Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2068/22 (D. R. i drugi)

Odluka donesena 05. 10. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2068/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 10. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. oktobra 2022. godine, u predmetu broj AP-2068/22, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Dijana Radoš i drugi, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Dijana Radoš, Sabahudin Šarić, Edhem Golubović, Senad Džananović i Senad Uzunović protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 539496 17 Rsž od 20. aprila 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dijana Radoš, Sabahudin Šarić, Edhem Golubović, Senad Džananović i Senad Uzunović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Advokatsko društvo „Pizović“ d.o.o. Sarajevo, podnijeli su 8. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 539496 17 Rsž od 20. aprila 2022. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 539496 15 Rs od 19. maja 2017. godine.

2. Presudom Općinskog suda od 19. maja 2017. godine obavezan je tuženi (Kanton Sarajevo, Vlada Kantona Sarajevo, Ministarstvo unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo) da apelantima isplati određene novčane iznose na ime razlike plate, uz uplatu pripadajućih doprinosa, razlike naknade za topli obrok i razlike regresa za 2013. godinu, sve sa zakonskim zateznim kamatama (tačka I izreke presude), te da apelantima isplati troškove postupka u iznosu od 3.175,95 KM (tačka II izreke presude). Odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata da se obaveže tuženi da im isplati određene novčane iznose na ime razlike plata po osnovu rada u dane vikenda, uz uplatu pripadajućih doprinosa, te razlike regresa za 2012. godinu, sve sa zakonskim zateznim kamatama (tačka III izreke presude).

3. Kantonalni sud je presudom od 20. aprila 2022. godine žalbu tuženog odbio kao neosnovanu, dok je žalbu apelanata djelimično uvažio i preinačio prvostepenu presudu u dijelu odluke o razlici regresa za 2012. godinu (tačka III izreke prvostepene presude) i u dijelu odluke o troškovima postupka (tačka II izreke prvostepene presude) na način da je obavezao tuženog da apelantima isplati razliku regresa za 2012. godinu u nešto manjim novčanim iznosima nego što je dosudio prvostepeni sud sa zakonskom zateznom kamatom, te da im naknadi troškove postupka u iznosu od 1.718,10 KM, umjesto iznosa od 3.175,95 KM.

4. U obrazloženju osporene presude, u odnosu na odluku o troškovima postupka, Kantonalni sud je ukazao da je odredbama člana 397. stav (2) Zakona o parničnom postupku propisano da će sud, kad preinači odluku protiv koje je izjavljen pravni lijek, odlučiti o troškovima cijelog postupka. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da ukupni troškovi „koje su apelanti opredijelili“ iznose 3.175,95 KM, dok troškovi tuženog iznose 2.112,50 KM. Tuženi je u postupku uspio 27,56% pa tuženom srazmjerno uspjehu u sporu pripada iznos od 582,20 KM, a apelanti su u postupku uspjeli 72,44% pa apelantima srazmjerno uspjehu u sporu pripada iznos od 2.300,65 KM. Kantonalni sud je zaključio da je, prebijanjem navedenih troškova, tuženi u obavezi da apelantima naknadi troškove postupka u iznosu od 1.718,10 KM.

Apelacioni navodi

5. Apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, osporavaju odluku Kantonalnog suda o troškovima postupka. Apelanti navode da je osporenom presudom Kantonalnog suda žalba tuženog odbijena, a žalba apelanata djelimično uvažena, pa da taj sud, shodno odredbama člana 230. Zakona o parničnom postupku, kojim je propisano da drugostepeni sud ne može preinačiti presudu na štetu stranke koja se žalila, ako je samo ona izjavila žalbu, nije mogao preinačiti odluku o troškovima postupka.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali odnose isključivo na način na koji je Kantonalni sud, odlučujući o troškovima postupka, primijenio relevantne odredbe Zakona o parničnom postupku. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o parničnom postupku, u obrazloženju osporene odluke dao jasne i precizne razloge za svoju odluku u pogledu troškova postupka, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz osporene presude Kantonalnog suda proizlazi da je i tuženi, a ne samo apelanti, izjavio žalbu protiv prvostepene presude, pa je neosnovano pozivanje apelanata na odredbe člana

230. Zakona o parničnom postupku na konkretan slučaj. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava apelanata na pravično suđenje ili da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su apelanti pružili dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2068/22 (D. R. i drugi) | Sudska praksa | Aktio