Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1951/22 (D. T.)
Odluka donesena 05. 10. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Bračna stečevina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1951/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 10. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. oktobra 2022. godine, u predmetu broj AP-1951/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Dušan Tatić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dušan Tatić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 49 0 P 047653 21 Rev od 8. februara 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dušan Tatić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Miroslava Drinić advokat iz Gradiške, podnio je 31. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 49 0 P 047653 21 Rev od 8. februara 2022. godine.
2. U postupku, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, utvrđeno je da su nekretnine, pobliže označene u izreci prvostepene presude, zajednička bračna tekovina tužiteljke D. L. i umrlog P. K. (u daljnjem tekstu: ostavilac) sa suvlasničkim dijelom od po ½ dijela, te da su tuženi (B. K, D. M, I. K. i apelant) dužni dozvoliti i trpjeti da se na spornim nekretninama upiše pravo vlasništva i suposjeda u korist tužiteljke sa dijelom od ½.
3. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je u postupku pred nižestepenim sudovima utvrđeno da su tužiteljka i ostavilac bili u braku od 5. februara 1970. godine do 7. septembra 1990. godine, da su tuženi B. K, D. M. i I. K. zajednička djeca tužiteljke i ostavioca, da je ostavilac 27. jula 2006. godine zaključio novi brak sa M. K, koja je umrla, te da je apelant njen nasljednik. Nadalje je utvrđeno da su sporne nekretnine, koje su tužiteljka i ostavilac kupili za vrijeme trajanja bračne zajednice, upisane kao vlasništvo ostavioca sa dijelom 1/1. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da su pravilno nižestepeni sudovi, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, primijenili odredbe čl. 250 – 252. Porodičnog zakona FBiH kojim je, između ostalog, utvrđena zakonska pretpostavka da su bračni partneri suvlasnici u jednakim dijelovima i na imovini koja je u javnim knjigama upisana samo na jednog bračnog partnera. Pri tome, Vrhovni sud je naveo da je neosnovan apelantov prigovor da je u konkretnom postupku trebalo primijeniti raniji Porodični zakon, a ne važeći Porodični zakon FBiH. Naime, kako je sud obrazložio, tužba je podnesena 18. februara 2019. godine, a odredbama člana 384. Porodičnog zakona FBiH je propisano da će se postupak u kojem do dana stupanja na snagu tog zakona (28. decembra 2005. godine) ne bude donesena prvostepena presuda završiti po odredbama tog zakona, iz čega proizlazi da se u konkretnom postupku primjenjuju odredbe važećeg Porodičnog zakona FBiH. Konačno, Vrhovni sud je istakao da iz utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da je tužiteljka bila saglasna i dopustila da njen bivši suprug (ostavilac) za vrijeme njegovog života koristi sporne nekretnine koje su zajedno stekli, pa su pravilno nižestepeni sudovi zaključili da se radilo o posluzi (tzv. prekariju). Stoga je zaključeno da je neosnovan apelantov prigovor da su ostavilac i njegova kasnija supruga stekli pravo vlasništva na suvlasničkom dijelu tužiteljke dosjelošću, jer nisu dokazane i utvrđene osnovne pretpostavke za sticanje prava vlasništva dosjelošću, a to su dužina posjeda i savjesnost, a da nesavjestan posjednik ne može dosjelošću steći pravo vlasništva bez obzira na trajanje posjeda. Apelacioni navodi
4. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, te ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima, a naročito da je u konkretnom postupku trebalo primijeniti raniji Porodični zakon, te da je pogrešan zaključak redovnih sudova da se u odnosu na apelantovu prednicu (sestru) radilo o posluzi (prekariju).
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, dovodeći u vezu utvrđeno činjenično stanje sa relevantnim odredbama Porodičnog zakona FBiH, dao detaljno i jasno obrazloženje za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima, u obrazloženju osporene odluke dao jasne razloge o neosnovanosti tih navoda, te da je dovoljno obrazložio razloge primjene važećeg Porodičnog zakona i stavove o tome da ostavilac i njegova kasnija supruga nisu dosjelošću stekli pravo vlasništva na tužiteljkinom suvlasničkom dijelu. Također, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelantovu štetu, niti da je došlo do miješanja u njegovo pravo na imovinu na način koji bi vodio utvrđivanju kršenja tog prava, niti je apelant pružio dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić