Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-46/21 (Z.K.)
Odluka donesena 07. 09. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Procesna odluka
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje - pravo na javnu raspravu
- Propisano zakonom
- Upravni spor
- Upravni postupak
- Invalid
- Invalidnina
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o upravnom postupku · čl. 23
- Zakon o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite
- Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o upravnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Pravilnik o izmjenama i dopunama pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku po zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica
- Ispravka Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko - invalidske zaštite
- Zakon o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite
- Zakon o upravnim sporovima
- Ispravka Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-46/21
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 09. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 46/21, rješavajući apelaciju Z. K., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h), članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 7. rujna 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Z. K. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 003573 19 U 2 od 28. siječnja 2020. godine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Z. K. podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 003573 20 Uvp od 1. listopada 2020. godine zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Z. K. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ivan Herceg, odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 31. prosinca 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 003573 20 Uvp od 1. listopada 2020. godine, Presude Vrhovnog suda broj 70 0 U 003573 19 U 2 od 28. siječnja 2020. godine i Rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida Obrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: tuženi) broj UP-I-03- 41-ZKZ-58/13-1 od 21. veljače 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 1592/20 od 20. svibnja 2020. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio 24. travnja 2020. godine protiv Presude Vrhovnog suda broj 70 0 U 003573 19 U 2 od 28. siječnja 2020. godine jer je apelant protiv navedene presude Vrhovnog suda podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje sudske odluke Vrhovnom sudu, o kojem u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena konačna odluka. U obrazloženju odluke Ustavni sud je naveo da, nakon donošenja odluke o zahtjevu, neovisno o vrsti te odluke, apelant ima mogućnost ponovno podnijeti apelaciju u kojoj je dužan na propisanom obrascu apelacije pod točkom 8.a) ostale odluke, navesti i ovu odluku Ustavnog suda.
3. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i tuženog zatraženo je 19. svibnja 2022. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Vrhovni sud i tuženi su 23. svibnja i 10. lipnja 2022. godine dostavili odgovore na apelaciju.
5. Ustavni sud je 15. srpnja 2022. godine dostavio odgovore na apelaciju apelantovom zastupniku, koji je 21. srpnja 2022. godine dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Rješenjem Službe za branitelje iz Domovinskog rata Općine Grude (u daljnjem tekstu: Služba) od 30. ožujka 2007. godine apelantu je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida V. grupe sa 70 % vojnog invaliditeta, po osnovi „povređivanja“ zadobivenog kao pripadnik HVO-a, počevši od 1. siječnja 2007. godine pa dok postoje zakonom propisani uvjeti za korištenje prava, u odgovarajućem mjesečnom novčanom iznosu.
8. Rješenjem tuženog broj UP-I-03-41-ZKZ-58/13-1 od 21. veljače 2019. godine ukinuto je prvostupanjsko rješenje i upravna stvar riješena tako što je utvrđeno da je apelantu prestalo svojstvo ratnog vojnog invalida i pravo na osobnu invalidninu zaključno sa 21. veljačom 2019. godine.
9. U obrazloženju rješenja tuženi je istaknuo da je, postupajući u skladu sa čl. 1. i 6. stavak 7. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite (u daljnjem tekstu: Zakon o provođenju kontrole), revizorski tim za kontrolu izvršio reviziju Uvjerenja o pripadnosti Oružanim snagama i okolnostima stradanja. U svezi s tim, tuženi je istaknuo da je izdano novo uvjerenje od 6. prosinca 2016. godine u kojem je konstatirano da je apelant bio pripadnik Oružanih snaga HVO-a u određenim razdobljima, te da je kao pripadnik 40. domobranske bojne „ozlijeđen“ 5. studenog 1993. godine. Tuženi je istaknuo da je nakon toga, postupajući u skladu sa člankom 6. stavak 7. Zakona o provođenju kontrole, uputio apelantov predmet Liječničkoj komisiji Kantonalnog odjeljenja Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja u Mostaru (u daljnjem tekstu: Liječnička komisija) radi revizije nalaza i mišljenja liječničkih komisija izdanih u postupku priznavanja svojstva ratnog vojnog invalida. U nalazu i mišljenju od 27. studenog 2018. godine Liječnička komisija je utvrdila da je apelantov invaliditet ispod 20 %.
