Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2087/22 (S. P.)
Odluka donesena 05. 10. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni spor
- Građanski postupak
- Disciplinska mjera
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2087/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 10. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. oktobra 2022. godine, u predmetu broj AP-2087/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Slavomir Pejović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Slavomir Pejović protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 Rs 031085 21 Rsž od 15. februara 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Slavomir Pejović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče, podnio je 4. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 94 0 Rs 031085 21 Rsž od 15. februara 2022. godine.
2. U postupku, koji je okončan osporenom presudom Okružnog suda, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev da se ponište kao nezakonita rješenje Odjeljenja za prvostepeni disciplinski postupak od 23. oktobra 2018. godine kojim je apelantu izrečena disciplinska mjera Prestanak radnog odnosa i rješenje Policijskog odbora od 15. februara 2019. godine kojim je odbijena apelantova žalba izjavljena protiv navedenog rješenja, pa da se obaveže tužena (Republika Srpska, Vlada Republike Srpske, Ministarstvo unutrašnjih poslova) da apelantu uspostavi radni odnos na radnom mjestu Policajac i da mu naknadi plate i razliku manje isplaćene plate uz uplatu pripadajućih doprinosa (sve precizirano u izreci prvostepene presude).
3. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je naveo da je u disciplinskom postupku koji je okončan osporenim rješenjem Policijskog odbora od 15. februara 2019. godine, apelant oglašen odgovornim da je počinio težu povredu radne dužnosti-Ponašanje u službi ili izvan službe koje narušava ugled Ministarstva iz člana 31. stav (1) tačka 6. Pravilnika o disciplinskom postupku (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Naime, apelant je oglašen odgovornim jer je utvrđeno da je određenog dana u motornom vozilu prevozio ukupno 985 šteka cigareta bez akcizne markice, zbog čega su ga policijski službenici Granične policije BiH lišili slobode.
4. Okružni sud je naveo da se suština apelantove žalbe svodi na tezu da je prvostepeni sud propustio da utvrdi da li apelantovo lišenje slobode predstavlja ponašanje u službi ili van službe koje narušava ugled Ministarstva, te da li su disciplinski organi u konkretnom slučaju imali nadležnost da cijene apelantovu eventualnu krivičnu odgovornost, pri čemu se naročito potencira da protiv apelanta nije pokrenuta istraga, te da se protiv apelanta ne vodi krivični postupak. U vezi s tim, Okružni sud je istakao da policijski službenik može biti oslobođen krivične odgovornosti, a da mu ipak bude izrečena disciplinska mjera jer se radi o različitim odgovornostima koje se međusobno ne isključuju. Stoga je pravilan stav prvostepenog suda da je disciplinska odgovornost šira od krivične, zbog čega u konkretnom slučaju sudbina krivičnog postupka nema uticaja na odluku o apelantovoj disciplinskoj odgovornosti. Naime, presudna okolnost u konkretnom slučaju je činjenica da ponašanje apelanta u spornom događaju predstavlja tešku povredu službene dužnosti koja je „apsolutno nespojiva“ sa funkcijom službe kojoj apelant pripada. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da su odluke koje je tuženi donio u konkretnom disciplinskom postupku zakonite jer je tuženi tokom disciplinskog postupka dokazao da postoje razlozi za prestanak apelantovog radnog odnosa, pa su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da mu je nezakonito izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa.
5. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje, te da u konkretnom slučaju nije zadovoljen standard „obrazložene odluke“. Naime, apelant navodi da osporena odluka nije dala jasno i argumentovano obrazloženje o razlozima na kojima je zasnovana, odnosno da prilikom odlučivanja nisu cijenjeni provedeni dokazi i nesporne okolnosti.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente. Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoje odluke tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36). Svrha obaveze da odluka bude obrazložena je i da pokaže da je stranama u postupku omogućeno da na ravnopravan i pravičan način budu saslušane pred sudom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02). Također, obrazložena odluka daje strani u postupku mogućnost da se žali protiv prvostepene odluke, te da drugostepeni sud razmotri i ispita prvostepenu odluku, a omogućava se i javni nadzor nad „administriranjem pravde“ i radom sudstva (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2478/06 od 17. septembra 2008. godine).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Osnovni sud odgovorio na sva pitanja koja je apelant ponovio i u apelaciji. Naime, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud, između ostalog, jasno obrazložio koje je dokaze proveo i kako ih je ocijenio, a da je Okružni sud ispitao sve apelantove žalbene relevantne navode. Naročito, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud istakao da je presudna okolnost u konkretnom slučaju činjenica da apelantovo ponašanje u spornom događaju predstavlja tešku povredu službene dužnosti koja je nespojiva sa funkcijom službe kojoj apelant pripada, zbog čega je potvrdio zaključak prvostepenog suda da su osporena rješenja zakonita. Ovakva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim niti suprotnim navedenim stavovima. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant, osim paušalnih navoda da osporena odluka nije obrazložena i da nisu cijenjeni provedeni dokazi, nije ponudio bilo kakve relevantne argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je u provedenom postupku došlo do kršenja njegovog prava na pravično suđenje, niti je takvo što očigledno, pa proizlazi da apelant svoje tvrdnje o kršenju navedenog prava u suštini zasniva na svom nezadovoljstvu konačnim rezultatom postupka u konkretnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić