Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1956/22 (ŠPD „Srednjobosanske šume“ d.o.o. Donji Vakuf)

Odluka donesena 05. 10. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Javna vlast
  • Građanski postupak
  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1956/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 10. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. oktobra 2022. godine, u predmetu broj AP-1956/22, rješavajući apelaciju koju je podnio ŠPD „Srednjobosanske šume“ d.o.o. Donji Vakuf, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio ŠPD „Srednjobosanske šume“ d.o.o. Donji Vakuf protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 49 0 P 023494 21 Gž 3 od 24. februara 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio ŠPD „Srednjobosanske šume“ d.o.o. Donji Vakuf protiv Presude Općinskog suda u Kiseljaku broj 49 0 P 023494 19 P 2 od 17.

septembra 2021. godine (u odnosu na stav I izreke presude), zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. ŠPD „Srednjobosanske šume“ d.o.o. Donji Vakuf (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 31. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 49 0 P 023494 21 Gž 3 od 24. februara 2022. godine i Presude Općinskog suda u Kiseljaku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 49 0 P 023494 19 P 2 od 17. septembra 2021. godine.

2. Presudom Općinskog suda od 17. septembra 2021. godine utvrđeno je da su tužioci (M. S, S. S, Š. S, E. S. i H. D.) suvlasnici sa dijelovima od 1/5 na dijelu parcele precizirane u izreci presude, sa upisanim pravom raspolaganja u korist apelanta (kao drugotuženog), pa je apelant dužan trpjeti da se taj dio parcele odcijepi i pripoji novoj parceli s pravom vlasništva u korist tužilaca sa dijelovima od 1/5 (stav I izreke presude). Tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženu (Federaciju BiH) odbijen je kao neosnovan (stav II izreke presude). Obavezan je apelant da tužiocima naknadi troškove postupka u iznosu od 9.244,80 KM (stav III izreke presude).

3. Kantonalni sud je rješenjem od 24. februara 2022. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu izjavljenu protiv rješenja o troškovima postupka, sadržanog u prvostepenoj presudi. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je naveo da je apelant, stupanjem u parnični postupak 2020. godine, primio parnicu u stanju u kojem se ona nalazila u to vrijeme, pa da shodno tome apelant odgovara za sve troškove koji su nastali u toku postupka. Naime, imajući u vidu da su tužioci uspjeli sa svojim tužbenim zahtjevom samo u odnosu na apelanta, oni imaju pravo na naknadu troškova postupka shodno odredbama člana 386. Zakona o parničnom postupku. Konačno, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da on nije pasivno legitimisan, pa da zbog toga ne može odgovarati za troškove postupka, uz obrazloženje da apelantova pasivna legitimacija proizlazi iz činjenice da je apelant upisan na spornoj parceli sa pravom raspolaganja, zbog čega mu je i naloženo da trpi da se dio te parcele odcijepi.

4. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima, a naročito ističe da sporno zemljište nikada nije bilo u njegovom posjedu, te da se radi o nekretnini u državnoj svojini. Apelant također smatra da su redovni sudovi pogrešno primijenili procesno pravo, pa u tom smislu osporava odluku o troškovima postupka.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Dopustivost u odnosu na odluku o troškovima postupka

6. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP- 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 19/04, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu apelantov pravni status, Ustavni sud će ispitati njegove navode samo u odnosu na člana II/3.e) i II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava zbog dosuđenih troškova postupka odnose na način na koji je Kantonalni sud primijenio procesno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava u postupku pred redovnim sudovima.

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama odgovorili na pitanja koja su bila ključna za donošenje odluke o troškovima postupka u konkretnom slučaju. Naime, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud utvrdio, a Kantonalni sud potvrdio da tužioci, imajući u vidu da su uspjeli sa tužbenim zahtjevom samo u odnosu na apelanta, imaju pravo na naknadu troškova postupka shodno odredbama člana 386. Zakona o parničnom postupku. Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, takva obrazloženja sudova ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je u postupku prekršena neka procesna garancija prava na pravično suđenje na apelantovu štetu, niti da je došlo do miješanja u apelantovo pravo na imovinu na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti je apelant pružio dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Neiscrpljivanje pravnih lijekova, u odnosu na ostale navode

10. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispunio formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).

11. Ustavni sud zapaža da je apelant izjavio žalbu isključivo protiv odluke o troškovima postupka sadržane u prvostepenoj presudi, ali da nije izjavio žalbu protiv odluke prvostepenog suda u dijelu u kojem je odlučeno o utvrđenju prava vlasništva na spornoj nekretnini. Prema tome, apelant je propustio da, u skladu sa odredbama člana 203. Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15), podnese žalbu protiv prvostepene presude i u tom dijelu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant nije iscrpio pravne lijekove propisane zakonom. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1956/22 (ŠPD „Srednjobosanske šume“ d.o.o… | Sudska praksa | Aktio