Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2165/22 ("MERKUR" d.o.o. Banjaluka)

Odluka donesena 02. 11. 2022.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravo na pravnu sigurnost
  • Raskid ugovora
  • Izmakla dobit(dobitak)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2165/22

Apelacija

Odluka o meritumu

02. 11. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2165/22, rješavajući apelacije koje je podnio „Merkur“ d.o.o. Banja Luka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 2. novembra 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvajaju se apelacije koje je podnio „Merkur“ d.o.o. Banja Luka.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukidaju se presude Vrhovnog suda Republike Srpske br.

57 0 Ps 099349 22 Rev 3 od 26. maja 2022. godine i 57 0 Ps 099349 22 Rev 4 od 26. maja 2022. godine u dijelu u kojem je odlučeno o tužbenom i protivtužbenom zahtjevu koji se odnosi na izmaklu korist.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Merkur“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Sanjin Kosić, advokat iz Banje Luke, podnio je 13. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) br. 57 0 Ps 099349 22 Rev 3 i 57 0 Ps 099349 22 Rev 4 od 26. maja 2022. godine, presuda Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) br. 57 0 Ps 099349 18 Pž od 25. marta 2019. godine i 57 0 Ps 099349 21 Pž 4 od 23. decembra 2021. godine, te presuda Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) br. 57 0 Ps 099349 12 Ps od 31. maja 2018. godine i 57 0 Ps 099349 21 Ps 2 od 7. juna 2021. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 2165/22.

2. Apelant je uz apelaciju podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odredio odlaganje izvršenja odluka donesenih u predmetu Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 099349 12 Ps i izvršenja Rješenja Okružnog privrednog suda broj 57 0 St 138375 22 St od 3. juna 2022. godine do donošenja konačne odluke o apelaciji.

3. Apelant je 4. jula 2022. godine dostavio Ustavnom sudu dopunu apelacije u kojoj je dostavio stav Vrhovnog suda zauzet u Presudi broj 57 0 Ps 090359 21 Rev 3, na obrascu za evidenciju sudskih odluka Vrhovnog suda, koji je navodno suprotan stavu koji je Vrhovni sud zauzeo u osporenim odlukama, te da je stoga došlo do povrede principa pravne sigurnosti.

4. Apelant je 23. juna 2022. godine podnio apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 099349 22 Rev 4 od 26. maja 2022. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 2347/22.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

5. S obzirom na to da se navedenim apelacijama osporava ista presuda Vrhovnog suda, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32 stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2165/22. Ustavni sud smatra da će na taj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica na apelantova ustavna prava.

6. Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 2165/22 od 6. jula 2022. godine Ustavni sud je naložio odlaganje izvršenja odluka donesenih u predmetu Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 099349 12 Ps i izvršenja Rješenja Okružnog privrednog suda broj 57 0 St 138375 22 St od 3. juna 2022. godine.

7. Osim toga, Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 3949/20 od 6. aprila 2022. godine odbio kao neosnovanu apelaciju suprotne stranke u postupku – „Euroline“ d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužilac) podnesenu protiv Presude Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 099349 20 Rev od 28. avgusta 2020. godine.

8. Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 3942/20 od 20. aprila 2022. godine Ustavni sud je usvojio apelantovu apelaciju, ukinuo presudu Vrhovnog suda od 28. avgusta 2020. godine i naložio Vrhovnom sudu da donese novu odluku u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

9. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda i tužioca zatraženo je 22. juna 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.

10. Vrhovni sud, Viši privredni sud i tužilac dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 1. jula 2022. do 15. jula 2022. godine. Okružni privredni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.

11. Odgovori na apelaciju dostavljeni su 2. avgusta 2022. godine apelantovom punomoćniku na izjašnjenje. Apelantov punomoćnik nije dostavio izjašnjenje. III.Činjenično stanje

12. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

13. Tužilac je podnio tužbu protiv apelanta „radi raskida ugovora“. Apelant je u toku postupka podnio protivtužbu „radi raskida ugovora, predaje u posjed i naknade štete“. Hronologija parničnog postupka okončanog Odlukom Ustavnog suda broj AP 3942/20

14. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 099349 12 Ps od 31. maja 2018. godine odbijen je kao neosnovan primarni tužbeni zahtjev, čiji je sadržaj naveden u izreci presude (stav I). Stavom II je odlučivano o eventualnom tužbenom zahtjevu, te je (tačka 1) utvrđen raskid Okvirnog ugovora o zajedničkoj prodaji od 26. novembra 2001. godine, Ugovora o adaptaciji i zajedničkoj prodaji u RK „Centar“ (u daljnjem tekstu: sporni objekat) i Ugovora o dugoročnom ujedinjavanju sredstava radi ulaganja u zajedničko poslovanje od 29. aprila 2003. godine, te Aneksa 1 uz Ugovor od 29. aprila 2003. godine. Obavezan je apelant da tužiocu na ime izvršenih ulaganja i troškova čuvanja objekta isplati iznos od 1.325.446,67 KM sa zakonskom zateznom kamatom (tačka 2), te da tužiocu na ime štete izmakle koristi isplati iznos od 2.183.053,99 KM sa zakonskom zateznom kamatom (tačka 3). Odbijen je kao neosnovan eventualni tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tužilac tražio da se obaveže da po naplati glavnog duga s troškovima parničnog postupka i dospjelim kamatama apelantu preda u posjed objekat uz istovremeno ispunjenje međusobnih obaveza određenih presudom (tačka 4). Apelant je obavezan da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka (tačka 5). Odbijen je kao neosnovan preostali dio tužiočevog eventualnog zahtjeva, koji predstavlja razliku između traženog i dosuđenog iznosa (tačka 6; stav II). Stavom III izreke presude odbačena je protivtužba u dijelu u kojem je apelant tražio da se utvrdi da su sporni ugovori raskinuti (tačka 1). Obavezan je tužilac da apelantu preda sporni objekat u posjed i raspolaganje slobodan od lica i stvari (tačka 2) i da mu na ime naknade štete zbog izmakle koristi nastale nekorišćenjem objekta u utuženom periodu isplati iznos od 3.585.044,76 KM sa zakonskom zateznom kamatom (tačka 3). Takođe je odbijen kao neosnovan apelantov protivtužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio da se obaveže tužilac da mu isplati iznos od 2.000.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom (tačka 4). Obavezan je tužilac da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 63.515,43 KM (tačka 5), te je odbijen kao neosnovan preostali dio apelantovog protivtužbenog zahtjeva koji predstavlja razliku između traženog i dosuđenog iznosa (tačka 6; stav III).

15. Presudom Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 099349 18 Pž od 25. marta 2019. godine djelimično je uvažena tužiočeva žalba i preinačeno je rješenje o troškovima postupka iz stava III prvostepene presude tako što je tužilac obavezan da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 41.509,43 KM, dok je u ostalom dijelu tužiočeva žalba odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda je potvrđena u pogledu odluke o glavnoj stvari u pobijanom odbijajućem dijelu po tužbi i usvajajućem dijelu po protivtužbi. Takođe je odbijena kao neosnovana apelantova žalba i prvostepena presuda je potvrđena u pobijanom usvajajućem dijelu po tužbi i odbijajućem dijelu po protivtužbi u dijelu kojim je protivtužba odbačena i u pogledu odluke o troškovima postupka, te su odbijeni zahtjevi parničnih stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka. U obrazloženju presude Viši privredni sud je, u suštini, osim odluke o troškovima postupka podržao činjenična utvrđenja i pravni stav prvostepenog suda.

16. Presudom Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 099349 20 Rev od 28. avgusta 2020. godine djelimično su usvojene revizije parničnih stranaka i drugostepena presuda od 25. marta 2019. godine je ukinuta u dosuđujućem i odbijajućem dijelu kojim je odlučeno o eventualnom dijelu tužbenog zahtjeva za isplatu izvršenih ulaganja i troškova čuvanja objekta u iznosu od 1.684.129,42 KM, u dijelu kojim je odlučeno o protivtužbenom zahtjevu i tužilac obavezan da apelantu na ime izmakle koristi zbog nekorišćenja poslovnih prostorija u utuženom periodu isplati iznos od 3.167.019,98 KM i u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka, te je u tom dijelu predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje. U ostalom dijelu revizije parničnih stranaka su odbijene.

17. Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 3942/20 od 20. aprila 2022. godine usvojena je apelantova apelacija i presuda Vrhovnog suda od 28. avgusta 2020. godine je ukinuta u cijelosti i naloženo je Vrhovnom sudu da donese novu odluku u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije. U obrazloženju odluke Ustavni sud je istakao da „se sama okolnost što je apelant podnio tužbu sudu radi poništenja predmetnog ugovora ne može smatrati 'krivicom za raskid ugovora'“ i da su „redovni sudovi, u smislu standarda obrazložene sudske odluke, bili dužni da određeno obrazlože u čemu se ogleda ta odgovornost [apelanta za raskid spornog ugovora], odnosno koju odredbu ugovora apelant nije izvršio ili koju odredbu ugovora je svojim činjenjem ili nečinjenjem povrijedio da bi se mogao smatrati odgovornim za raskid ugovora. Jedino na taj način bi bio zadovoljen standard prava na pravično suđenje i apelant bi kao stranka u parničnom postupku u kojem su donesene osporene odluke znao u čemu je bio njegov propust u ugovornom odnosu koji je raskinut izjavom druge ugovorne strane.“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3942/20 od 20. aprila 2022. godine, tačka 41). Ponovni postupak nakon presude Vrhovnog suda od 28. avgusta 2020. godine

18. U međuvremenu, dakle prije donošenja navedene odluke Ustavnog suda, Viši privredni sud, kojem je predmet vraćen na ponovno odlučivanje o dijelu eventualnog i protivtužbenog zahtjeva (vidi tačka 16 ove odluke), donio je Rješenje broj 57 0 Ps 099349 20 Rev 3 od 28. decembra 2020. godine. Tim rješenjem je ukinuta presuda Okružnog privrednog suda od 31. maja 2018. godine u dosuđujućem i odbijajućem dijelu kojim je odlučeno o eventualnom dijelu tužbenog zahtjeva za isplatu izvršenih ulaganja i troškova čuvanja objekta u iznosu od 1.684.129,42 KM, u dijelu kojim je odlučeno o protivtužbenom zahtjevu i tužilac obavezan da apelantu na ime izmakle koristi zbog nekorišćenja poslovnih prostorija u utuženom periodu isplati iznos od 3.167.019,98 KM i u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka, te je u tom dijelu predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.

19. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 099349 21 Ps 2 od 7. juna 2021. godine obavezan je apelant da tužiocu na ime izvršenih ulaganja i troškova čuvanja spornog objekta isplati iznos od 1.684.129,42 KM sa zakonskom zateznom kamatom (stav I). Odbijen je kao neosnovan protivtužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se tužilac obaveže da mu na ime naknade štete zbog izmakle koristi nastale zbog nekorišćenja poslovnih prostorija u utuženom periodu isplati iznos od 3.167.019,98 KM sa zakonskom zateznom kamatom (stav II). Parnične stranke su obavezane da jedna drugoj nadoknade troškove parničnog postupka u određenim novčanim iznosima i odbijeni su njihovi zahtjevi za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa (stav III i IV). U obrazloženju presude Okružni privredni sud je ukazao na sadržaj odredbe člana 132 stav 2 ZOO-a, te je dosudio tužiocu upravo onoliko koliko iznosi vrijednost tužiočevih ulaganja u sporni objekat, kako je to utvrdio vještak ekonomske struke. Pri tome, sud je istakao da je nalaz vještaka Arhitektonsko-građevinskog fakulteta bio manjkav jer nije uzeo u obzir radove koji su izvršeni nakon 2005. godine, niti troškove čuvanja i obezbjeđenja objekta. Sud je ukazao i da tužiocu pripada pravo na naknadu troškova radova kojima se odstupilo od projekta jer su izvršeni s ciljem realizacije ugovora.

20. U pogledu apelantovog protivtužbenog zahtjeva, sud je istakao da apelant nije pretrpio štetu u vidu izgubljene koristi jer sporni poslovni objekat nije mogao biti predmet zakupa budući da nije bio legalizovan zbog apelantovog postupanja. Sud je ukazao da je tužilac odmah po raskidu ugovora podnio tužbu i da je apelant u odgovoru na tužbu postavio zahtjev za predaju u posjed. U vezi s tim je naglasio da je apelantovo ponašanje „bilo takvo da je razrješenje predmetnog poslovnog odnosa želio ostvariti u sudskom postupku, a nije preduzimao nikakve radnje da vrati poslovni prostor u posjed jer van sudskog postupka nije bio spreman da isplati tužiocu ni djelimično za izvršena ulaganja“. Sud je pri tome istakao da je taj odnos cijenio u kontekstu obaveze ugovornih strana da istovremeno jedna drugoj vrate stvari koje su primile na osnovu ugovora koji je raskinut, da je apelant bio pasivan u vezi s vraćanjem poslovnog objekta u posjed, kao i da nije dokazao da je pretrpio štetu u vidu izgubljene zakupnine.

21. Presudom Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 099349 21 Pž 4 od 23. decembra 2021. godine apelantova žalba je djelimično uvažena i presuda Okružnog privrednog suda od 7. juna 2021. godine je preinačena u stavu II izreke tako što je apelantov protivtužbeni zahtjev usvojen i tužilac je obavezan da mu na ime naknade štete zbog izmakle koristi nastale zbog nekorišćenja poslovnih prostorija u utuženom periodu isplati iznos od 3.167.019,98 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Apelantova žalba podnesena protiv stava I prvostepene presude je odbijena i prvostepena presuda je u tom dijelu potvrđena. Takođe, prvostepena presuda je preinačena i u dijelu odluke o troškovima postupka. U obrazloženju presude Viši privredni sud je naveo da, s obzirom na to da po raskidu spornog ugovora nije bilo osnova da tužilac drži sporni poslovni objekat u posjedu, apelantu pripada pravo na ime izgubljene zakupnine za period od raskida ugovora. U vezi s tim je istakao da je tužilac propuštanjem da apelantu preda u posjed objekat onemogućio apelanta da ostvari dobit izdavanjem poslovnih prostora u zakup. Sud je pri tome ukazao da je stavom II tačka 4 izreke prvostepene presude od 31. maja 2018. godine, koja u tom dijelu nije ni ukinuta niti preinačena, odbijen kao neosnovan zahtjev kojim je tužilac tražio da se obaveže da po naplati glavnog duga s troškovima parničnog postupka i dospjelim kamatama apelantu preda u posjed objekat uz istovremeno ispunjenje međusobnih obaveza određenih presudom. Takođe je istakao da je stavom III tačka 2 te presude tužilac obavezan da apelantu preda u posjed objekat. Pored toga, sud je naglasio i da je stavom II tačka 3 iste prvostepene presude usvojen tužiočev zahtjev da se apelant obaveže da mu isplati izmaklu korist, a da to nije uslovljavano istovremenim plaćanjem njegovih obaveza prema apelantu. Konačno, Viši privredni sud je istakao da sud nije donio posebnu odluku u pogledu pravila istovremenog ispunjenja, u smislu odredbe člana 122 stav 2 ZOO-a. Slijedom navedenog, sud je ocijenio neprihvatljivim tužiočeve navode u pogledu istovremenog ispunjenja.

Osporene odluke

22. Presudom Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 099349 22 Rev 4 od 26. maja 2022. godine, donesenom u postupku izvršenja odluke Ustavnog suda, odbijene su revizije parničnih stranaka izjavljene protiv presude Višeg privrednog suda od 25. marta 2019. godine. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ocijenio pravilnim zaključak nižestepenih sudova da je apelant odgovoran za raskid spornog ugovora jer je tužilac izveo ugovorene radove na dogradnji i sanaciji spornog objekta i pribavljanju upotrebne dozvole. Apelant je, s druge strane, kako je navedeno, vodio parnice za poništenje ugovora i onemogućavao tehnički prijem objekta. U vezi s tim, sud je istakao i da je tužilac dopisom od 24. septembra 2004. godine obavijestio apelanta da su okončani poslovi predviđeni ugovorom i da je shodno ugovoru podnio prijedlog za tehnički prijem. Zatim je naveo da se Komisija za tehnički pregled objekta u mišljenjima od 21. juna 2006. i 21. decembra 2006. godine izjasnila da su građevinsko-zanatski radovi na objektu izvedeni u skladu s tehničkim propisima, standardima i normativima. Sud je takođe naveo da je rješenjima Odjeljenja za prostorno uređenje Grada Banja Luka (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) od 21. juna 2006. i 21. februara 2007. godine izdata upotrebna dozvola, koja je po apelantovoj žalbi poništena u upravnom postupku.

23. Sud je dalje istakao da je rješenjem Odjeljenja od 18. juna 2007. godine naloženo apelantu kao investitoru da u roku od 60 dana podnese zahtjev za izdavanje odobrenja za građenje prema izmijenjenom stanju u toku građenja. Tužilac je, pored toga, dopisom od 21. januara 2008. godine pozvao apelanta da privede kraju tehnički prijem objekta. Sud je naveo i da je tužilac bezuspješno podnosio zahtjeve da mu se „dâ legitimitet da aktivno učestvuje u postupku donošenja upravne dozvole“, da mu se u postupku tehničkog prijema prizna svojstvo pomoćne stranke i da mu se prizna svojstvo umješača u tom postupku. Apelant se, s druge strane, u više navrata izjašnjavao da je zahtjev za tehnički prijem objekta neuredan. Sud je istakao da je, u konačnici, rješenjem od 12. aprila 2011. godine tužiocu priznato svojstvo stranke u postupku izdavanja upotrebne dozvole, ali da je protiv tog rješenja apelant pokrenuo upravni spor. Sud je ukazao da je nesporno da je apelant ispunio ugovornu obavezu da preda tužiocu u posjed objekat s pripadajućim zemljištem. Sud je, međutim, naglasio da je apelant „opisanim radnjama spriječio drugu ugovornu stranu da ispuni ugovorene obaveze (čl. 3, 4 i 10 ugovora), odnosno da završi radove u ugovorenom periodu (što podrazumijeva i pribavljanje upotrebne dozvole), te da organizuje ukupan proces rada i poslovanja u poslovnom objektu radi ostvarenja planirane dobiti“.

24. U vezi s tim, sud je istakao da se ugovor mogao realizovati samo na osnovu apelantovog odobrenja jer je apelant vlasnik objekta i formalno-pravno investitor. Takođe je ukazao da do povrede ugovora jedne ugovorne strane može doći ne samo uslijed neispunjenja sopstvene obaveze već i uslijed onemogućavanja druge ugovorne strane u ispunjenju njenih obaveza. Pri tome, sud je naglasio da na zaključak o apelantovoj odgovornosti za raskid ugovora ne utiče činjenica da je tužilac odstupio od projekta tako što je zatvorio galeriju i izveo mašinske instalacije. Sud je istakao da, prema nalazu Arhitektonsko-građevinskog fakulteta, uklanjanje galerije nije funkcionalno, dok je „apsurdno uklanjati mašinske instalacije“ koje bi se svakako morale izvesti. Sud je takođe naglasio da su za pribavljanje upotrebne dozvole potrebna neznatna ulaganja u odnosu na ukupno uložena sredstva (18 radnih nedjelja i 109.965,02 KM). Slijedom navedenog, sud je zaključio da tužilac ima pravo na izgubljenu zakupninu od 21. juna 2006. godine do dana raskida ugovora, kada je tužilac bio dužan predati apelantu objekat u posjed (doduše prema pravilima o istovremenom ispunjenju). U vezi s tim, sud je istakao da apelant „revizionim navodima ni ne spori namjeru stranaka da se poslovni objekti daju u zakup, niti utvrđenje nižestepenih sudova da je u tom periodu realno postojala potražnja za poslovnim prostorima“.

25. Presudom Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 099349 22 Rev 3 od 26. maja 2022. godine usvojena je tužiočeva revizija i presuda Višeg privrednog suda od 23. decembra 2021. godine je u dijelu kojim je odlučeno o protivtužbenom zahtjevu za naknadu štete zbog izmakle koristi preinačena tako što je apelantova žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Apelantova revizija je odbijena, te je obavezan da tužiocu naknadi troškove revizionog postupka. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da „kod toga da je dopisom od 16. jula 2012. godine tužilac obavijestio [apelanta] da raskida predmetni ugovor i da traži naknadu za izvršena ulaganja, po ocjeni ovog suda, tužilac bi imao obavezu vraćanja poslovnog prostora, ali prema pravilima o istovremenom ispunjenju (član 122 ZOO-a)“. Sud je takođe naveo „i kada se uzme da je na strani tužioca bila obaveza da odmah po raskidu ugovora vrati poslovni prostor, kod toga da [apelant] u navodima odgovora na tužbu ni ne tvrdi da je po raskidu ugovora tražio predaju u posjed, niti osporava navode tužioca da je predmetni objekat u izvršnom postupku tuženom vraćen 30. maja 2019. godine i da on do danas nije završen, niti je pribavljena upotrebna dozvola, proizlazi da ni nakon vraćanja objekta u posjed tuženom do ponovnog presuđenja u ovoj parnici (7. juni 2021. godine) tuženi nije ispoljio namjeru da objekat daje u zakup, niti je objekat bio podoban za davanje u zakup“.

26. Nadalje je ukazao da raskid ugovora ne podrazumijeva automatski obavezu naknade štete, već da strana koja zahtijeva naknadu štete mora dokazati da je pretrpjela štetu i da je za nastanak te štete odgovorna druga strana. U vezi s tim, sud je istakao da apelant nije dokazao da je pretrpio štetu u vidu izmakle koristi jer „ni od momenta vraćanja objekta pa do danas ne stiče prihode, a niti je u slučaju postojanja eventualne štete iz prednjih razloga (nije tražio vraćanje objekta, nije tužiocu isplatio naknadu za ulaganja) dokazao da je za nastanak te štete odgovoran tužilac“. Stoga je sud zaključio da, u smislu odredbe člana 132 stav 1 ZOO-a, nije osnovan apelantov protivtužbeni zahtjev. Pri tome je istakao da taj zahtjev nije osnovan ni prema odredbama čl. 132 stav 4 i 219 ZOO-a „jer prema već rečenom objekat je bio neuslovan za davanje u zakup (uslijed radnji tuženog), pa ni tužilac u spornom periodu nije mogao ostvariti bilo kakvu korist, pa tako ni u vidu uštede zbog neplaćanja zakupnine“.

IV.Apelacije I.Navodi iz apelacija

27. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. U vezi s tim, apelant navodi da je Vrhovni sud ignorisao pravno obavezujuće stavove Ustavnog suda iz Odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 3942/20 od 20. aprila 2022. godine i da je ponovo stavio na teret apelantu činjenicu da je protiv tužioca vodio parnice radi poništenja spornog ugovora. Apelant navodi da u njegovom postupanju nije bilo protivpravnosti jer nije povrijedio nijednu ugovornu odredbu i da stoga ne može biti odgovoran za štetu nastalu uslijed raskida ugovora. Smatra da je za raskid ugovora odgovoran tužilac koji je izveo nezakonite radove na objektu. Apelant navodi i da je Vrhovni sud donio dvije kontradiktorne odluke i da je morao odlučiti o zahtjevima parničnih stranaka jednom presudom. Apelant navodi da je nejasno kako je sporni poslovni objekat bio podoban za korišćenje i izdavanje u zakup u periodu do raskida ugovora, za koji period je tužiocu dosuđena naknada, a ne i za period nakon raskida ugovora za koji je on tražio naknadu štete. Takođe, navodi da je sud pravosnažno obavezao tužioca da apelantu preda u posjed objekat, dok je pravosnažno odbio tužiočev zahtjev koji se odnosi na istovremeno ispunjenje. U vezi s tim, ističe da je osporenim odlukama sud apelantu stavio na teret da shodno tom pravilu nakon raskida ugovora nije tužiocu isplatio naknadu na ime uloženih sredstava i da stoga nema pravo na izmaklu korist.

28. Apelant navodi da je objekat imao upotrebnu i građevinsku dozvolu i da je u tom kapacitetu radio duže od 30 godina. Navodi da se odobrenje i dozvole o kojima „polemiše“ Vrhovni sud odnose na sanacione radove koje je vršio tužilac. Takođe, ističe da apelant nije mogao izvršiti tehnički prijem spornog objekta jer nije bio u posjedu ni objekta, niti tehničke dokumentacije. Nadalje, apelant navodi da je osporenim odlukama tužilac ostvario dobit od preko 4.000.000,00 KM, koju ne bi ostvario ni da ugovor nije raskinut. Apelant navodi da redovni sudovi nisu raspravili pitanje „legalizacije“ radova koje je tužilac izveo na objektu, odnosno da nisu naveli kojim zakonom je propisana obaveza legalizacije radova koje je bespravno izvelo drugo lice, koju činjenicu su redovni sudovi stavili na teret apelantu. Apelant navodi da su sudovi prilikom odlučivanja o visini tužiočevih ulaganja morali razdvojiti radove koji su izvedeni u skladu s projektom od onih koji su izvedeni nelegalno.

29. Konačno, apelant smatra da sud nije mogao utvrditi vrijednost tužiočevih ulaganja na osnovu vještaka ekonomske struke jer on nema potrebna znanja iz građevinske oblasti, a da pri tome ne uzme u obzir procjenu vještaka arhitektonsko-građevinske struke. Apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelacije, ukine Presudu Vrhovnog suda br. 57 0 Ps 099349 22 Rev 3 u cijelosti, a Presudu broj 57 0 Ps 099349 22 Rev 4 u dijelu u kojem je odbijena njegova revizija. Takođe je predložio da Ustavni sud održi na snazi Presudu Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 099349 21 Pž 4 od 23. decembra 2021. godine u dijelu u kojem je apelantov protivtužbeni zahtjev usvojen i tuženi obavezan da mu na ime naknade štete zbog izmakle koristi nastale zbog nekorišćenja poslovnih prostorija u utuženom periodu isplati iznos od 3.167.019,98 KM sa zakonskom zateznom kamatom.

b) Odgovor na apelacije

30. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri obrazloženjima datim u osporenim odlukama, te da nije došlo do povrede apelantovih prava. Predložio je da Ustavni sud odbije apelaciju.

31. Viši privredni sud je naveo da su u toku postupka raspravljena sva relevantna procesnopravna i materijalnopravna pitanja, te da nije došlo do povrede apelantovih prava. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbaci kao neblagovremenu ili je odbije.

32. Tužilac je predložio da Ustavni sud, shodno odredbama čl. 46 i 47 Pravila Ustavnog suda, održi javnu raspravu na plenarnoj sjednici „jer je apelant u apelaciji naveo brojne neistine ili poluistine“. Zbog toga smatra nužnim da se učesnici u apelacionom postupku pozovu na javnu sjednicu, izjasne na međusobne tvrdnje i daju odgovore na sva bitna pitanja. U opširnom odgovoru na apelaciju, tužilac je, između ostalog, naveo da su apelacioni navodi proizvoljni, neosnovani i u bitnim činjenicama netačni. Nadalje je tužilac naveo istorijat spornog poslovnog odnosa s apelantom, te je istakao da je apelant, nakon što je tužiocu oduzeo ovlašćenje za pribavljanje potrebnih dozvola, bio dužan da s ciljem ispunjenja ugovornih obaveza pribavi potrebne dozvole, što u konkretnom slučaju nije učinio. Tužilac je naveo da to proizlazi i iz Odluke Ustavnog suda broj AP 2630/09 od 19. jula 2012. godine. Tužilac je naveo da se sporni objekat ne može koristiti bez građevinske i upotrebne dozvole jer je to u suprotnosti s odredbama Zakona o uređenju prostora i građenju, te da to proizlazi i iz nalaza i mišljenja vještaka D. Č. od 10. avgusta 2020. godine. U vezi s tim, tužilac je istakao da, nakon što mu je apelant otkazao punomoć za to, nije mogao obaviti radnje tehničkog prijema i pribaviti građevinsku i upotrebnu dozvolu, već je to jedino mogao učiniti apelant. Tužilac, takođe, navodi da okolnost da ga je apelant namjerno onemogućio da pribavi građevinsku i upotrebnu dozvolu proizlazi iz predmeta koji je među parničnim strankama vođen pod brojem 57 0 Ps 002238 05 Ps, te zbog navedenog smatra da je za raskid spornog ugovora i nastalu štetu odgovoran apelant. V.Relevantni propisi

33. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04).

34. Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

I - ODGOVORNOST ZA MATERIJALNE I PRAVNE

NEDOSTATKE ISPUNJENJA

Član 121.

(1) Kod ugovora sa naknadom svaki ugovarač odgovara za materijalne nedostatke svog ispunjenja.

[...] II Prigovor neispunjenja ugovora Pravilo istovremenog ispunjenja Član 122 (1) U dvostranim ugovorima nijedna strana nije dužna ispuniti svoju obavezu ako druga strana ne ispuni ili nije spremna da istovremeno ispuni svoju obavezu, izuzev ako je što drugo ugovoreno ili zakonom određeno, ili ako što drugo proističe iz prirode posla.

(2) Ali, ako na sudu jedna strana istakne da nije dužna ispuniti svoju obavezu dok i druga strana ne ispuni svoju, sud će joj naložiti da ispuni svoju obavezu kad i druga strana ispuni svoju.

III - RASKIDANJE UGOVORA ZBOG NEISPUNJENJA

Prava jedne strane kad druga strana ne ispuni svoju obavezu Član 124.

U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.

Dejstvo raskida Član 132.

(1) Raskidom ugovora obe strane su oslobođene svojih obaveza, izuzev obaveze na naknadu eventualne štete.

(2) Ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili delimično, ima pravo da joj se vrati ono što je dala.

(3) Ako obe strane imaju pravo zahtevati vraćanje datog, uzajamna vraćanja vrše se po pravilima za izvršenje dvostranih ugovora.

(4) Svaka strana duguje drugoj naknadu za koristi koje je u međuvremenu imala od onoga što je dužna vratiti, odnosno naknaditi.

(5) Strana koja vraća novac dužna je platiti zateznu kamatu od dana kad je isplatu primila.

Obična šteta i izmakla korist Član 189.

(1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.

(2) Visina naknade štete određuje se prema cenama u vreme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje što drugo.

(3) Pri oceni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje sprečeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

(4) Kad je stvar uništena ili oštećena krivičnim delom učinjenim sa umišljajem, sud može odrediti visinu naknada prema vrednosti koju je stvar imala za oštećenika.

Obim vraćanja Član 214.

Kad se vraća ono što je stečeno bez osnova, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je sticalac nesavjestan, od dana sticanja, a inače od dana podnošenja zahteva.

Kamata na kamatu Član 279 […] (3) Na povremena dospela novčana davanja teče zatezna kamata od dana kad je sudu podnesen zahtev za njihovu isplatu.

VI.Dopustivost

35. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

36. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

37. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama su presude Vrhovnog suda br. 57 0 Ps 099349 22 Rev 3 od 26. maja 2022. i 57 0 Ps 099349 22 Rev 4 od 26. maja 2022. godine protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na to da je apelant primio osporene odluke 13. juna 2022. godine, a apelacije su podnesene 13. juna 2022. i 26. juna 2022. godine, proizlazi da su apelacije podnesene u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

38. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

39. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

40. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

41. Ustavni sud podsjeća da je prethodno u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 3942/20 od 20. aprila 2022. godine konstatovao da apelant u osporenom postupku uživa garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

42. U vezi s navodima kojima apelant problematizuje način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6 stav 1 Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23 sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).

43. Osim toga, pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje i ono obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke. Naime, nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima, već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke (vidi, npr. Evropski sud, Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. decembra 2011. godine, aplikacija broj 20883/09, tačka 34, i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2478/06 od 17. septembra 2008. godine, stav 22 s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

44. Ustavni sud primjećuje da Vrhovni sud u prilog zaključku da je apelant odgovoran za raskid ugovora nije ukazao koju ugovornu odredbu je apelant prekršio da bi se mogao smatrati odgovornim za raskid ugovora. Ustavni sud, međutim, zapaža da je Vrhovni sud zauzeo pravni stav da je apelant odgovoran za raskid ugovora zbog činjenice da je onemogućavao tehnički prijem objekta. Kako je to sud obrazložio, jedna ugovorna strana može prekršiti ugovor ne samo neispunjenjem sopstvene obaveze već i onemogućavanjem druge ugovorne strane u ispunjenju njenih obaveza. Ustavni sud primjećuje da iz osporenih odluka proizlazi da je Vrhovni sud zaključak da je apelant onemogućavao tehnički prijem objekta zasnovao na činjenici da apelant nije iskazao namjeru da legalizuje višak radova koje je izveo tužilac. Naime, Vrhovni sud je ukazao da su radovi koji su izvedeni van projekta, shodno nalazu i mišljenju vještaka Arhitektonsko-građevinskog fakulteta, izvršeni s ciljem realizacije ugovora, te da su za pribavljanje upotrebne dozvole potrebna neznatna ulaganja u odnosu na ukupno uložena sredstva. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao jasno obrazloženje za zaključak da je apelant i iz kojih razloga odgovoran za raskid ugovora. Ovakvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode da je Vrhovni sud ignorisao pravno obavezujuće stavove Ustavnog suda iz Odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 3942/20 od 20. aprila 2022. godine.

45. Ustavni sud dalje primjećuje da je Vrhovni sud odbio apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužilac obaveže da mu nadoknadi izmaklu korist za period nakon raskida ugovora. Kao obrazloženje za takav stav sud je naveo da apelant ni nakon vraćanja objekta u posjed nije ispoljio namjeru da objekat daje u zakup. Zatim je navedeno da objekat nije bio podoban za davanje u zakup jer nisu bili završeni građevinski radovi, da apelant nije tražio vraćanje objekta, niti je tužiocu isplatio naknadu za ulaganja po pravilu o istovremenom ispunjenju (vidi tačka 25 ove odluke). Međutim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud istovremeno obavezao apelanta da tužiocu, po istom tom osnovu, naknadi štetu za period do dana raskida ugovora. Vrhovni sud je to obrazložio time da apelant „nije sporio namjeru da se poslovni objekat daje u zakup“, niti da je u tom periodu postojala potražnja za poslovnim prostorima. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da iz činjenica predmeta proizlazi da objekat ni u tom periodu nije bio u potpunosti adaptiran, niti su za njega pribavljene potrebne dozvole. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da i sam tužilac u odgovoru na apelaciju ističe da sporni objekat nije mogao biti korišćen bez građevinske i upotrebne dozvole (vidi tačka 32 ove odluke). Ustavni sud, takođe, zapaža da usvajanje tužiočevog zahtjeva za isplatu izmakle koristi nije bilo uslovljeno istovremenim plaćanjem njegovih obaveza prema apelantu, te da je tužiočev tužbeni zahtjev u vezi s istovremenim ispunjenjem pravosnažno odbijen (stav II tačka 4 izreke prvostepene presude od 31. maja 2018. godine), kako je navedeno i u obrazloženju presude Višeg privrednog suda od 23. decembra 2021. godine (vidi tačka 21 ove odluke). Dakle, Vrhovni sud je u osporenim presudama o istom pitanju zauzeo dijametralno suprotne stavove, što ugrožava princip pravne sigurnosti i predstavlja proizvoljnost koja je nespojiva s pravom na pravično suđenje.

46. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

Ostali navodi

47. Apelant, takođe, navodi da mu je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Međutim, imajući u vidu zaključak Ustavnog suda vezan za povredu prava na pravično suđenje, Ustavni sud ne smatra potrebnim posebno ispitivati navode o kršenju prava na imovinu i zabrane diskriminacije. VIII.Zaključak

48. Ustavni sud zaključuje da je osporenim odlukama povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije jer je Vrhovni sud u dijelu odluke o tužbenom i protivtužbenom zahtjevu koji se odnosi na izmaklu korist, u pogledu podobnosti korišćenja objekta za davanje u zakup i pravila istovremenog ispunjenja međusobnih obaveza stranaka u postupku, zauzeo dijametralno suprotne stavove.

49. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2165/22 ("MERKUR" d.o.o. Banjaluka) | Sudska praksa | Aktio