Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1957/22 („Zeka“ d.o.o. Ljubuški)
Odluka donesena 05. 10. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1957/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 10. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. oktobra 2022. godine, u predmetu broj AP-1957/22, rješavajući apelaciju „Zeka“ d.o.o. Ljubuški, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Zeka“ d.o.o. Ljubuški protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 Rs 097509 21 Rsž od 9. septembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Zeka“ d.o.o. Ljubuški (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jerko Čilić advokat iz Ljubuškog, podnio je 2. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 46 0 Rs 097509 21 Rev od 3. marta 2022. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 46 0 Rs 097509 21 Rsž od 9. septembra 2021. godine i Presude Općinskog suda u Bugojnu broj 46 0 Rs 097509 20 Rs od 1. decembra 2020. godine.
2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-3764/21 od 16. decembra 2021. godine, u odnosu na AP-3764/21, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.
3. U postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, obavezan je apelant da tužiocu (S. Š.), na ime neisplaćenog toplog obroka i neiskorišćenog godišnjeg odmora, isplati određene novčane iznose, te da mu nadoknadi troškove postupka (kako je to pobliže navedeno u izreci prvostepene presude).
4. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da je tužilac bio apelantov zaposlenik, te da je apelantovom odlukom od 8. marta 2020. godine proglašen tehnološkim viškom zbog smanjenja obima poslova. Kantonalni sud je naveo da je pravilna prvostepena odluka u dijelu u kojem je odlučeno o tužiočevom zahtjevu za naknadu toplog obroka. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je visina naknade na ime toplog obroka utvrđena na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, pri čemu se u dopuni svog nalaza vještak decidno izjasnio da apelant u svojim poslovnim knjigama nema uknjižene isplate toplog obroka tužiocu, što nije u skladu sa Zakonom o računovodstvu i reviziji Federacije BiH, niti je apelant dostavio odluku o isplati toplog obroka. Također, Kantonalni sud je naveo da je pravilna odluka prvostepenog suda i u dijelu kojim je odlučeno o tužiočevom zahtjevu za naknadu na ime neiskorišćenog godišnjeg odmora, budući da iz odredbi člana 51. stav (4) Zakona o radu jasno proizlazi da je poslodavac u slučaju prestanka ugovora o radu dužan radniku koji nije iskoristio cijeli ili dio godišnjeg odmora isplatiti naknadu umjesto korišćenja godišnjeg odmora, ako godišnji odmor ili njegov dio nije iskoristio krivicom poslodavca. Kantonalni sud je ukazao da radniku ne mogu biti umanjena ili uskraćena prava zbog otkazivanja ugovora o radu, pa kako apelant nije omogućio tužiocu da iskoristi godišnji odmor, zaključio je da tužiocu pripada pravo na tu naknadu.
5. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili da naknada toplog obroka nije isplaćena tužiocu, kao i da su pogrešno primijenili relevantne odredbe Zakona o radu kada su dosudili tužiocu naknadu na ime neiskorišćenog godišnjeg odmora.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
9. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Takođe, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelantovu štetu, niti da je došlo do miješanja u apelantovo pravo na imovinu na način koji bi vodio utvrđivanju kršenja tog prava, niti je apelant pružio dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić