Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-521/21 (D. G.)
Odluka donesena 07. 09. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Ništavost
- Ugovor o poklonu
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Doživotno izdržavanje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-521/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 09. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. septembra 2022. godine, u predmetu broj AP-521/21, rješavajući apelaciju Dragana Gajića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragana Gajića protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 259853 20 Gž od 15.
decembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragan Gajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Željko Bubić, advokat iz Banja Luke, podnio je 15. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 259853 20 Gž od 15. decembra 2020. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 259853 17 P od 6. novembra 2019. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi djelimična ništavost Ugovora o poklonu od 8. novembra 2013. godine, koji je zaključen između ostavioca odnosno pravnog prednika parničnih stranaka M.G., (u daljnjem tekstu: pravni prednik parničnih stranaka ili ostavilac) kao poklonodavca i tužene M. B. (u daljnjem tekstu: tužena) kao poklonoprimca (u daljnjem tekstu: ugovor o poklonu), u dijelu u kojem je pravni prednik parničnih stranaka poklonio tuženoj nužni dio nekretnine (u daljnjem tekstu: prva nekretnina) što je tužena dužna priznati, te trpjeti da se na osnovu ove presude apelant upiše kao suposjednik na dijelu prve nekretnine sa određenim dijelom (sve precizno navedeno u izreci presude). Također, odbijen je kao neosnovan apelantov eventualni tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je u cijelosti ništav ugovor o poklonu. Istom presudom obavezan je apelant da tuženoj nadoknadi troškove postupka u određenom iznosu preciznije navedenom u izreci presude.
3. U obrazloženju presude je navedeno da apelant nije pristupio na ročište za glavnu raspravu, te da je sud na zahtjev tužene održao ročište u skladu sa odredbom člana 97. stav (3) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Dalje, navedeni su materijalni dokazi koji su na prijedlog tužene izvedeni na ročištu za glavnu raspravu (preciznije navedeni na str. 2 i 3 presude), te je ukazano da dokazi koje je apelant predložio na pripremnom ročištu nisu izvedeni na ročištu za glavnu raspravu u skladu sa odredbom člana 7. stav (1) ZPP.
4. Nadalje je navedeno da su Ugovor o doživotnom izdržavanju od 3. juna 2011. godine zaključili apelant, kao davalac izdržavanja i pravni prednik parničnih stranaka, kao primalac izdržavanja (u daljnjem tekstu: ugovor o doživotnom izdržavanju) na osnovu kojeg je apelant upisan kao nosilac prava vlasništva na određenom stanu sa dijelom 1/1. Zatim je navedeno da je uvidom u određeni list nepokretnosti utvrđeno da je na zemljištu, zatim zgradi i posebnim dijelovima zgrade (sve preciznije opisano i označeno u presudi, u daljnjem tekstu: druga nekretnina), između ostalih, sa pravom suvlasništva upisan pravni prednik parničnih stranaka (sa dijelom preciznije označenim u presudi). S tim u vezi, ukazano je da je tužena tokom postupka dokazala da je pravni prednik parničnih stranaka upisan kao suvlasnik druge nekretnine, čime je dokazala da je ostavilac „imao“ još nekretnina, te da se u konkretnom slučaju samo vještak geodetske struke, preračunavanjem površina, suvlasničkih i nasljednih dijelova, mogao izjasniti da li je povrijeđen nužni dio apelanta, jer sud ne raspolaže takvim stručnim znanjem.
5. Dalje, ukazano je da je članom 33. Zakona o nasljeđivanju propisan način utvrđivanja vrijednosti zaostavštine, odnosno šta sve ulazi u zaostavštinu, te da bi se izračunao nužni nasljedni dio prvo se treba izračunati dio koji svakom nasljedniku pripada po osnovu zakona o nasljeđivanju, nakon čega se utvrđuje vrijednost polovine tog dijela. Takođe, ukazano je da se zakonski nasljedni dio (kao i nužni dio) računa u odnosu na utvrđenu vrijednost zaostavštine, da je u konkretnom slučaju bilo potrebno dokazati vrijednost prve nekretnine, ali i vrijednost suvlasničkog dijela druge nekretnine. Nadalje, ukazano je da u konkretnom slučaju nije dokazana vrijednost nekretnina koje čine ostaviočevu zaostavštinu, tako da je primjenjivo pravilo o teretu dokazivanja. S tim u vezi, Općinski sud je zaključio da je apelant bio dužan da dokaže činjenice na koje se pozvao, te s obzirom da ih tokom postupka nije dokazao, tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan.
6. Nadalje, navedeno je da je apelant u odnosu na eventualni tužbeni zahtjev bio u obavezi da dokaže osnovanost navoda da potpis na ugovoru o poklonu nije potpis tužene, da na te okolnosti nije izveo dokaze, odnosno nije predujmio troškove za predloženo grafološko vještačenje, nije pristupio na ročište za glavnu raspravu, nije izveo ni druge dokaze koje je predložio na pripremnom ročištu, te da je u skladu sa tim i eventualni tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.
7. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 259853 20 Gž od 15. decembra 2020. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Takođe, odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka u određenom iznosu.
8. U obrazloženju presude Okružni sud je ukazao da su apelantove tvrdnje da mu je raspolaganjem koje je izvršeno ugovorom o poklonu povrijeđeno pravo na nužni dio nedokazane u smislu odredbi čl. 123 i 126. ZPP, a u vezi sa članom 33. Zakona o nasljeđivanju. Naime, navedeno je da apelant pogrešno smatra da u svakoj imovini koja bude predmet ostavinskog postupka ima pravo na nužni dio. S tim u vezi, ukazano je da se nužni dio nasljednika izračunava u odnosu na ukupnu zaostavštinu ostavioca, te da apelant u postupku nije dokazao činjenice koje su relevantne za presuđenje. Zatim je navedeno da je neosnovan apelantov prigovor da je prvostepeni sud pogrešno cijenio ugovor o doživotnom izdržavanju. S tim u vezi, navedeno je da ugovor o doživotnom izdržavanju predstavlja teretan ugovor i da se raspolaganja izvršena takvim ugovorom ne uračunavaju u zaostavštinu ostavioca. Nadalje, ukazano je da predmet osporavanja mogu biti samo testamentarna i besplatna raspolaganja ostavioca. U skladu sa tim, Okružni sud je ukazao da ugovor o poklonu predstavlja besplatno raspolaganje ostavioca, ali budući da je iza ostavioca ostala imovina kojom on nije raspolagao, to proizilazi da su zaključci provostepenog suda pravilni. Apelacioni navodi
9. Apelant smatra da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
10. Apelant smatra da su redovni sudovi postupili suprotno odredbama člana 8., a u vezi sa članom 123. ZPP, odnosno da nisu cijenili sve dokaze (pojedinačno niti u njihovoj međusobnoj povezanosti), već su ih cijenili isključivo na njegovu štetu. Apelant smatra da je raspolaganjem koje je izvršio pravni prednik parničnih stranaka ugovorom o poklonu povrijeđen njegov nužni dio. Apelant ističe da ugovor o poklonu nije proveden kao materijalni dokaz na ročištu za glavnu raspravu, iako ga je predložio na pripremnom ročištu. Takođe smatra da u postupku nije bilo potrebno da se provede vještačenje radi utvrđivanja vrijednosti svih nekretnina koje su ostale iza ostavioca, jer bi vještak u tom slučaju samo utvrdio da apelant nije dobio ništa iz ostavinske mase, tj. iz prve nekretnine. Apelant navodi da je sa ostaviocem zaključio ugovor o doživotnom izdržavanju koji je teretan pravni posao, te ono što je predmet ugovora o doživotnom izdržavanju ne može ući u ostavinsku masu iza ostavioca. Apelant smatra da su sporne okolnosti pod kojima je zaključen ugovor o poklonu, zbog čega je postavio i eventualni tužbeni zahtjev.
Relevantni propisi
11. Zakon o nasljeđivanju (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 1/09, 55/09 ispravka, 91/16 i 82/19). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o nasljeđivanju (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 1/09, 55/09 ispravka i 91/16) koji u relevantnom dijelu glasi: Član 33. stav (1) tač. a), b), v) Utvrđivanje vrijednosti zaostavštine (1)Vrijednost zaostavštine na osnovu koje se izračunava nužni dio utvrđuje se na sljedeći način:
a)prvo se popisuju i procjenjuju sva dobra koja je ostavilac imao u trenutku smrti, računajući tu i sve ono čime je raspolagao testamentom, kao i sva njegova potraživanja, pa i ona koja ima prema nekom nasljedniku, osim potraživanja koja su očigledno nenaplativa, b)od utvrđene vrijednosti dobra koja je ostavilac imao u trenutku smrti odbijaju se troškovi sahrane ostavioca, iznos troškova popisa i procjene zaostavštine i iznos dugova ostavioca i
v) dobivenom ostatku dodaje se vrijednost svih poklona koje je ostavilac učinio ma na koji način nekom zakonskom nasljedniku, pa i poklona učinjenih nasljednicima koji se odriču nasljeđa, kao i onih poklona za koje je ostavilac naredio da se ne uračunavaju nasljedniku u njegov nasljedni dio, kao i poklona za koje je ostavilac u posljednjoj godini svog života učinio drugim licima koja nisu zakonski nasljednici, osim manjih uobičajenih poklona.
12. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – OUS RS, 45/09 – OUS RS, 49/09, 61/13 i 109/21 – OUS RS). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – OUS RS, 45/09 – OUS RS, 49/09 i 61/13) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 7. stav (1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32., te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
16. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Osnovni i Okružni sud u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, iz obrazloženja osporenih presuda slijedi da su apelantovi tužbeni zahtjevi odbijeni jer apelant tokom postupka nije dokazao osnovanost svojih tužbenih navoda, odnosno da apelant nije pristupio na ročište za glavnu raspravu i nije izveo dokaze koje je predložio na pripremnom ročištu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud odgovorio na sve apelantove prigovore koje ističe i u apelaciji (vidi tačku 8. ove odluke). Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelantovu štetu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić