Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-311/21 (M. P.)

Odluka donesena 05. 10. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-311/21

Apelacija

Odluka o meritumu

05. 10. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 311/21, rješavajući apelaciju Mirka Pavlovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 5. oktobra 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Mirka Pavlovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 P 016713 20 Rev 2 od 4. novembra 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Mirko Pavlović iz Nove Topole (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Momir Mirjanić, advokat iz Gradiške, podnio je 3. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 72 0 P 016713 20 Rev 2 od 4. novembra 2020. godine.

2. Apelant je uz apelaciju podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje osporene presude Vrhovnog suda do donošenja odluke o apelaciji.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 311/21 od 19. maja 2021. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

4. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i V. M. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 14. jula 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.

5. Vrhovni sud i tužiteljica dostavili su odgovore na apelaciju 21. jula 2022. i 1. avgusta 2022. godine.

6. Odgovori na apelaciju dostavljeni su 3. avgusta 2022. godine apelantovom punomoćniku na izjašnjenje. Apelantov punomoćnik nije u ostavljenom roku dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

8. Presudom Osnovnog suda u Gradiški (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 72 0 P 016713 17 P 2 od 25. maja 2018. godine, donesenoj po tužiteljičinoj tužbi podnesenoj protiv apelanta kao tuženog i po protivtužbi apelanta i M. P. (u daljnjem tekstu: apelantova supruga) protiv tužiteljice zbog duga, odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužiteljica tražila da se apelant obaveže da joj isplati iznos od 78.775,40 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Odbijen je i tužiteljičin prijedlog za određivanje sudske mjere obezbjeđenja, kao i zahtjev za naknadu troškova postupka. Istom presudom usvojen je apelantov protivtužbeni zahtjev i utvrđeno da su apelant i njegova supruga u toku trajanja bračne zajednice isključivo sopstvenim sredstvima izgradili objekte, te na taj način stekli isključivo pravo svojine na svim objektima sa po ½, što je zajedno činilo svojinu 1/1 apelanta i njegove supruge na objektima pobliže označenim u izreci presude, te je tužiteljica obavezana da apelantu i njegovoj supruzi naknadi troškove parničnog postupka.

9. U obrazloženju presude Osnovni sud je utvrdio da su tužiteljica i apelant rješenjem Osnovnog suda od 26. aprila 2001. godine, donesenom u ostavinskom postupku iza njihove majke umrle 1983. godine, proglašeni za nasljednike na spornim nepokretnostima, i to tužiteljica s dijelom od 1/5, a apelant s dijelom od 4/5. Zatim je sud utvrdio da je Republika Srpska kao korisnik eksproprijacije (u daljnjem tekstu: korisnik eksproprijacije) eksproprisala sporne nepokretnosti i da je 29. januara 2010. godine sa suvlasnicima tih nepokretnosti zaključila sporazum o naknadi pred Republičkom upravom za geodetske i imovinsko-pravne poslove. Tim sporazumom je dogovorena naknada za eksproprisane predmetne nepokretnosti u ukupnom iznosu od 488.325,00 KM. Navedeni novčani iznos sastojao se od naknade za eksproprisano poljoprivredno zemljište i poljoprivredne zasade, za stambene i pomoćne objekte, kao i od uvećanja naknade za korektivni faktor od 20%. Sud je dalje utvrdio da je apelant zastupao tužiteljicu u postupku eksproprijacije na osnovu punomoći od 15. aprila 2008. godine, kojom ga je tužiteljica ovlastila da je zastupa u postupku prodaje njenog dijela zemljišta. Takođe je utvrđeno da je cjelokupna naknada isplaćena apelantu, dok je apelant tužiteljici isplatio ukupno iznos od 29.946,00 KM. Sud je takođe utvrdio da su objekte (kuću, štalu, ogradu, betonsku stazu, kokošinjac i nadstrešnicu) na spornom zemljištu izgradili isključivo apelant i njegova supruga i da tužiteljica nije učestvovala u izgradnji tih objekata.

10. Slijedom utvrđenih činjenica, sud je zaključio da su apelant i njegova supruga zajedničkim radom i sredstvima izgradili građevinske objekte na zemljištu majke parničnih stranaka dok je ona još bila živa, dakle prije donošenja rješenja o eksproprijaciji nepokretnosti i zaključenog sporazuma o naknadi. Takođe, sud je zaključio da izgrađeni građevinski objekti, čiji su identitet i vrijednost utvrđeni rješenjem o eksproprijaciji i sporazumom o naknadi, čine imovinu koju su apelant i njegova supruga stekli zajednički u braku. Stoga je sud zaključio da su apelant i njegova supruga, kao savjesni graditelji, građenjem stekli pravo svojine na spornim objektima, te je pozivanjem na odredbu člana 61 stav 1 Zakona o stvarnim pravima usvojio protivtužbeni zahtjev. Polazeći od utvrđenja da su apelant i njegova supruga vlasnici objekata na spornom zemljištu, a da su na zemljištu suvlasnici tužiteljica s dijelom od 1/5 i apelant s dijelom od 4/5, te da je apelant isplatio tužiteljici 1/5 naknade koju je naplatio za eksproprisano zemljište, sud je zaključio da tužiteljica nije dokazala da je došlo do umanjenja njene imovine u smislu odredbi čl. 154 i 155 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

11. Rješenjem Osnovnog suda broj 72 0 P 016713 17 P 2 od 8. avgusta 2018. godine ispravljena je izreka prvostepene presude (u odnosu na iznos troškova postupka koje tužiteljica treba da isplati apelantu), dok je u ostalom dijelu prvostepena presuda ostala neizmijenjena.

12. Presudom Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 P 016713 18 Gž 3 od 24. septembra 2019. godine tužiteljičina žalba je djelimično uvažena i prvostepena presuda je ukinuta u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka i predmet je u tom dijelu vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. U dijelu odluke o glavnoj stvari po tužbenom zahtjevu i sudskoj mjeri obezbjeđenja tužiteljičina žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Takođe je uvažena tužiteljičina žalba u odnosu na troškove postupka, pa je ukinuto i rješenje Osnovnog suda o ispravci. U obrazloženju presude Okružni sud je podržao činjenična utvrđenja i odlučenje prvostepenog suda, ali se, za razliku od prvostepenog suda, u pogledu protivtužbenog zahtjeva pozvao na odredbu člana 418 Opšteg građanskog zakonika.

13. Presudom Vrhovnog suda broj 72 0 P 016713 20 Rev 2 od 4. novembra 2020. godine tužiteljičina revizija je djelimično usvojena i nižestepene presude su preinačene tako što je apelant obavezan da tužiteljici isplati iznos od 68.650,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Revizija je u preostalom dijelu odbijena, dok je u pogledu odluke o protivtužbenom zahtjevu revizija odbačena kao nedozvoljena.

14. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ukazao da se, shodno odredbi člana 69 Zakona o eksproprijaciji, sporazum o naknadi unosi u zapisnik koji mora da sadrži oblik i visinu naknade, rok izvršenja i sve podatke neophodne za ispunjenje obaveze korisnika eksproprijacije. To znači da, ukoliko se naknada određuje za razne vrste nepokretnosti, ona treba da bude posebno iskazana za svaku vrstu nepokretnosti, kao i uvećanje naknade zbog ličnih i porodičnih prilika, te treba da bude određen rok do kojeg će se izvršiti plaćanje naknade. Sud je takođe ukazao da takav sporazum ima snagu izvršne isprave (stav 4 člana 69 Zakona o eksproprijaciji). Takođe, shodno odredbama Zakona o eksproprijaciji, taj sporazum ima karakter poravnanja u smislu odredbe člana 1089 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te da za njega važe odredbe ZOO o dvostranim ugovorima (član 1093 stav 1 ZOO), osim odredbe o poništenju ugovora zbog prekomjernog oštećenja (član 1094 ZOO). Dalje je istakao i da se takvo poravnanje ne može raskinuti ili mijenjati zbog promijenjenih okolnosti (član 133 ZOO), te da se može pobijati samo zbog prevare, prinude i zablude. Sud je takođe naveo da se procesnopravno dejstvo sporazuma ogleda u tome što se njegovim zaključenjem okončava postupak određivanja naknade za eksproprisane nepokretnosti i da on zamjenjuje pravosnažno rješenje suda o određivanju naknade za eksproprisane nepokretnosti.

15. Imajući to u vidu, sud je istakao da se sporazumom o naknadi zaključenim 29. januara 2010. godine korisnik eksproprijacije obavezao da na ime naknade za eksproprisane nepokretnosti u susvojini apelanta i tužiteljice isplati iznos od ukupno 488.325,00 KM, te da suvlasnicima pripada naknada u visini njihovog susvojinskog dijela. Sud je naglasio da je apelant prihvatio takav sadržaj sporazuma, ne prigovarajući u tom postupku da je isključivo on gradio objekte i da naknada po tom osnovu treba da pripadne samo njemu. Takođe, u tom smislu nije prigovarao predmetu ni obimu zaostavštine u ostavinskom postupku kada je susvojinski dio nasljednika na ovim nepokretnostima određen, niti je do dana zaključenja sporazuma o naknadi vodio postupke da se utvrdi da mu po drugom osnovu pripada pravo na objekte. Stoga je, prema ocjeni Vrhovnog suda, jasno da u vrijeme kada je sporazum o naknadi zaključen nije doveden u pitanje susvojinski dio tužiteljice i obim naknade, pa tužiteljici pripada 1/5 dijela ukupnog iznosa naknade koji je određen sporazumom o naknadi, koliko iznosi i njen susvojinski dio.

16. Pri tome je sud istakao da nakon zaključenja sporazuma o naknadi za odluku o tužbenom zahtjevu nema značaja kasnije osporavanje apelanta i njegove supruge da su oni gradili objekte za koje je utvrđena naknada, niti utvrđenje o tome u protivtužbi (ovim dijelom drugostepene odluke Vrhovni sud se nije mogao baviti zbog nedozvoljenosti tužiteljičine revizije). Naime, kako je sud naveo, time se ne može izmijeniti ranije zaključeni sporazum, niti s uspjehom osporiti tužiteljičino pravo da od apelanta traži isplatu pripadajućeg dijela naknade. Slijedom navedenog, sud je zaključio da je na osnovu člana 210 ZOO djelimično osnovan tužbeni zahtjev kojim je tužiteljica tražila da joj apelant isplati razliku između isplaćenog dijela i visine naknade koja joj pripada prema veličini njenog susvojinskog dijela, što iznosi 68.650,00 KM.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelant navodi da je Vrhovni sud, usvajajući tužbeni zahtjev, proizvoljno primijenio materijalno pravo i lišio apelanta i njegovu suprugu dijela njihove imovine. Apelant navodi da za života njegove majke, kao i u toku ostavinskog postupka, nije bilo spora da su apelant i njegova supruga isključivi suvlasnici objekata izgrađenih na spornom zemljištu i da u takvoj situaciji nije bilo potrebe da apelant pokreće postupak u kojem bi se to utvrdilo. Apelant navodi da je tužiteljica bila saglasna da joj pripada samo naknada za njen susvojinski dio zemljišta i da joj ne pripada naknada za objekte, te da je i ovlastila apelanta da je zastupa u postupku eksproprijacije „njenog dijela zemljišta“. Stoga, apelant smatra da je bez značaja činjenica da u postupku eksproprijacije i prilikom zaključenja sporazuma o naknadi nije prigovarao. Apelant navodi da su on i njegova supruga postali vlasnici spornih objekata u vrijeme završetka njihove gradnje uz saglasnost njegove majke, te da prihvatanjem rješenja o eksproprijaciji i sporazuma o naknadi nije priznao tužiteljici susvojinu na spornim objektima.

b) Odgovori na apelaciju

18. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene odluke i da nije došlo do povrede apelantovih prava na koje se u apelaciji poziva. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.

