Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1866/22 (B. G.)
Odluka donesena 05. 10. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1866/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 10. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. oktobra 2022. godine, u predmetu broj AP-1866/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Bojan Gavrić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Bojan Gavrić protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 037459 22 Gž od 11. marta 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Bojan Gavrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Laktaša, kojeg zastupa Predrag Herbez advokat iz Banjaluke, podnio je 24. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 037459 22 Gž od 11. marta 2022. godine.
2. U postupku, koji je okončan osporenom presudom Suda BiH, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev da se obaveže tužena (Agencija za pružanje usluga u zračnoj plovidbi Bosne i Hercegovine) da apelantu, na ime razlike plate za vremenski period od 1. marta 2020. godine do 1. septembra 2020. godine, isplati iznos od 6.708,29 KM, te da mu na ime zakonskih zateznih kamata zbog sukcesivno isplaćene plate sa zakašnjenjem u periodu od 1. marta 2020. godine do 31. maja 2020. godine isplati iznos od 1.500,62 KM.
3. U obrazloženju osporene presude Sud BiH je naveo da je u postupku pred nižestepenim sudom utvrđeno da je direktor tužene, nakon što je Vijeće ministara BiH donijelo odluku o proglašenju nastanka stanja prirodne ili druge nesreće na teritoriji Bosne i Hercegovine od 17. marta 2020. godine, odlukom od 13. aprila 2020. godine propisao da će se plate i naknade plata isplaćivati u tekućem mjesecu za prethodni mjesec u iznosu od 50% od osnovne plate, te da je navedena odluka stavljena van snage odlukom direktora tužene od 9. jula 2020. godine. Zatim je utvrđeno da je tužena, na osnovu Prijedloga izmjena i dopuna finansijskog plana tužene, Odlukom o izmjeni Odluke o visini osnovice za obračun plate zaposlenima kod tužene za 2020. godinu od 15. juna 2020. godine (u daljnjem tekstu: sporna Odluka), utvrdila osnovicu za obračun plate u iznosu od 475,00 KM počev od 1. juna 2020. godine. Također je utvrđeno da je navedeni Prijedlog izmjena i dopuna finansijskog plana tužene usvojen na sjednici Vijeća ministara BiH od 2. septembra 2020. godine.
4. U vezi s tim, Sud BiH je naveo da je sporna Odluka donesena zbog smanjenja ukupnih prihoda tužene u spornom periodu uzrokovanog pandemijom bolesti COVID 19, te je ukazao da „tužena nije budžetski korisnik i da se finansira isključivo putem prihoda od usluga koje pruža u okviru kontrole zračnog prostora Bosne i Hercegovine“. Sud BiH je također naveo da je tužena u konkretnom slučaju postupila u skladu sa procedurom propisanom Zakonom o Agenciji za pružanje usluga u zračnoj plovidbi BiH i odredbama člana 5. Pravilnika o platama tužene kojima je, između ostalog, propisano da se osnovica za obračun plate utvrđuje u skladu sa finansijskim planom tužene tako što linearno prati realni prihod. Pri tome, Sud BiH je ukazao da činjenica da je sporna Odluka donesena 15. juna 2020. godine, a da je Vijeće ministara BiH tri mjeseca nakon toga odobrilo izmjenu finansijskog plana, ne predstavlja retroaktivnu primjenu sporne Odluke, imajući u vidu upravo to da se osnovica za obračun plate utvrđuje u skladu sa finansijskim planom tužene. Nadalje, Sud BiH je naveo da izostanak saradnje Sindikata sa Upravom tužene u konkretnom slučaju ne čini spornu Odluku nezakonitom jer mišljenje Sindikata ne predstavlja obavezu, nego mogućnost koja se mora posebno cijeniti u vanrednim okolnostima. Osim toga, Sud BiH je ukazao da je uprava tužene 13. aprila 2020. godine svim zaposlenicima, uključujući članove Sindikata, poslala obavještenje o razlozima donošenja sporne Odluke. Sud BiH je zaključio da je neosnovan apelantov zahtjev za isplatu razlike plate u spornom periodu s obzirom da je Vijeće ministara BiH dalo odobrenje za izmjenu i dopunu finansijskog plana tužene za 2020. godinu, pri čemu nema nezakonitog postupanja tužene, budući da navedeno odobrenje dalo u istoj godini u kojoj je izmjena finansijskog plana i osnovice za obračun plate i predložena. Konačno, Sud BiH je naveo da je neosnovan apelantov zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata „zbog sukcesivno isplaćene plate sa zakašnjenjem“ jer je do toga došlo zbog okolnosti koje tužena nije mogla spriječiti (nedostajućih prihoda predviđenih finansijskim planom koji se morao revidirati).
Apelacioni navodi
5. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, osporava način na koji je Sud BiH primijenio pozitivnopravne propise, te ponavlja navode koje je iznosio u konkretnom postupku, a naročito da je spornom Odlukom prekršeno načelo zabrane retroaktivne primjene zakona i drugih propisa, te da tužena nije imala zakonsku mogućnost da mijenja osnovicu za obračun plate bez saglasnosti Sindikata i Vijeća ministara BiH.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelant pozvao odnose isključivo na način na koji je Sud BiH u konkretnom slučaju primijenio pozitivnopravne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju osporene dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa Ustavni sud takvo obrazloženje ne smatra proizvoljnim. Ovo posebno imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, te da je te navode Sud BiH razmotrio prilikom donošenja odluke o žalbi i jasno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje ili da je došlo do miješanja u apelantovo pravo na imovinu na način koji bi vodio utvrđivanju kršenja tog prava, niti je apelant pružio dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić