Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1901/22 (M. Č.)

Odluka donesena 05. 10. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prekršaj
  • Prekršajni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1901/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 10. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. oktobra 2022. godine, u predmetu broj AP-1901/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Mladen Čorić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mladen Čorić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 49 0 Pr 052963 22 Pžp od 10. februara 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mladen Čorić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zagreba, Republika Hrvatska, kojeg zastupa Bruno Božić advokat iz Travnika, podnio je 27. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 49 0 Pr 052963 22 Pžp od 10. februara 2022. godine i Rješenja Općinskog suda u Kiseljaku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 49 0 Pr 052963 20 Pr od 14. septembra 2021. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda od 14. septembra 2021. godine apelant je oglašen odgovornim što je 1. januara 2020. godine, pod dejstvom alkohola upravljao motornim vozilom, te što nije postupio po naredbi policijskog službenika, čime je počinio prekršaje iz člana 152. stav (1) i člana 174. stav (2) Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH. Za navedene prekršaje apelantu je izrečena jedinstvena novčana kazna u iznosu od 450,00 KM i zaštitna mjera Zabrana upravljanja motornim vozilom „B“ kategorije u trajanju od četiri mjeseca, te su mu određena dva kaznena boda.

3. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je iskaze policijskih službenika M. M. i J. S. ocijenio vjerodostojnim i objektivnim, te im je u potpunosti poklonio vjeru, imajući u vidu da su njihovi iskazi podudarni i potvrđeni službenom zabilješkom koju su sačinili, te da se radi o službenim licima koja su svjedočila o poduzetim službenim radnjama. Naime, Općinski sud je naveo da je na osnovu navedenih dokaza nesporno utvrdio da apelant nije postupio po naređenju policijskih službenika da se zaustavi, pa su ga policijski službenici zaustavili upotrebom svjetlosne i zvučne rotacije. Također je utvrđeno da apelant nije pravilno koristio aparat za kontrolu prisustva alkohola u krvi, pa mu je u Domu zdravlja Kiseljak izvađena krv radi analize prisustva alkohola i utvrđeno prisustvo od 1,95% alkohola u krvi. Općinski sud je zaključio da su navedenim apelantovim radnjama u cijelosti ostvareni elementi prekršaja koji su mu u konkretnom slučaju stavljeni na teret. Osim toga, Općinski sud je naveo da je neosnovan apelantov prigovor da je rezultat alkotestiranja nezakonit dokaz imajući u vidu odredbe člana 123. stav (2) Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP) kojima je propisano da se uzimanje krvi i druge medicinske radnje, koje se po pravilima medicinske nauke preduzimaju radi analize i utvrđivanja drugih važnih činjenica za krivični postupak, mogu preduzeti i bez pristanka lica koje se pregleda, ako zbog toga ne bi nastupila kakva šteta po njegovo zdravlje. Ove odredbe ZKP se u prekršajnom postupku primjenjuju na osnovu člana 18. stav (2) Zakona o prekršajima.

4. Rješenjem Kantonalnog suda od 10. februara 2022. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantovog branioca. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je izrečena kazna u cijelosti adekvatna i primjerena prirodi i težini počinjenih prekršaja. U odnosu na apelantove navode koji se tiču dokaza i njihove ocjene, naročito navoda da je rezultat alkotestiranja nezakonit dokaz, Kantonalni sud se pozvao na odredbe člana 84. Zakona o prekršajima prema kojima pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje nije propisano kao žalbeni osnov. Prema tome, Kantonalni sud je zaključio da se prvostepeno rješenje o prekršaju ne može pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

5. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio u postupku pred redovnim sudovima, a naročito da je rezultat alkotestiranja nezakonit dokaz jer je apelant alkotestiran protiv svoje volje, te da se pogrešno prvostepeni sud pozvao na odredbe člana 123. stav (2) Zakona o krivičnom postupku, jer se te odredbe odnose na pribavljanje dokaza u krivičnom postupku, a u konkretnom slučaju je riječ o prekršajnom postupku.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava na pravično suđenje isključivo odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u osporenim odlukama odgovorili na sva pitanja koja su bila ključna za donošenje odluke. Naime, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud dao jasno obrazloženje za svoju odluku donesenu u konkretnom slučaju, te da je, suprotno apelantovim navodima, dao zadovoljavajuću ocjenu izvedenih dokaza. Naročito je Općinski sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o prekršajima i ZKP, odgovorio na apelantove navode u pogledu zakonitosti dokaza pribavljenog alkotestiranjem apelanta. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o prekršajima, jasno ukazao da se prvostepeno rješenje o prekršaju ne može pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, takva obrazloženja sudova ne smatra proizvoljnim. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje, niti je apelant pružio dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavno pitanje na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1901/22 (M. Č.) | Sudska praksa | Aktio