Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1938/22 (A. S.)
Odluka donesena 05. 10. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Troškovi postupka
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1938/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 10. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. oktobra 2022. godine, u predmetu broj AP-1938/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Almir Smajlović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Almir Smajlović protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 525742 17 Gž od 20. maja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Almir Smajlović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Advokatsko društvo Pizović d.o.o. Sarajevo, podnio je 1. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj „65 0 Rs 525742 22 Rev“ od 20. aprila 2022. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 525742 17 Gž od 20. maja 2021. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 525742 15 P od 5. septembra 2016. godine.
2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-3050/21 od 5. oktobra 2021. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnom postupku.
3. Presudom Općinskog suda od 5. septembra 2016. godine obavezana je tužena (Federacija Bosne i Hercegovine) da apelantu, na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog povrede ugleda i časti, slobode i prava ličnosti pretrpljenih usljed neosnovanog lišenja slobode, kao i za pretrpljeni strah, isplati iznos od 4.000,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama, te da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 1.040,51 KM.
4. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka izjavljenim protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je presudom od 20. maja 2021. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu, dok je žalbu tužene djelimično uvažio i preinačio prvostepenu presudu na način da je obavezao tuženu da apelantu, na ime naknade navedene štete isplati iznos od 2.000,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama, te da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 63,90 KM.
5. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je najprije ukazao da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da se protiv apelanta vodio krivični postupak zbog krivičnog djela Silovanje, da je apelant bio lišen slobode (u pritvoru je proveo 15 dana), te da je navedeni krivični postupak obustavljen. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da se naknada nematerijalne štete kod neosnovanog lišenja slobode dosuđuje kao jedinstveni vid štete koji obuhvaća naknadu za sve duševne patnje i trpljenja prouzrokovana neosnovanim lišenjem slobode, povrede ugleda i časti, kao i straha iz člana 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). S obzirom na to, Kantonalni sud je zaključio da je osnovan apelantov zahtjev za naknadu štete zbog pretrpljenih duševnih bolova radi povrede slobode prava i ličnosti, dok je neosnovan zahtjev za dosudu posebne naknade za strah. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da prvostepeni sud nije pravilno primijenio odredbe člana 200. stav (1) ZOO kada je apelantu dosudio iznos od 4.000,00 KM. Naime, Kantonalni sud je ukazao na činjenicu da je apelant proveo 15 dana u pritvoru, prirodu krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret, činjenicu da mu je izrečena odgojno-disciplinska mjera isključenja iz škole, kao i okolnost da nematerijalna šteta predstavlja zadovoljenje koje oštećenom omogućava samo da ublaži duševnu bol, ali da ne može biti sredstvo sticanja imovinske koristi. Slijedom toga, sud je zaključio da iznos od 2.000,00 KM predstavlja pravičnu novčanu naknadu u konkretnom slučaju.
6. Također, Kantonalni sud je naveo da je odluku o troškovima postupka donio na osnovu člana 383. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te člana 386. stav (1) ZPP i člana 396. istog zakona, u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata u Federaciji BiH. Naime, apelantu ne pripadaju troškovi sudske takse jer u spisu ne postoji dokaz da je ista plaćena, dok mu, prema uspjehu u sporu u svakoj fazi postupka u odnosu na označenu vrijednost spora, pripada ukupan iznos od 697,50 KM, a tuženoj pripada ukupan iznos od 633,50 KM, pa su, oduzimanjem pripadajućih troškova tužene od apelantovih pripadajućih troškova, po principu procesnog prebijanja, apelantu dosuđeni troškovi u iznosu navedenom u dispozitivu presude.
7. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je Kantonalni sud pri donošenju osporene odluke, pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo. Apelant navodi da taj sud nije obrazložio zbog čega je dosudio naknadu u iznosu od 2.000,00 KM, te navodi da osporava i odluku o troškovima postupka.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi na pravično suđenje odnose na način na koji je Kantonalni sud primijenio materijalno i procesno pravo, te na način na koji je obrazložio svoju odluku. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO i dovodeći ih u vezu sa okolnostima konkretnog slučaja, dao jasne razloge za odlučenje u pogledu visine dosuđene naknade, te da je, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP, detaljno obrazložio i odluku o troškovima postupka, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud zapaža da apelant ne ukazuje da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu, niti je takvo nešto očigledno. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić