i njihovo pravo na suđenje u razumnom roku.

II.Odgovor na apelaciju

18. Općinski sud je naveo da su stranke iznijele činjenice i dokaze koje je sud savjesno i brižljivo ocijenio, te da je na osnovu provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja donio odluku uz primjenu odgovarajućih odredaba materijalnog prava. Općinski sud je predložio da se apelacija odbaci kao očigledno (prima facie) neosnovana, ili da se odbije.

19. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri navodima iz obrazloženja osporene presude, da je presudu donio uz pravilnu primjenu materijalnog prava i u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

20. Vrhovni sud je naveo da je osporena presuda donesena primjenom odgovarajućih materijalnih i procesnih zakona, kako je to detaljno obrazloženo u presudi u kojoj su dati odgovori na sve odlučujuće tvrdnje apelanata. Vrhovni sud je istakao da su navodi iz apelacije neosnovani, te je predložio da se apelacija odbije.

21. Tuženi su istakli da su apelanti iskoristili svoje zakonsko pravo, da su vodili postupak pred sudovima koji su, u skladu sa procesnim i materijalnim zakonima, donijeli pravilne odluke, te da smatraju da je apelacija neosnovana.

V.Relevantni propisi

22. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se tekst Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 28 0 P 046493 19 Rev od 4. decembra 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelanti su primili 15. januara 2021. godine, a apelacija je podnesena 12. februara 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

27. Apelanti navode da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

30. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radilo o parničnom postupku radi utvrđenja da sporne nekretnine čine ostavinsku masu ostavioca, odnosno da je ugovor o kupoprodaji spornih nekretnina ništav, dakle, o predmetu građanskopravne prirode, te stoga apelanti uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

U odnosu na osporene odluke

31. Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02, i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona.

32. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presuda redovnih sudova slijedi da je tužbeni zahtjev apelanata odbijen, jer apelanti nisu dokazali osnovanost svojih navoda u smislu odredaba čl. 123. i

126. ZPP. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi detaljno razmotrili sve prigovore apelanata (povreda principa jednakog postupanja, da je ostavilac u određenim zemljišnim knjigama bio upisan kao posjednik spornih nekretnina, da je ugovor o kupoprodaji ništav, te da je prvotuženi nezakonitim radnjama i sredstvima ishodovao ranije sudske odluke), a te prigovore ponavljaju i u apelaciji. Sve navedene prigovore su ocijenili kao neosnovane. Također, Ustavni sud zapaža da su o zaključcima u vezi sa navedenim prigovorima sudovi dali detaljna i relevantna obrazloženja, koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju, nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na štetu apelanata, niti da su apelanti pružili dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

33. Stoga, imajući u vidu praksu Ustavnog suda, kao i sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na osporene odluke. To se, međutim, ne odnosi na pravo na suđenje u razumnom roku koje će Ustavni sud posebno ispitati. U odnosu na suđenje u razumnom roku

34. Ustavni sud, slijedeći praksu Evropskog suda, kontinuirano ističe da se dužina trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

35. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je relevantan period od podnošenja tužbe (16. agust 2002. godine) do donošenja presude Vrhovnog suda (4. decembar 2020. godine). Dakle, relevantan period koji će Ustavni sud ispitati u konkretnom slučaju je 18 godina i oko četiri mjeseca.

36. S obzirom na činjenična i pravna pitanja o kojim su u konkretnom slučaju trebali raspraviti sudovi, Ustavni sud smatra da se nije radilo o složenom postupku. Također, Ustavni sud smatra da ništa ne ukazuje da su apelanti svojim postupcima utjecali na dužinu trajanja postupka.

37. Analizirajući postupanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni postupak pred Općinskim sudom trajao 12 godina i sedam mjeseci, a da je postupak pred Kantonalnim sudom trajao četiri godine (računajući od donošenja prvostepene presude). Pri tome Ustavni sud zapaža da ovi sudovi nisu naveli bilo kakve razloge kojima bi nastojali opravdati ovakvu dužinu postupka. Dalje, Ustavni sud uočava da je postupak pred Vrhovnim sudom trajao jednu godinu i devet mjeseci (računajući od dana donošenja drugostepene presude), što per se nije predugo, ali uzimajući u obzir postupak kao cjelinu, jeste doprinijelo ukupnom trajanju konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da dužina postupka prvenstveno pred Općinskim, a zatim i Kantonalnim sudom ne zadovoljava standarde prava na suđenje u razumnom roku.

38. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava apelanata na suđenje u razumnom roku kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Naknada nematerijalne štete

39. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine, svoju dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, te odredbe člana 74. Pravila Ustavnog suda, odnosno člana 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantima treba isplatiti ukupan iznos od 2.100,00 KM. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, apelantima plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

40. U odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se tvrdnje apelanata o kršenju navedenog prava temelje na istim navodima koje su apelanti istakli u vezi s pravom na pravično suđenje koje je Ustavni sud ocijenio neosnovanim. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je pravo apelanata na imovinu dovedeno u pitanje na način da bi Ustavni sud to pravo trebalo posebno da ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su apelanti pružili dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelacioni navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

41. Apelanti, također, tvrde da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek. Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu eksplicitno naveli u vezi sa kojim pravima smatraju da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. Ustavni sud, međutim, zapaža da su apelanti imali mogućnost da koriste i da su koristili zakonom propisane pravne lijekove, pa činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali njihovim uspjehom u postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti tih pravnih lijekova. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani i apelacioni navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na pravo na suđenje u razumnom roku kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak pred redovnim sudovima ukupno trajao 18 godina i četiri mjeseca, od čega pred Općinskim sudom 12 godina i sedam mjeseci, te pred Kantonalnim sudom četiri godine, a ti sudovi nisu ponudili razloge koji bi mogli utjecati na drugačiji zaključak Ustavnog suda.

43. Ustavni sud, dalje, zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale segmente prava na pravično suđenje, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali argumentirane i jasne razloge za svoje odlučenje, a nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je pravo apelanata na imovinu došlo u pitanje na način da bi Ustavni sud to pravo trebalo da ispita posebno prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su apelanti pružili dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

44. Također, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su apelanti imali mogućnost da koriste i kada su koristili zakonom propisane pravne lijekove u postupku, pa činjenica da oni nisu rezultirali uspjehom apelanata ne može voditi zaključku o njihovom nepostojanju ili nedjelotvornosti.

45. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3), člana 72. stav (5) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-487/21 (L. K. i drugi) | Sudska praksa | Aktio