10. Tuženi je ukazao da je apelant u daljnjem postupku pravovremeno prigovorio nalazu, pa je Liječnička komisija u postupku kontrole po prigovoru donijela novi nalaz i mišljenje od 1. veljače 2019. godine, kojim je potvrđen procent invaliditeta kod apelanta ispod 20 % - trajno. Nadalje je tuženi ukazao da je Liječnička komisija dala ocjenu vojnog invaliditeta u skladu sa odredbama Pravilnika o radu liječničkih komisija u postupku ostvarivanja prava po Zakonu o pravima branitelja i članova njihovih obitelji (u daljnjem tekstu: Pravilnik), Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta, sa Listom procenata, kao i na temelju medicinske dokumentacije i pregleda apelanta (koji je na taj način sudjelovao u postupku utvrđivanja procenta invaliditeta). Imajući u vidu navedeno, tuženi je istaknuo da nisu ispunjeni uvjeti iz članka 7. točka 3. Zakona o provođenju kontrole i čl. 3. i 10. Zakona o pravima branitelja i članova njihovih obitelji (u daljnjem tekstu: Zakon o pravima branitelja) za daljnje priznavanje svojstva ratnog vojnog invalida apelantu. Pored navedenog, tuženi je istaknuo da je nalaz i mišljenje Liječničke komisije od 1. veljače 2019. godine jasan i dovoljno obrazložen i sadrži sve činjenice i okolnosti koje su sa medicinskog stanovišta od značaja za donošenje pravilnog i zakonitog rješenja.
11. Presudom Vrhovnog suda broj 70 0 U 003573 19 U2 od 28. siječnja 2020. godine odbijena je apelantova tužba. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje i način na koji je proveden postupak, uz detaljno citiranje dijelova nalaza i mišljenja Liječničke komisije (vidi stranicu 2. osporene presude), pa je istaknuo da su neutemeljeni navodi iz tužbe da su povrijeđene odredbe Pravilnika i Zakona o upravnom postupku. Naime, Vrhovni sud je naveo da je Liječnička komisija, po pravovremenom apelantovom prigovoru, ponovno pregledala dokumentaciju i apelanta i donijela novi nalaz koji je potpun, jasan i dovoljno obrazložen i sadrži sve činjenice i okolnosti koje su sa medicinskog stanovišta od značaja za donošenje pravilnog rješenja u skladu sa člankom 8. stavak 2. Pravilnika. Pored navedenog, sud je istaknuo da je i ostale prigovore iz tužbe ocijenio neutemeljenim jer nemaju utjecaj na drugačije odlučivanje u konkretnoj upravnoj stvari.
12. Rješenjem Vrhovnog suda broj 70 0 U 003573 20 Uvp od 1. listopada 2020. godine odbačen je apelantov zahtjev za izvanredno preispitivanje sudske odluke zato što se prema članku 41. Zakona o upravnim sporovima zahtjev za izvanredno preispitivanje sudske odluke može podnijeti samo protiv pravomoćne odluke Kantonalnog suda donesene u upravnom sporu, a ne i protiv odluke Vrhovnog suda.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
13. Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, pravo na djelotvorni pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, kao i zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. U svezi s tim, apelant je istaknuo da osporeno rješenje Vrhovnog suda pobija zbog povrede prava na pristup sudu (kao segment prava na pravično suđenje), prava na djelotvoran pravni lijek i zabrane diskriminacije, dok osporenu presudu Vrhovnog suda i rješenje tuženog pobija zbog povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu.
