Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2691/22 (M. J.)

Odluka donesena 07. 09. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pretpostavka nevinosti
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • In dubio pro reo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2691/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 09. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. septembar 2022. godine, u predmetu broj AP-2691/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Marinko Jarak, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Marinko Jarak protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 K 183381 22 Kž 2 od 23. maja 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Marinko Jarak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Ivan Tomić advokat iz Mostara, podnio je 13. jula 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 K 183381 22 Kž 2 od 23. maja 2022. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 K 183381 17 K 2 od 10. decembra 2021. godine. Također, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere „kojom bi se obustavilo izvršenje zatvorske kazne“ do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.

2. Presudom Općinskog suda od 10. decembra 2021. godine apelant je oglašen krivim što je, na način i u vrijeme pobliže označeno u izreci presude, fizički napao i teško tjelesno ozlijedio N.S. (u daljnjem tekstu: oštećeni), čime je počinio krivično djelo Teška tjelesna ozljeda iz člana 172. stav (1) Krivičnog zakona Federacije BiH, pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci.

3. Presudom Kantonalnog suda od 23. maja 2022. godine odbijena je žalba apelantovog branioca i potvrđena prvostepena presuda.

4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da se sadržaj žalbe skoro u cjelini odnosi na okolnost ko je prvi došao u vinograd-gdje se konkretni događaj dogodio, apelant ili oštećeni. Međutim, Kantonalni sud je ukazao da navedena okolnost nema karakter odlučne činjenice, ne odnosi se na bitna obilježja krivičnog djela Teška tjelesna ozljeda, niti na bilo koji drugi krivično-pravni institut. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je u žalbi ukazano na okolnost postojanja ozljeda lake prirode kod apelanta, za koje je vještak medicinske struke naveo da su mogle nastati od posljedica kamenica bačenih na apelanta. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da čak i da su te ozljede nastale usljed gađanja kamenicama, ni u kom slučaju se ne može raditi o razmjeri između navodnog napada oštećenog na apelanta u odnosu na apelantov napad na oštećenog. Stoga je sud zaključio da je postojanje nužne odbrane isključeno.

5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznio tokom krivičnog postupka, pa naročito ističe da se ni u kom slučaju nije mogla pokloniti vjera iskazu oštećenog u pogledu pitanja ko je od njih dvojice prvi stigao u vinograd. Osim toga, apelant smatra da su redovni sudovi propustili primijeniti načelo in dubio pro reo iz člana 3. stav (2) Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH u pogledu činjenice da li su njegove ozljede nastale usljed pada ili kamenica koje je na njega bacio oštećeni, te da su u vezi s tim propustili utvrditi postojanje nužne odbrane i osloboditi ga od optužbe.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

9. Ustavni sud zapaža da apelant u suštini ponavlja iste navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima. Iz osporene presude, međutim, proizlazi da je Kantonalni sud u obrazloženju dao jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te naročito obrazložio zbog čega su irelevantni apelantovi navodi u vezi toga ko je prvi došao na mjesto gdje se dogodio sporni događaj, kao i zbog čega su neosnovani apelantovi navodi o postojanju nužne odbrane, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je u provedenom krivičnom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelantovu štetu, niti je apelant pružio dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću pitanje prava na pravično suđenje, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2691/22 (M. J.) | Sudska praksa | Aktio