19. Tužiteljica je navela da imovina na koju se apelant poziva predstavlja imovinu Republike Srpske, s obzirom na to da je sporno zemljište s objektima eksproprisano. Takođe je navela da je njen zahtjev obligacionopravni a ne stvarnopravni. Predložila je da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.

V.Relevantni propisi

20. Zakon o eksproprijaciji („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 112/06, 37/07, 66/08 – ispravka, 110/08, 106/10 – odluka USRS, 121/10 – odluka USRS, 2/15 – odluka USRS i 79/15) u relevantnom dijelu glasi:

Član 69.

(1)Sporazum o naknadi za eksproprisane nepokretnosti mora sadržavati oblik i visinu naknade i rok u kome je korisnik eksproprijacije dužan da ispuni obaveze u pogledu naknade.

(2)Sporazum o naknadi unosi se u zapisnik koji mora da sadrži sve podatke neophodne za ispunjavanje obaveze korisnika eksproprijacije.

(3)Sporazum o naknadi ili dijelu naknade zaključen je kad obje stranke potpišu zapisnik u koji je sporazum unesen.

(4)Zapisnik u koji je unesen sporazum o naknadi ima snagu izvršne isprave.

21. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

IV - RASKIDANJE ILI IZMENA UGOVORA ZBOG PROMENJENIH

OKOLNOSTI

Pretpostavke za raskidanje Član 133.

(1) Ako posle zaključenja ugovora nastupe okolnosti koje otežavaju ispunjenje obaveze jedne strane, ili ako se zbog njih ne može ostvariti svrha ugovora, a u jednom i u drugom slučaju u toj meri da je očigledno da ugovor više ne odgovara očekivanjima ugovornih strana i da bi, po opštem mišljenju, bilo nepravično održati ga na snazi takav kakav je, strana kojoj je otežano ispunjenje obaveze, odnosno strana koja zbog promenjenih okolnosti ne može ostvariti svrhu ugovora može zahtevati da se ugovor raskine.

(2) Raskid ugovora ne može se zahtevati ako je strana koja se poziva na promenjene okolnosti bila dužna da u vreme zaključenja ugovora uzme u obzir te okolnosti ili ih je mogla izbeći ili savladati.

(3) Strana koja zahteva raskid ugovora ne može se pozivati na promenjene okolnosti koje su nastupile po isteku roka određenog za ispunjenje njene obaveze.

(4) Ugovor se neće raskinuti ako druga strana ponudi ili pristane da se odgovarajući uslovi ugovora pravično izmene.

(5) Ako izrekne raskid ugovora, sud će na zahtev druge strane obavezati stranu koja ga je zahtevala da naknadi drugoj strani pravičan deo štete koju trpi zbog toga.

Član 210.

(1) Kad je neki deo imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće - da naknadi vrednost postignutih koristi.

(2) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.

PORAVNANJE

Pojam Član 1089.

(1) Ugovorom o poravnanju lica između kojih postoji spor ili neizvesnost o nekom pravnom odnosu, pomoću uzajamnih popuštanja prekidaju spor, odnosno uklanjaju neizvesnosti i određuju svoja uzajamna prava i obaveze. (2) Postoji neizvesnost i kad je ostvarenje određenog prava nesigurno.

Primena odredbe o dvostranim ugovorima Član 1093.

(1) Za ugovor o poravnanju važe opšte odredbe o dvostranim ugovorima, ako za njega nije što drugo predviđeno.

(2) Kad pod nazivom poravnanja ugovarači obave neki drugi posao, na njihove odnose ne primenjuju se odredbe zakona koje važe za poravnanje, već one koje važe za stvarno obavljeni posao.

Prekomerno oštećenje Član 1094.

Zbog prekomernog oštećenja ne može se tražiti poništenje poravnanja.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 72 0 P 016713 20 Rev 2 od 4. novembra 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 18. januara 2021. godine, a apelacija je podnesena 3. februara 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

28. Ustavni sud ukazuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na isplatu duga, dakle da se radi se o predmetu građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u konkretnom slučaju uživa garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

29. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio pozitivno-pravne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02, i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.

30. U konkretnom slučaju apelant u obrazloženju apelacionih navoda ne iznosi ništa o čemu Vrhovni sud pri odlučivanju nije dao jasno i dovoljno obrazloženje. Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud jasno obrazložio zaključak da tužiteljici kao suvlasniku eksproprisanih nepokretnosti (zemljišta i objekata), shodno odredbi člana 210 ZOO, pripada pravo na alikvotni dio (1/5) naknade utvrđene sporazumom o naknadi. Osim toga, Vrhovni sud je, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO i Zakona o eksproprijaciji, ukazao na pravnu prirodu sporazuma o naknadi koji, shodno odredbi člana 69 stav 4 Zakona o eksproprijaciji, ima snagu izvršne isprave i zamjenjuje pravosnažno rješenje suda o određivanju naknade za eksproprisane nepokretnosti. Ustavni sud ne može prihvatiti apelantove navode da „nije bilo potrebe da apelant pokreće postupak“ ili da iznese prigovore koji se tiču svojine na izgrađenim objektima. Naime, nesporno je utvrđeno da je apelant po punomoći zastupao tužiteljicu u postupku zaključivanja sporazuma o naknadi za eksproprisane nepokretnosti i da ga je u punomoći tužiteljica ovlastila da je zastupa „u postupku prodaje njenog dijela zemljišta i za prijem novca od prodaje“. Međutim, nesporno je utvrđeno i da apelant to nije isticao u ostavinskom postupku, tako da su on i tužiteljica proglašeni nasljednicima s utvrđenim dijelovima na svim nepokretnostima. Apelant to nije isticao ni prilikom zaključenja sporazuma o naknadi, kojim je utvrđeno da se njemu i tužiteljici određuje naknada u visini njihovog susvojinskog dijela, što je apelant prihvatio i potpisao sporazum.

31. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud razmotrio sva ključna pitanja i o njima dao odgovarajuće obrazloženje, odnosno dovoljne i relevantne razloge. Zbog toga se, suprotno apelantovim navodima, ne može reći da u osporenoj odluci ima bilo kakve proizvoljnosti u pogledu primjene materijalnog prava. Ustavni sud smatra da apelant, s druge strane, niti jednim navodom nije doveo u pitanje pravičnost postupka u konkretnom slučaju, niti je dokazao da je postupak na bilo koji način u procesnom smislu sproveden na njegovu štetu, već je samo nezadovoljan rezultatom postupka.

32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

Ostali navodi

33. Apelant smatra da mu je u postupku koji je okončan osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o povredi tog prava, u suštini, zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe neosnovani.

VIII.Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer je sud u osporenoj odluci dao jasna i relevantna obrazloženja u pogledu primjene materijalnog prava, a apelant ni na koji način nije doveo u pitanje ukupnu pravičnost sprovedenog postupka.

35. Ustavni sud takođe zaključuje da nije došlo ni do povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer je apelant tvrdnje o povredi ovog prava zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud ocijenio neosnovanim, a u osporenim odlukama nema ništa iz čega bi Ustavni sud mogao da zaključi da je do miješanja u apelantovo pravo na imovinu došlo na način koji bi vodio kršenju tog prava.

36. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-311/21 (M. P.) | Sudska praksa | Aktio