Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1713/22 (E.V. i V.A.)

Odluka donesena 05. 10. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Građanski postupak
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Miješanje u imovinu
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
  • Vještak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1713/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 10. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. oktobra 2022. godine, u predmetu broj AP-1713/22, rješavajući apelacije koje su podnijele E. V. i V. A., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijele:

E. V. protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 153468 17 Gž od 27. jula 2021. godine;

V. A. protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P

156744 17 Gž od 18. avgusta 2021. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1713/22

1. E. V. (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Mostara, koju zastupa Sadudin Zaklan advokat iz Mostara, podnijela je 13. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 153468 21 Rev od 20. januara 2022. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 153468 17 Gž od 27. jula 2021. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 153468 14 P od 30. novembra 2016. godine.

2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-3316/21 od 16. decembra 2021. godine, u odnosu na AP-3625/21, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantkinja podnijela protiv presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda apelantkinjina revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnom postupku.

2. AP-1987/22

3. V. A. (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Mostara, koju zastupa Sadudin Zaklan advokat iz Mostara, podnijela je 2. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 58 0 P 156744 21 Rev od 11. januara 2022. godine, Presude Kantonalnog suda broj 58 0 P 156744 17 Gž od 18. avgusta 2021. godine i Presude Općinskog suda broj 58 0 P 156744 14 P od 31. marta 2017. godine.

4. Ustavni sud konstatuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-3831/21 od 16. decembra 2021. godine, u odnosu na AP-3969/21, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantkinja podnijela protiv presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda apelantkinjina revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnom postupku.

Činjenice postupaka

5. Prvostepenim presudama obavezane su apelantkinje da vrate tužiocu (Javna ustanova Kantonalna bolnica „Dr Safet Mujić“ Mostar) određene novčane iznose koje im je tužilac isplatio na ime naknade po osnovu potraživanja iz radnog odnosa i na ime troškova postupaka, sve sa pripadajućim kamatama, kao i da tužiocu nadoknade troškove parničnih postupaka.

6. U obrazloženju presuda Općinski sud je naveo da je u postupcima pred tim sudom utvrđeno da je tužiočev pravni prednik, u postupku izvršenja presuda Kantonalnog suda od 1. avgusta i 19. maja 2011. godine, isplatio apelantkinjama određene novčane iznose na ime potraživanja iz radnog odnosa, što proizlazi iz obavještenja „Bosna Bank International“ d.d. Sarajevo od 12. februara 2012. godine. Također je utvrđeno da je, nakon što je Vrhovni sud ukinuo navedene presude Kantonalnog suda, taj sud u ponovnim postupcima odbio kao neosnovane tužbene zahtjeve apelantkinja. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je na taj način otpao pravni osnov za isplatu koja je u izvršnim postupcima izvršena na teret tužioca, čime je nastala obaveza apelantkinja da tužiocu vrate ono što su stekle po osnovu navedenih izvršnih isprava shodno odredbama člana 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Nadalje, u pogledu navoda apelantkinja da se tužbeni zahtjevi nisu mogli usvojiti bez provođenja finansijskog vještačenja, Općinski sud je naveo da bi provođenje finansijskog vještačenja ili bilo kakav drugi oblik dokazivanja visine tužbenog zahtjeva bilo izlišno imajući u vidu da je sporna plaćanja izvršila finansijska institucija koja je o tim plaćanjima dostavila detaljne podatke.

7. Kantonalni sud je presudama od 27. jula 2021. godine i 18. avgusta 2021. godine odbio žalbe apelantkinja i potvrdio prvostepene presude. U obrazloženju osporenih presuda Kantonalni sud je ukazao na odredbe člana 54. Zakona o izvršnom postupku kojima je propisano pravo izvršenika da, nakon što je izvršenje provedeno, u istom izvršnom postupku u roku od 30 dana, odnosno u roku od jedne godine, zatraži od suda da tražiocu izvršenja naloži da vrati ono što je izvršenjem dobio. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da je naprijed navedeni objektivni rok protekao 13. februara 2013. godine, a da su tužbe podnesene 10. jula, odnosno 24. oktobra 2014. godine. Prema tome, Kantonalni sud je zaključio da je tužiocu protekao subjektivni i objektivni rok za podnošenje protivizvršenja, pa je tužilac, nasuprot žalbenim navodima apelantkinja, stekao pravo na podnošenje tužbi u parničnom postupku.

8. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1713/22.

9. Apelantkinje se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te ističu i da je u postupku došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantkinje, u suštini, ponavljaju navode koje su isticale u postupku pred redovnim sudovima, a naročito da se tužbeni zahtjevi nisu mogli usvojiti bez provođenja vještačenja koje bi izvršio vještak finansijske struke na okolnost utvrđivanja visine spornih dugovanja, te da redovni sudovi nisu mogli usvojiti tužbene zahtjeve jer su tužioci bili dužni da pokrenu postupke protivizvršenja.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

13. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO i Zakona o izvršnom postupku, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud smatra da u konkretnim slučajevima nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da su u provedenim postupcima prekršene neke procesne garancije iz člana 6. stav

1. Evropske konvencije na štetu apelantkinja, niti da je došlo do miješanja u njihovo pravo na imovinu na način koji bi vodio utvrđivanju kršenja tog prava, niti su apelantkinje pružile dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. U odnosu na navode apelantkinja kojima ukazuju na diskriminaciju, Ustavni sud ukazuje da apelantkinje, osim paušalnih navoda, nisu dostavile bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerojatnim da su u postupcima diskriminisane, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinja pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvale, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinje imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1713/22 (E.V. i V.A.) | Sudska praksa | Aktio