14. Apelant je istaknuo da je osporeno rješenje Vrhovnog suda rezultat proizvoljnog tumačenja članka 41. Zakona u upravnim sporovima i nedovođenja navedenog članka u svezu sa Zakonom o provođenju kontrole. Apelant je ukazao da je točno da članak 41. Zakona o upravnim sporovima propisuje da se zahtjev za izvanredno preispitivanje može podnijeti protiv odluke Kantonalnog suda, međutim, da je Vrhovni sud zanemario da u konkretnom upravnom sporu taj sud postupa kao prvostupanjski sud, a ne Kantonalni sud koji inače postupa po tužbama u upravnim sporovima (u skladu sa člankom 5. Zakona o upravnim sporovima). Naime, u konkretnom slučaju u prvom stupnju po tužbi postupa Vrhovni sud, na temelju odredbe članka 7. stavak 9. Zakona o provođenju kontrole. Apelant smatra da iz navedenog jasno proizlazi da Vrhovni sud u konkretnom slučaju preuzima ulogu prvostupanjskog suda u upravnom sporu, pa se zato i članak 41. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima treba tumačiti u smislu navedenih okolnosti. Apelant, također, smatra da u ovakvom postupanju Vrhovnog suda postoje i elementi diskriminacije jer se apelant (i cjelokupna boračka populacija u svezi sa čijim se pravima vrši revizija po Zakonu o provođenju kontrole) bez ikakvog opravdanog razloga stavlja u neravnopravan položaj u odnosu na sve druge osobe koje u drugim upravnim sporovima bez smetnji podnose zahtjeve za izvanredno preispitivanje sudske odluke, kada Kantonalni sud postupa kao prvostupanjski sud.
15. U odnosu na osporenu presudu Vrhovnog suda i rješenje tuženog, apelant je prvenstveno istaknuo da je Vrhovni sud zanemario većinu njegovih tužbenih navoda. Apelant je nadalje vrlo opširno naveo što je isticao u tužbi i dopuni tužbe, a na koje navode mu, kako tvrdi, Vrhovni sud nije odgovorio. Između ostalog, apelant navodi da je tuženi ignorirao načela zaštite prava građana, materijalne istine, a posebno saslušanja stranke i ocjene dokaza. U svezi s tim je istaknuo da je u tužbi ukazao da je tuženi kršio načelo saslušanja stranke (članak 8. Zakona o upravnom postupku, u daljnjem tekstu: ZUP) jer apelant u postupku uopće nije saslušan, nije mu dana mogućnost da se izjasni pred tuženim organom, a u tom smjeru je ukazano i na Odluku Ustavnog suda FBiH broj U- 17/12 od 7. veljače 2013. godine. Nadalje je apelant ukazao da je u tužbi isticao da tuženi nije izvršio ocjenu dokaza u skladu sa odredbama ZUP-a, da u osporenom rješenju tuženog nema kritičkog osvrta na utvrđene činjenice, nema ocjene dokaza i nema navođenja konkretnih razloga za svoju odluku. Zatim je apelant istaknuo da je u tužbi ukazano da Liječnička komisija nije obrazložila svoje nalaze i mišljenja u skladu s relevantnim odredbama Pravilnika, niti se drugostupanjska komisija bavila apelantovim prigovorima, pa da je tuženi zbog svega navedenog počinio povredu niza odredbi ZUP-a. Apelant je nadalje detaljno naveo prigovore koje je iznio u tužbi u odnosu na zaključke Liječničke komisije vezano za pojedine točke po kojima se cijenio njegov invaliditet (u biti, apelant je iznio svoju ocjenu kako je Liječnička komisija trebala obrazložiti sporni nalaz, vezano za svaku točku po kojoj je cijenjen apelantov invaliditet, bliže navedeno u apelaciji). Apelant je istaknuo da se navedenim prigovorima sud nije bavio, pa da se opisano postupanje može okarakterizirati kao potpuno proizvoljno, te da se na ovaj način očigledno krši pravo na pravično suđenje i pravo na obrazloženu odluku. Apelant smatra da navedeni nedostaci spornih nalaza Liječničke komisije, kojima se nije bavio sud, a niti tuženi, nesporno dovode do neodrživosti takvih nalaza i oni se nikako ne mogu uzeti kao obrazloženi, jasni ili potpuni. Apelant je opet napomenuo da nije imao mogućnost uopće se izjasniti o tim nalazima komisija pred tuženim, a kada se izjasnio i iznio prigovore na te nalaze u tužbi, sud ih je potpuno ignorirao.
16. Također, apelant je istaknuo da je sudu ukazao i na nezakonit sastav Liječničke komisije (drugostupanjske i prvostupanjske) jer je komisija postupala u sastavu od samo dva člana, a takav sastav nije propisan niti jednom odredbom Zakona o pravima branitelja (nego da komisiju u konkretnom slučaju čine tri člana), niti Pravilnikom ili bilo kojim drugim propisom, a da je takvo postupanje i nezamislivo jer se nalaz mora donijeti većinom glasova shodno članku 7. stavak 2. Pravilnika (u svezi s tim, apelant je dostavio kao dokaz i navodnu tužbu kojom je pokrenuo osporeni upravni spor). Apelant je naglasio da je sve navedene prigovore Vrhovni sud zanemario, te je tako i njegova presuda obuhvaćena povredama odredbi ZUP-a i Zakona o upravnim sporovima. Apelant smatra da je rješenje tuženog, koji je nerezonski prihvatio nalaz Liječničke komisije bez bilo kakve ocjene, potpuno neodrživo zbog svih navedenih povreda, te da se postavlja pitanje koja je suštinska uloga i funkcija tuženog u ovakvom postupku revizije ako samo automatski „prepisiva“ nalaze komisija, a da te nalaze uopće cijeni u skladu sa ZUP-om. U konačnici, apelant je istaknuo da je njegovo pravo na imovinu povrijeđeno zato što je on zbog navedenog nezakonitog i proizvoljnog postupanja Vrhovnog suda i tuženog uskraćen u ostvarivanju svog prava na osobnu invalidninu, odnosno uskraćen za svoju stečenu imovinu.
II.Odgovor na apelaciju
17. Vrhovni sud je istaknuo da ostaje pri razlozima navedenim u osporenim odlukama tog suda, te da u osporenom postupku nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji.
18. Tuženi je istaknuo, između ostalog, da nije došlo do povrede apelantovih prava, da je apelant u skladu s relevantnim odredbama Pravilnika iskoristio svoje pravo ulaganja prigovora na nalaz i mišljenje prvostupanjske komisije, nakon čega je Liječnička komisija donijela novi nalaz, a na temelju kojeg je tuženi donio osporeno rješenje. Zatim je tuženi istaknuo da su neutemeljeni apelacijski navodi kojim se apelant poziva na odredbu članka 3. stavak 5. Zakona o pravima branitelja jer je apelant status ratnog vojnog invalida ostvario po osnovi povrede, a navedena odredba zakona se odnosi na ratne vojne invalide koji su ranjeni, zarobljeni ili su s područja na kojem je počinjen genocid koji je priznat od Međunarodnog suda u Hagu.
19. Apelant je u izjašnjenju na odgovore na apelaciju istaknuo da se Vrhovni sud u svom odgovoru nije ni osvrnuo na apelacijske navode, dok se tuženi samo malo detaljnije osvrnuo vezano za primjenu odredbe članka 3. stavak 5. Zakona o pravima branitelja. U svezi s tim, apelant je istaknuo da je u apelaciji naveo da se sud nije osvrnuo na taj apelantov prigovor, a da tuženi pokušava u odgovoru na apelaciju obrazložiti kako je apelantovo pozivanje na tu odredbu neutemeljeno, iako u osporenom postupku o toj „problematici“ nema osvrta ni suda, a ni tuženog. Apelant smatra da je ovakvo nastojanje tuženog da tek u odgovoru na apelaciju popravi nedostatke osporenih odluka nedopušteno, naglašavajući da je navedeni prigovor bio samo jedan od brojnih prigovora na koje je ukazano u apelaciji, a na koje prigovore se u osporenim odlukama nisu osvrnuli sud i tuženi.
V.Relevantni propisi
20. Zakon o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite („Službene novine Federacije BiH“ br. 82/09, 11/10 – ispravak, 4/13 – odluka USFBiH, 24/13 – odluka USFBiH i 103/21). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite („Službene novine Federacije BiH“ br. 82/09, 11/10 – ispravak, 4/13 – odluka USFBiH i 24/13 – odluka USFBiH) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 7. stavak (3) (Revizija rješenja kojima su priznata prava) (3) U slučajevima iz članka 6. stavak 7. ovoga zakona kada mjerodavno povjerenstvo Instituta utvrdi manji ili veći procenat vojnog invaliditeta u odnosu na ranije utvrđeni procenat vojnog invaliditeta ili utvrdi vojni invaliditet ispod 20%, ili manji ili viši stupanj ortopedskog dodatka ili dodatka za tuđu njegu i pomoć od druge osobe, Federalno ministarstvo će u postupku revizije ukinuti rješenje s danom donošenja novoga rješenja i samo riješiti upravnu stvar, bez pozivanja korisnika prava po bilo kojoj osnovi.
NAPOMENA:
Presudom Ustavnog suda Federacije BiH, broj U-17/12 od 7. veljače 2013.
godine objavljenom u "Službenim novinama Federacije BiH", broj 24/13 od 27.3.2013. godine utvrđuje se da članak 7. st. 2. i 3. u dijelu koji glasi: "i samo riješiti upravnu stvar bez pozivanja korisnika prava na bilo kojem temelju" Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite ("Službene novine Federacije BiH", broj 82/09) nisu u suglasnosti s člankom 6. stavak 1. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda.
21. Zakon o pravima branitelja i članova njihovih obitelji („Službene novine Federacije BiH“ br. 33/04, 56/05 – ispravak, 70/07, 9/10, 95/13 – odluka USFBiH, 90/17 i 29/22). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni pročišćeni tekst Zakona o pravima branitelja i članova njihovih obitelji („Službene novine Federacije BiH“ br. 33/04, 56/05 – ispravak, 70/07, 9/10, 95/13 – odluka USFBiH i 90/17) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 3. st. (1) i (5) Ratni vojni invalid je državljanin Bosne i Hercegovine koji je, vršeći vojne dužnosti, druge dužnosti za ciljeve obrane u sastavu Oružanih snaga, sudjelujući u obrani Bosne i Hercegovine u razdoblju i pod uvjetima i okolnostima iz članka 2. stavak 1. ovog zakona, zadobio ranu, povredu, bolest ili je vršenje dužnosti utjecalo na pogoršanje bolesti, pa je zbog toga nastupilo oštećenje njegovog organizma najmanje za 20%.
Liječnička komisija kod utvrđivanja stupnja invalidnosti u postupcima koji su u tijeku i postupcima u izvršenju sudskih presuda za ranjene i zatočene pripadnike Oružanih snaga, kao i za osobe sa područja na kojem je počinjen genocid koji je priznat od Međunarodnog suda u Haagu, bez obzira na temelj invaliditeta, koji su već ostvarili pravo i o čemu postoji medicinska dokumentacija u spisu predmeta, stupanj invalidnosti neće se utvrđivati, u postupku provođenja Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite ("Službene novine Federacije BiH", broj 82/09), manje od 20% - X grupe. Članak 45.
Utvrđivanje da je bolest nastupila ili se pogoršala pod okolnostima iz članka 3. ovog zakona, vrši Institut za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja na temelju pregleda i na temelju medicinske dokumentacije o liječenju iz ratnog razdoblja ili iz razdoblja od 90 dana od dana otpuštanja iz Oružanih snaga.
Članak 47. st. (1), (2) i (3) Liječničku komisiju koja daje nalaz i mišljenje nadležnom organu koji u prvom stupnju rješava o pravima prema ovom Zakonu, čine dva člana i to liječnici specijalisti.
Liječničku komisiju koja daje nalaz i mišljenje organu koji u drugom stupnju rješava o pravima prema ovom Zakonu, čine tri člana od kojih su najmanje dva člana komisije liječnici specijalisti.
Liječničku komisiju koja daje nalaz i mišljenje u postupku revizije prvostupanjskih rješenja o pravima prema ovom Zakonu, čine tri člana od kojih su najmanje dva člana komisije liječnici specijalisti.
22. Pravilnik o radu ljekarskih komisija u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica („Službene novine Federacije BiH“ br. 41/04, 29/11, 63/15, 22/16 i 44/18). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni pročišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 8. st. (2) i (3) Nalaz i mišljenje liječničkih komisija trebaju biti potpuni, jasni i dovoljno obrazloženi i sadržavati sve činjenice i okolnosti koje su sa medicinskog stanovišta od značaja za donošenje pravilnog rješenja.
Smatra se da je nalaz i mišljenje iz stava 2. ovog člana potpun i obrazložen ukoliko se ljekarska komisija izjasni pojedinačno o svakom oštećenju uz potpun opis stanja, vidnih tragova ranjavanja ili povrede, funkcionalnog stanja i drugih činjenica i okolnosti koje su sa medicinskog stanovišta od značaja za davanje nalaza i mišljenja. Pri utvrđivanju procenta invaliditeta ne uzimaju se u obzir oštećenja organizma koja nastaju kao posljedica starenja, zanimanja ili materijalnog stanja.
Član 23.a stav (2) Na nalaz i mišljenje iz prethodnog stava stranka može uložiti prigovor u roku od 8 dana od dana prijema nalaza i mišljenja.
23. Zakon o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98, 48/99 i 61/22).
24. U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH” br. 2/98 i 48/99) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Načelo saslušanja stranke Članak 8.
(1) Prije donošenja rješenja stranci se mora pružiti mogućnost da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja.
(2) Rješenje se može donijeti bez prethodnog izjašnjenja stranke samo u slučajevima kad je to zakonom dopušteno.
25. Zakon o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH” broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 41. stavak 1.
Protiv pravomoćne odluke kantonalnoga suda donijete u upravnome sporu stranka može podnijeti zahtjev za izvanrednim preispitivanjem sudske odluke (u daljnjem tekstu: zahtjev za izvanredno preispitivanje) Vrhovnome sudu Federacije ili kantonalnom sudu.
VI.Dopustivost
26. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
U odnosu na osporeno rješenje Vrhovnog suda od 1. listopada 2020. godine
28. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na osporeno rješenje Vrhovnog suda, Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (3) točka
h) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b)Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
29. U konkretnom slučaju, apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje. U svezi s tim, Ustavni sud, prije svega, mora riješiti pitanje primjenjivosti članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine na konkretan slučaj, odnosno potrebno je odgovoriti na pitanje je li se u predmetnom postupku odlučivalo o apelantovim pravima i obvezama.
30. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi, podržavajući praksu Europskog suda za ljudska prava, ukazivao na to da je odgovor na pitanje je li članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv ili ne sadržan u odgovoru na pitanje je li posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obveza (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP 739/07 od 17. rujna 2009. godine, AP 766/12 od 22. listopada 2013. godine i AP 1466/16 od 22. ožujka 2017. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud primjećuje da apelant osporava rješenje Vrhovnog suda kojim je odbačen njegov zahtjev za izvanredno preispitivanje sudske odluke, odnosno odluku u kojoj je Vrhovni sud odlučivao o procesnom pitanju, tj. ispunjenosti formalnih uvjeta za podnošenje zahtjeva za izvanredno preispitivanje. Iz navedenog proizlazi da se osporenom odlukom nije odlučivalo o apelantovim „građanskim pravima i obvezama“ u smislu značenja prava na pravično suđenje, iz čega slijedi da je apelacija u odnosu na navodne povrede članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi, također, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 3477/19 od 11. ožujka 2020. godine i AP 4896/19 od 16. ožujka 2021. godine; dostupne na www.ustavnisud.ba ) .
31. Imajući u vidu da su apelantovi navodi o kršenju članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i navodi o povredi prava iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 13. i 14. Europske konvencije (kao akcesornih prava) u svezi sa pravom na pravično suđenje, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. U odnosu na osporenu presudu Vrhovnog suda od 28. siječnja 2020. godine
32. Ustavni sud zapaža da je konačna odluka u ovom predmetu presuda Vrhovnog suda od 28. siječnja 2020. godine kojom je meritorno odlučeno u konkretnom slučaju. Stoga, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. siječnja 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu broj AP 1592/20 koja je odbačena kao preuranjena (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 4002/16 od 19. travnja 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Apelant je primio navedenu presudu Vrhovnog suda 25. veljače 2020. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova, a apelaciju u predmetu broj AP 1592/20 podnio je 24. travnja 2020. godine. Dakle, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je to propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
33. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
34. Apelant pobija osporenu presudu Vrhovnog suda i rješenje tuženog ističući da su mu navedenim odlukama povrijeđena prava iz članka II/3.(e) i 8k) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 6. stavak 1. Europske konvencije, kao i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
35. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slo-bode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga pra-va vezana za krivične postupke.
36. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
37. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da se radi o postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu po službenoj dužnosti, dakle nesporno je da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
38. Ustavni sud zapaža da iz apelacijskih navoda proizlazi da apelant prvenstveno smatra da osporene odluke nisu adekvatno obrazložene u odnosu na utvrđivanje činjeničnog stanja i primjenu materijalnog prava, te da mu nije omogućeno da se izjasni pred tuženim.
39. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, stavak 23.). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. ožujka 2018. godine, stavak 150.). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
40. Također, Ustavni sud podsjeća da, prema ustaljenoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, postoji obveza redovnih sudove da obrazlože svoje presude. Ova obveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. travnja 2002. godine i AP 352/04 od 23. ožujka 2005. godine). Mjera u kojoj ova obveza postoji ovisi o prirodi odluke (vidi Europski sud, Ruiz Torija protiv Španjolske, presuda od 9. prosinca 1994. godine, serija A, broj 303-A, stavak 29.). Europski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecijsku ocjenu u svezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istodobno imaju obvezu obrazložiti svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku temeljili (vidi Europski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. srpnja 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stavak 36. i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. ožujka 2006. godine). Pri tome, pravo na obrazloženu presudu dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju (vidi Europski sud, Garcia Ruiz protiv Španjolske, presuda od 21. siječnja 1999. godine, stavak 26. i Kikabidze protiv Gruzije, presuda od 16. veljače 2022. godine, točka 62.), ukoliko iz okolnosti konkretnog slučaja ne proizlazi da se sud više instance nije bavio bitnim pitanjima u okviru svoje nadležnosti, odnosno da nije jednostavno i bez dodatnog truda prihvatio zaključke do kojih je došao niži sud (vidi Europski sud, Talmane protiv Latvije, presuda od 13. listopada 2016. godine, točka 31).
41. Što se tiče apelantovih navoda da mu je prekršeno načelo saslušanja stranke iz članka 8. ZUP-a), u svezi sa čime je ukazao i na Odluku Ustavnog suda FBiH broj U-17/12 od 7. veljače 2013. godine, Ustavni sud podsjeća da iz članka 8. ZUP-a proizlazi da se prije donošenja rješenja stranci mora pružiti mogućnost da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja. Imajući u vidu prirodu i predmet osporenog postupka, Ustavni sud smatra da je apelantu omogućeno sudjelovati u konkretnom postupku, odnosno izjasniti se o svim važnim činjenicama i okolnostima. Naime, Ustavni sud podsjeća da je i tuženi u osporenoj odluci jasno ukazao da je apelanta pregledala nadležna Liječnička komisija, te da je apelant na prvostupanjski nalaz podnio prigovor u skladu sa člankom 23.a Pravilnika. Dalje, Liječnička komisija je ponovno pozvala i pregledala apelanta, što ni on ne osporava, pa Ustavni sud smatra da mu je na taj način omogućeno da sudjeluje u konkretnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 4479/20 od 6. travnja 2022. godine, točke 38. i 39.). Također, Ustavni sud naglašava da je izvršio uvid u Odluku Ustavnog suda FBiH broj U-17/12 od 7. veljače 2013. godine, ali da ona ne utječe na donošenje drugačije odluke u konkretnom slučaju, tj. nije relevantna.
42. Temeljni apelacijski prigovor, u pogledu kvaliteta obrazloženja, odnosi se na nalaz i mišljenje Liječničke komisije i na zaključke Vrhovnog suda u svezi s tim. Apelant tvrdi da nalaz komisije nije adekvatno obrazložen, te da Vrhovni sud nije odgovorio na sve apelantove tužbene navode koje je iznio u odnosu na sporni nalaz. Ustavni sud zapaža da iz osporenih odluka proizlazi, a što ni apelant ne osporava, da je sporni nalaz donesen na temelju uvida u kompletnu medicinsku dokumentaciju i neposrednog pregleda apelanta, kako je to propisano odredbom članka 45. Zakona o pravima branitelja. Iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je Liječnička komisija dovoljno jasno i argumentirano obrazložila zašto je u konkretnom slučaju utvrdila da je apelantov vojni invaliditet manji od 20 % (vidi točku 12. ove odluke). Nadalje, iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je Vrhovni sud cijenio apelantove navode kojima je on osporavao nalaz i mišljenje Liječničke komisije i da je zaključio da su ti navodi neutemeljeni, o čemu je dao dovoljno obrazloženje (vidi točku 13. ove odluke). Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa standardima navedenim u točki 41. ove odluke), Vrhovni sud nije bio obvezan da iznese sve detalje i da odgovori na sve iznesene žalbene argumente u odnosu na sporni nalaz, nego je bio dužan odgovoriti na relevantne navode i obrazložiti razlog za svoju odluku, što je i učinio. Prema mišljenju Ustavnog suda, imajući u vidu obrazloženje osporene odluke, Vrhovni sud je odgovorio na sve bitne apelantove navode kako u svezi sa apelantovim prigovorima na nalaz Liječničke komisije, tako i u svezi sa razlozima na temelju kojih je donio odluku.
43. Također, Ustavni sud smatra neutemeljenim i apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo na obrazloženu odluku jer Vrhovni sud nije odgovorio na njegov prigovor kojim je ukazivao da je prvostupanjska i drugostupanjska liječnička komisija nezakonito sastavljena jer se sastojala od dva člana umjesto od tri. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant nije objasnio kako je ovaj eventualni propust mogao biti odlučan na ishod postupka i kako je mogao utjecati na utvrđivanje apelantovih prava, naročito imajući u vidu dokumentaciju koju je imala Liječnička komisija i pregled apelanta koji je obavila. Isto se odnosi i na apelantovo pozivanje da je Liječnička komisija prekršila članak 3. stavak 5. Zakona o pravima branitelja kada iz osporenih odluka, kao i odgovora tuženog na apelaciju proizlazi da se ta odredba ne odnosi na apelanta s obzirom na to da je apelant status ratnog vojnog invalida ostvario po osnovi povrede. Osim toga, neutemeljeni su i apelantovi navodi o tome da Vrhovni sud nije cijenio nalaz Liječničke komisije u skladu sa odredbama Pravilnika. Naime, Vrhovni sud je dao dovoljna i jasna obrazloženja i o tome zašto je prihvatio sporni nalaz, pa to što je apelant nezadovoljan načinom na koji su Vrhovni sud i tuženi ocijenili sporni nalaz ne pokreće pitanje standarda prava na obrazloženu odluku iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, niti ukazuje na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju.
44. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije neutemeljeni.
Pravo na imovinu
45. Ustavni sud zapaža da apelant ukazuje i na povredu prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantove tvrdnje o kršenju ovog prava, u biti, temelje na istim navodima koje je istaknuo u svezi sa pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i za koje je zaključio da su neutemeljeni. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju neutemeljeni.
VIII.Zaključak
46. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada su tuženi i Vrhovni sud u osporenim odlukama, uzimajući u obzir sve okolnosti relevantne za donošenje predmetne odluke, dali zadovoljavajuće i jasne razloge za svoj zaključak da je apelantu prestalo svojstvo ratnog vojnog invalida i pravo na osobnu invalidninu.
47. Ustavni sud, također, zaključuje da u konkretnom slučaju nema povrede prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada apelant povredu ovog prava dovodi u svezu sa pravom na pravično suđenje, za koje navode je Ustavni sud zaključio da su neutemeljeni.
48. Na temelju članka 18. stavak (3) točka h) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
49. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić