Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1922/22 („Asja“ d.o.o. Široki Brijeg)

Odluka donesena 05. 10. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pristup sudu
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1922/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 10. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. oktobra 2022. godine, u predmetu broj AP-1922/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela „Asja“ d.o.o. Široki Brijeg, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela „Asja“ d.o.o. Široki Brijeg protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 64 0 Ps 044071 21 Rev od 31. januara 2022.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Asja“ d.o.o. Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Advokatsko društvo Kurtović&Co iz Sarajeva, podnijela je 27. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 64 0 Ps 044071 21 Rev od 31. januara 2022. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 Ps 044071 20 Pž 2 od 1. oktobra 2021. godine i Rješenja Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 Ps 044071 19 Ps 2 od 11. maja 2020. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda od 11. maja 2020. godine odbačena je kao neblagovremena apelantkinjina žalba izjavljena protiv presude tog suda od 4. jula 2019. godine. Navedenom presudom apelantkinja je obavezana da tužiocu (S. M. S.) isplati određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama, kao i da mu nadoknadi troškove postupka.

3. Kantonalni sud je rješenjem od 1. oktobra 2021. godine odbio kao neosnovanu apelantkinjinu žalbu izjavljenu protiv prvostepenog rješenja i potvrdio navedeno rješenje.

4. Odlučujući o apelantkinjinoj reviziji izjavljenoj protiv drugostepenog rješenja, Vrhovni sud je rješenjem od 31. januara 2022. godine odbio reviziju. U obrazloženju osporenog rješenja Vrhovni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da je prvostepeni sud presudu od 4. jula 2019. godine dostavio apelantkinji putem oglasne table suda jer je apelantkinja u toku postupka promijenila adresu („odselila“, prema dostavnoj službi), a o tome nije obavijestila sud, shodno odredbama člana 352. stav (5) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da iz stanja spisa proizlazi da je prvostepena presuda objavljena na oglasnoj ploči suda 5. jula 2019. godine, te da je skinuta sa oglasne ploče 20. jula 2019. godine, kao i da je apelantkinja putem punomoćnika izjavila žalbu putem pošte 21. februara 2020. godine. S obzirom na to, Vrhovni sud je zaključio da je pravilno prvostepeni sud postupio kada je odbacio apelantkinjinu žalbu kao neblagovremenu, budući da je navedena žalba podnesena nakon proteka roka od 30 dana od dana dostave prvostepene presude u smislu odredaba člana 203. ZPP.

5. Apelantkinja se poziva na povredu prava na pristup sudu kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantkinja, u suštini, ponavlja navode koje je isticala u postupku pred redovnim sudovima, a naročito da je njen zakonski zastupnik turski državljanin koji ne poznaje propise Bosne i Hercegovine, pa da mu je dostavljanjem presude Općinskog suda od 4. jula 2019. godine putem oglasne table suda onemogućeno da blagovremeno izjavi žalbu protiv te presude.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Apelantkinja, u suštini, smatra da joj je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pristup sudu jer je njena žalba odbačena kao neblagovremena. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na tumačenje Evropskog suda prema kojem je u član 6. stav 1. Evropske konvencije ugrađeno „pravo na sud“, a jedan vid toga prava je pravo na pristup sudu, to jest pravo pokretanja postupka pred sudom u građanskim stvarima. Evropski sud je ukazao da ovo pravo ne obuhvata samo pravo pokretanja postupka, već i pravo na „rješavanje“ spora od strane suda. Takođe, Evropski sud je ukazao da pravo na pristup sudu nije apsolutno, već može podlijegati ograničenjima. Podrazumijeva se kako su ona dopuštena jer pravo na pristup sudu po samoj svojoj prirodi zahtijeva da ga uredi država. U tom pogledu države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene, iako konačnu odluku o poštovanju zahtjeva iz Evropske konvencije donosi sud. Sud se mora uvjeriti da primijenjena ograničenja ne ograničavaju, niti smanjuju pristup koji je pojedincu ostavljen na takav način ili u tolikoj mjeri da bi bila narušena sama bit prava. Nadalje, ograničenje neće biti u skladu s članom 6. stav 1. ako ne teži legitimnom cilju i ako ne postoji razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se nastoji ostvariti (vidi Evropski sud, Stubbings i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 22. oktobra 1996. godine, Izvještaj o presudama i odlukama 1996-IV, stav 50; i, mutatis mutandis, Lončar protiv Bosne i Hercegovine, predstavka broj 15835/08, presuda od 25. februara 2014. godine, stav 37.).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, dovodeći u vezu utvrđene činjenice u pogledu dostavljanja prvostepene presude i datuma izjavljivanja žalbe sa odredbama čl. 352. stav (5) i 203. ZPP, dao detaljne i jasne razloge zbog čega je prihvatio kao pravilan zaključak nižestepenih sudova da u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje o apelantkinjinoj žalbi. Prema tome, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, suprotno apelantkinjinim navodima, dao jasno obrazloženje za svoju odluku donesenu u konkretnom slučaju. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo da je došlo do nesrazmjernog ograničenja apelantkinjinog prava na pristup sudu na način koji bi vodio utvrđivanju kršenja tog prava. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantkinjini navodi pokreću ustavno pitanje na koje se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1922/22 („Asja“ d.o.o. Široki Brijeg) | Sudska praksa | Aktio