Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-299/22 (M. S.)

Odluka donesena 05. 10. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Dostava
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-299/22

Apelacija

Odluka o meritumu

05. 10. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 299/22, rješavajući apelaciju Mirzete Subašić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 5. oktobra 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Mirzete Subašić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 K 177608 21 Kž od 28. oktobra 2021. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Mirzeta Subašić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Matuzića, koju zastupaju advokati Mustafa Cerovac i Damir Cerovac iz Tešnja, podnijela je 25. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 K 177608 21 Kž od 28. oktobra 2021. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 K 177608 19 K od 28. juna 2021. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 21. jula 2022. godine zatraženo je od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Općinski sud i Kantonalno tužilaštvo su u periodu od 27. jula do 10. augusta 2022. godine dostavili odgovore na apelaciju.

4. Ustavni sud je 11. augusta 2022. godine proslijedio apelantici odgovore na apelaciju koje su dostavili Kantonalni sud, Općinski sud i Kantonalno tužilaštvo radi eventualnog izjašnjenja.

5. Apelantica u ostavljenom roku nije dostavila traženo izjašnjenje.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

7. Odlučujući u krivičnom postupku protiv optuženog Dž.H. i apelantice, Općinski sud je donio Presudu broj 43 0 K 177608 19 K od 28. juna 2021. godine (u daljnjem tekstu: prvostepena presuda) kojom je proglasio apelanticu krivom da je sama, u vremenskom periodu od 8. jula 2016. godine do 16. novembra 2018. godine, na mjestu i na način bliže opisan u tački 2. izreke presude (str. 2-4. presude) kao službena osoba u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: FBiH), iskoristivši ovlaštenja direktora, drugom pribavila korist, čime je počinila produženo krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav (1) u vezi sa članom 55. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), pa je osuđena na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci. Presudom je i optuženi Dž.H. proglašen krivim za navedeno krivično djelo i osuđen na kaznu zatvora. Također je odlučeno i da se stavljaju van snage nezakonito zaključeni ugovori o radu na određeno i neodređeno vrijeme na ime S.M.

8. Ocjenjujući izvedene dokaze pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, kako je to navedeno, Općinski sud je utvrdio da je apelantica u svojstvu direktora Zavoda zdravstvenog osiguranja Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Zavod) iskoristila službeno ovlaštenje direktora tog zavoda i primila u radni odnos S.M., koja nije ispunjavala uvjete za označeno radno mjesto po konkursu iz maja 2016. godine (sporni konkurs). Sud je naveo da je ovo utvrdio iz iskaza svjedoka K.M. i H.B., a te činjenice nije dovela u pitanje ni S.M. koja je, također, saslušana kao svjedok.

9. Općinski sud je, također, utvrdio da ni A.B., koji se u postupku pojavio kao oštećeni a koji je bio i jedan od kandidata koji se prijavio na sporni konkurs, nije ispunjavao uvjete za obavljanje poslova navedenog radnog mjesta. Općinski sud je istakao da je apelantica znala da S.M. nije ispunjavala uvjete spornog konkursa (bliže opisano na str. 15. i 16. presude), te je zaključio da nije tačna tvrdnja njene odbrane da su sporni ugovori zaključivani kako bi se omogućio nesmetan rad označene poslovnice. U prilog navedenom Općinski sud je istakao da je apelantica sa S.M. zaključila još 10 ugovora o radu na određeno vrijeme i da je sporni konkurs poništila sa očiglednom namjerom da joj omogući da stekne potrebno radno iskustvo u struci i da položi stručni ispit kako bi mogla zasnovati ugovor na neodređeno vrijeme, što se na kraju i desilo (2019. godine). Na navedeni način, kako je to istaknuto, apelantica je pribavila korist S.M. u vidu stalnog zaposlenja, naplaćenih plaća i plaćenih doprinosa za penzijsko-invalidsko i zdravstveno osiguranje. Isto tako je navedeno i da je apelantica propustila da u predviđenom roku okonča proceduru po spornom konkursu, kao i da postupi po preporukama Institucije ombudsmana u vezi s tim (bliže opisano na str. 16. i 17. presude) što, kako je sud utvrdio, ukazuje na bezobzirnost i upornost apelantice u izvršenju krivičnog djela (bliže opisano na strani 17. presude).

10. Dalje, Općinski sud je naveo da se u apelanticinom slučaju radilo o službenoj osobi na poziciji direktora Zavoda, koja je kao rukovodilac, po Zakonu i po općim internim aktima Zavoda, odgovorna, između ostalog, i za njegov zakonit rad. Stoga je navedeno da je apelantica bila svjesna svojih dužnosti i ovlaštenja, odnosno zakonskih i podzakonskih akata kojima je to regulirano (bliže opisano na str. 20. i 21. presude). Na osnovu toga, sud je zaključio da je apelantica postupala sa direktnim umišljajem.

11. Prilikom odlučivanja o vrsti i visini krivične sankcije Općinski sud je istakao da je imao u vidu propisanu kaznu zatvora za krivično djelo, težinu krivičnih djela i stepen apelanticine odgovornosti (bliže opisano na strani 21. presude). Pritom je navedeno da je sud kao otežavajuću okolnost na apelanticinoj strani ocijenio da joj se stavlja na teret krivično djelo koje spada u grupu koruptivnih krivičnih djela, te da joj se na teret stavlja produženo krivično djelo, kao i njenu iskazanu upornost u izvršenju krivičnog djela, jer je ono učinjeno sa više radnji u jednom relativno dužem vremenskom periodu.

12. Također, sud je naveo da je, u skladu sa odredbom člana 76. stav (1) u vezi sa stavom (2) KZFBiH, apelantici izrekao mjeru sigurnosti „zabrane rada“ u državnim organima, javnim preduzećima i javnim ustanovama u trajanju od tri godine (bliže opisano na str. 21. i 22. presude). Konačno, Općinski sud je stavio van snage sporne ugovore o radu koje je apelantica zaključila sa S.M., u smislu člana 78. stav (1) KZFBiH, jer su oni proistekli iz krivičnih djela.

13. Presudom Kantonalnog suda broj 43 0 K 177608 21 Kž od 28. oktobra 2021. godine odbijena je kao neosnovana žalba oštećenog, a djelimično su uvažene žalbe branilaca apelantice i optuženog Dž.H., pa je prvostepena presuda preinačena u dijelu odluke o kazni i mjeri sigurnosti tako što je apelantici za krivično djelo za koje je proglašena krivom prvostepenom presudom izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, a na osnovu odredbe člana 76. stav (1) KZFBiH i „zabrana obavljanja funkcija rukovođenja“ u državnim organima, javnim preduzećima i javnim ustanovama u trajanju od tri godine od dana pravomoćnosti presude s tim da se vrijeme provedeno na izdržavanju kazne zatvora ne uračunava u vrijeme trajanja mjere. Presudom je odlučeno da u ostalom dijelu prvostepena presuda ostaje neizmijenjena.

14. Suprotno žalbenim navodima apelanticinog branioca, Kantonalni sud je ukazao da je Općinski sud obrazložio zašto smatra da prava oštećenog nisu mogla biti povrijeđena i da to što je u izreci prvostepene presude izostavljeno „uslijed čega je teže povrijedila pravo kandidata-oštećenog […]“ ne utječe na razumljivost i saglasnost između izreke i obrazloženja prvostepene presude. Naime, kako je Kantonalni sud istakao, u izreci prvostepene presude jasno i precizno je opisano kako je apelantica počinila krivično djelo za koje je osuđena, kao i da izreka prvostepene presude sadrži i ostale činjenice i okolnosti koje čine obilježja krivičnog djela iz člana 383. stav (1)

KZFBiH.

15. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je neosnovan žalbeni prigovor da nije dokazan apelanticin subjektivni odnos prema djelu, odnosno da nisu navedene činjenice iz kojih je prvostepeni sud utvrdio da je ona počinila krivično djelo sa direktnim umišljajem (bliže opisano na str. 8. i 9. presude). U tom smislu je, između ostalog, navedeno da se apelantica ne može ekskulpirati „njenim prostim navodom“ da su joj iz pravne službe navodno rekli da može zaposliti S.M. na označeno radno mjesto. Ovakva apelanticina odbrana, kako je to navedeno, nije potvrđena ni subjektivnim, niti bilo kakvim materijalnim dokazom. Pritom je ukazano da je apelantica kao direktorica bila dužna da se stara o zakonitom obavljanju svih poslova u Zavodu, što podrazumijeva striktno provođenje i poštivanje zakona, podzakonskih akata i drugih propisa. Isto tako je navedeno i da nikako ne može biti u interesu službe da se na rukovodeće mjesto postavlja osoba bez potrebnih kvalifikacija, jer je sasvim logično da takva osoba ne može organizirati, niti rukovoditi službom i da je na taj način ugroženo zakonito funkcioniranje službe.

16. Potom je navedeno i da se neblagovremeno dostavljanje pravomoćne prvostepene presude i njeno objavljivanje prije dostavljanja apelantici ne mogu podvesti pod bitne povrede odredaba krivičnog postupka koje bi utjecale na zakonitost presude, već se eventualno može raditi o organizacijskom propustu suda ili tzv. poslovima sudske pošte.

17. U vezi sa odlukom o krivičnopravnoj sankciji, Kantonalni sud je istakao da prvostepeni sud nije u dovoljnoj mjeri ocijenio olakšavajuće okolnosti, slijedom čega je ocijenjeno da je kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci odgovarajuća (bliže opisano na strani 10. presude).

18. Konačno, Kantonalni sud je ukazao da je osnovan žalbeni prigovor da prvostepeni sud nije mogao apelantici zabraniti rad u navedenim državnim tijelima i organima općenito. Pritom je Kantonalni sud naveo da prihvata stav prvostepenog suda da bi apelantica mogla ponoviti krivično djelo iste vrste ili slično krivično djelo ukoliko joj navedena mjera sigurnosti ne bi bila izrečena, te da će ta mjera preventivno djelovati u navedenom periodu na apelanticu, ali i na druga lica da ne čine ista ili slična krivična djela kada se nalaze na rukovodećim funkcijama (bliže opisano na str. 10. i 11. presude).

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

19. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropski sud). Naime, apelantica prvenstveno ističe da u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni određeni elementi krivičnog djela za koje je osuđena, odnosno da oni nisu dokazani u krivičnom postupku. S tim u vezi, apelantica na spori da je imala status odgovorne osobe, ali navodi da nije iskoristila i prekoračila svoj službeni položaj kako bi S.M. omogućila da se zaposli na neodređeno vrijeme, zato što je s njom zaključivala ugovore na određeno vrijeme, a da je ugovor na neodređeno vrijeme sa S.M. zaključila H.B., koja je u to vrijeme obavljala funkciju direktora Zavoda, te koja je u ovom krivičnom postupku imala ulogu svjedoka. Apelantica u ostalom dijelu, također, ponavlja navode koje je i u žalbi iznosila u vezi sa tvrdnjama o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju. Zatim, ponovo ističe da je nepravomoćna osporena prvostepena presuda objavljena prvo u medijima, a da prethodno nije dostavljena njoj ili njenom braniocu, ali se u vezi s tim ne poziva na neko konkretno ustavno pravo. Dalje, apelantica problematizira i odluku kojom joj je izrečena mjera sigurnosti, smatrajući da joj je time zabranjen „bilo kakav rad u državnim organima, javnim preduzećima i javnim ustanovama koji nisu vezani za funkciju direktora“. Isto tako, apelantica ukazuje i da pitanje njenog umišljaja nije obrazloženo, kao i da je prvostepeni sud proizvoljno primijenio zakon prilikom izricanja krivičnopravne sankcije, navodeći da označena otežavajuća okolnost predstavlja biće krivičnog djela. Apelantica smatra i da se povreda Ustavom zagarantiranog prava ogleda u tome što redovni sudovi osporenim odlukama zadiru i u stečena prava drugih lica (S.M.).

II.Odgovor na apelaciju

20. Kantonalni sud je naveo da se apelacijom neosnovano osporava utvrđeno činjenično stanje u konkretnom predmetu, te da se ponavljaju prigovori koje je istakao apelanticin branilac u žalbi. Navodeći da pozitivni zakonski propisi nisu proizvoljno primijenjeni, predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

21. Općinski sud je naveo da su razlozi o odlučnim činjenicama u obrazloženju osporenih odluka izneseni na jasan i potpun način, tako da se ne može na bilo koji način zaključiti da su prvostepeni i drugostepeni sud proizvoljno postupali. Stoga je navedeno da su paušalne tvrdnje da su apelantici povrijeđena prava iz člana 6. Evropske konvencije, pa je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

22. Kantonalno tužilaštvo je istaklo da su osporene presude na zakonu zasnovane, te da su neosnovani navodi apelacije.

V.Relevantni propisi

23. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03 - ispravka, 21/04 - ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) U konkretnom slučaju primjenjuje se Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 - ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14 i 46/16), koji je važio u inkriminirano vrijeme, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 383. stav (1) Zloupotreba položaja ili ovlašćenja (1) Službena ili odgovorna osoba u Federaciji koja iskorišćavanjem svog službenog položaja ili ovlašćenja, prekoračivši granice svoje službene ovlasti ili ne obavivši svoje službene dužnosti, pribavi sebi ili drugom kakvu korist, drugome nanese kakvu štetu ili teže povrijedi prava drugog, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

24. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 296.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Član 305. st. (7) i (8) Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.

(8) Ako je optuženom izrečena kazna, u obrazloženju će se navesti koje je okolnosti sud uzeo u obzir pri odmjeravanju kazne. Sud će posebno obrazložiti kojim se razlozima rukovodio pri odluci da kaznu treba ublažiti ili optuženog osloboditi od kazne ili izreći uslovnu osudu ili da treba izreći bezbjednosnu mjeru ili oduzimanje imovinske koristi.

VI.Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 43 0 K 177608 21 Kž od 28. oktobra 2021. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelantica je primila 9. decembra 2021. godine a apelacija je podnesena 25. januara 2022. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

29. Apelantica smatra da su joj osporenim presudama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

32. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelantica proglašena krivom i osuđena za krivično djelo propisano zakonom. Dakle, u konkretnom slučaju radilo se o utvrđivanju „osnovanosti bilo kakve krivične optužbe“ protiv apelantice, pa ona uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) i člana 6. Evropske konvencije.

33. Kada su u pitanju apelanticini navodi koji se tiču općenito načina na koji je proveden dokazni postupak u konkretnom slučaju, te kako je utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno pravo, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02, i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). U brojnim odlukama Evropski i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Dakle, zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan.

34. Imajući u vidu navedene standarde, Ustavni sud ukazuje da su sudovi jasno obrazložili svoje zaključke o tome da je zaključivanje ugovora o radu na određeno vrijeme sa S.M., za koju je nesporno dokazano u krivičnom postupku da nije ispunjavala njegove uvjete, predstavljalo zloupotrebu apelanticinih službenih ovlašćenja, što je bitan element krivičnog djela za koje je osuđena. Također, Ustavni sud smatra da su sudovi detaljno obrazložili zašto su zaključili da je takvo apelanticino postupanje rezultiralo pribavljanjem koristi S.M. u vidu stalnog zaposlenja, naplaćenih plaća i plaćenih doprinosa za penzijsko-invalidsko i zdravstveno osiguranje. Osim toga, sudovi su utvrdili i obrazložili relevantnim razlozima zaključak o tome da je apelanticinim protivpravnim radnjama nastupila šteta. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, također, dali relevantne i dovoljne razloge i za zaključke o obliku vinosti s kojim je apelantica postupala, kao i o svim prigovorima odbrane, izrečenoj kazni i o razlozima za izricanje mjere sigurnosti. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da su svi navodi i prigovori koje je apelantica iznijela u apelaciji već razmotreni pred prvo i drugostepenim sudom i da su o tome data dovoljna i relevantna obrazloženja u osporenim odlukama, u skladu sa standardima prava na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju tog prava neosnovani.

35. Također, apelantica je problematizirala i (ne)blagovremeno dostavljanje osporene prvostepene presude njoj i njenom braniocu, navodeći pritom da je ta presuda prethodno bila objavljena u medijima. Naime, dostavljanje presude apelantici nesporno predstavlja integralni dio suđenja na koji se odnose garancije prava iz člana 6. Evropske konvencije. Međutim, apelantica nije navela koja joj je garancija prava na pravično suđenje na ovaj način prekršena, već je to isključivo navela kao jedan od primjera „proizvoljnosti u primjeni prava“ i, kako je istakla, u postupanju Općinskog suda prema njoj. Imajući to u vidu, kao i stav Kantonalnog suda da se u konkretnom slučaju radilo o organizacijskom propustu suda ili tzv. poslovima sudske pošte, Ustavni sud ove apelanticine navode ne smatra relevantnim u smislu ispitivanja poštivanja prava na pravično suđenje.

36. Konačno, u vezi sa apelacionim navodima da se osporenim odlukama zadire u stečena prava drugih lica (S.M.), Ustavni sud ističe da stavljanje van pravne snage nezakonito zaključenih ugovora o radu na ime S.M. nije u ovom krivičnom postupku bilo determinirajuće za utvrđivanje apelanticine krivice ili njenih građanskih prava. Kako u ovoj krivičnopravnoj stvari apelantica nije aktivno legitimirana da traži zaštitu imovinskopravnih interesa trećeg lica pred Ustavnim sudom, ovi apelanticini navodi nisu relevantni i Ustavni sud ih neće razmatrati.

Prema tome, analizom postupka sagledanog u cjelini, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju redovni sudovi ispunili svoju obavezu da na jasan način navedu relevantne razloge na kojima su zasnovali osporene odluke. Imajući to u vidu, kao i činjenicu da nema ništa što bi ukazivalo da su apelantici bile uskraćene bilo kakve druge procesne garancije sadržane u pravu na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su njeni navodi o kršenju tog prava neosnovani. VIII.Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelanticinog prava na obrazloženu odluku koje je neodvojivi dio prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije. Ustavni sud, također, zaključuje da su apelanticini navodi neosnovani, zato što su sudovi u osporenim odlukama dali jasne i relevantne razloge za zaključke o apelanticinoj krivici, obliku vinosti, visini izrečene kazne i potrebi izricanja mjere sigurnosti, pa takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti suprotnim pravu na pravično suđenje.

38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-299/22 (M. S.) | Sudska praksa | Aktio