Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-553/21 (K. N.)

Odluka donesena 05. 10. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Propisano zakonom
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Izvršni postupak
  • Izvršenje
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-553/21

Apelacija

Odluka o meritumu

05. 10. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 553/21, rješavajući apelaciju Kristine Nikolić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 5. oktobra 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Kristine Nikolić podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 579148 17 Gži od 19. novembra 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Kristina Nikolić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Čapljine, koju zastupa Odvjetnički ured "Puljić" Čapljina, podnijela je 18. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 I 579148 17 Gži od 19. novembra 2020. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 I 579148 16 I od 4. januara 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Zaštitnog fonda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: izvršenik) zatraženo je 17. juna 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud i Općinski sud dostavili su odgovore na apelaciju 4. jula 2022. i 11. jula 2022. godine.

4. Izvršenik nije dostavio odgovor na apelaciju.

5. Odgovori na apelaciju dostavljeni su 11. avgusta 2022. godine apelantičinom punomoćniku na izjašnjenje. Apelantičin punomoćnik nije u ostavljenom roku dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

7. Apelantica je prijavila potraživanje po osnovu štete koju je pretrpjela u saobraćajnoj nesreći koju je prouzrokovao vozač vozila koje je bilo osigurano kod „Lido osiguranja“ d.d. Tuzla (u daljnjem tekstu: osiguravajuće društvo) u likvidacionom postupku koji se vodi nad osiguravajućim društvom. Ovo potraživanje je osporio likvidacioni upravnik nakon čega je apelantica pokrenula parnični postupak protiv osiguravajućeg društva.

8. Presudom Općinskog suda u Čapljini od 28. marta 2014. godine, koja je preinačena presudom Kantonalnog suda u Mostaru od 21. aprila 2016. godine, utvrđeno je apelantičino potraživanje prema osiguravajućem društvu po osnovu materijalne i nematerijalne štete koju je pretrpjela u saobraćajnoj nesreći koju je prouzrokovao vozač vozila koje je bilo osigurano u osiguravajućem društvu.

Osporeni postupak

9. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 I 579148 16 I od 20. juna 2016. godine dozvoljeno je izvršenje protiv izvršenika na osnovu navedene pravosnažne presude.

10. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 I 579148 16 I od 4. januara 2017. godine usvojen je izvršenikov prigovor izjavljen protiv rješenja o izvršenju, izvršenje je obustavljeno i ukinute su sve provedene radnje.

11. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je apelantica u prijedlogu za izvršenje i odgovoru na izvršenikov prigovor istakla da se izvršenikova obaveza zasniva na odredbi člana 16. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti (u daljnjem tekstu: Zakon o osiguranju). Također je navela da ne može voditi parnični postupak protiv izvršenika, jer je pravosnažno okončan postupak koji je po istom osnovu vodila protiv „Lido osiguranja“ d.d. Tuzla. Sud je naveo da je u konkretnom slučaju izvršenje određeno protiv lica koje nije označeno kao izvršenik u izvršnoj ispravi. Međutim, kako je sud dalje naveo, odredbom člana 30. stav 2. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) propisano je da se izvršenje određuje i protiv trećeg lica koje u izvršnoj ispravi nije označeno kao izvršenik ako tražilac izvršenja, javnom ili po zakonu ovjerenom privatnom ispravom, dokaže da je to lice na zakonit način preuzelo dug iz izvršne isprave, ili je taj dug po zakonu dužno da izmiri. U slučaju da se obaveza trećeg lica na ispunjenje duga ospori, stranke to pitanje moraju razriješiti u parničnom postupku. S obzirom na to da stranke imaju dužnost da u parničnom postupku riješe sporno pitanje prelaza obaveze na izvršenika, sud je zaključio da postoji razlog koji sprečava izvršenje u smislu odredbe člana 47. stav 1. tačka 6. ZIP-a.

12. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 I 579148 17 Gži od 19. novembra 2020. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepeno rješenje je potvrđeno. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, u situaciji kada je izvršenik osporio obavezu na ispunjenje duga, pravilno primijenio odredbe ZIP-a kada je usvojio izvršenikov prigovor i obustavio izvršenje, te da prihvata obrazloženje koje je s tim u vezi dao prvostepeni sud. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

13. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, apelantica navodi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe Zakona o osiguranju i ZIP-a, te da su povrijedili „principe pravosnažnosti i izvršnosti“ i ravnopravnosti stranaka u postupku. Apelantica navodi da je obaveza izmirenja spornog duga prešla na izvršenika na osnovu odredbe člana 16. stav 1. Zakona o osiguranju, te da su redovni sudovi zanemarili da je izvršenik stoga po zakonu dužan izmiriti sporni dug, u smislu odredbe člana 30. stav 2. ZIP-a. S tim u vezi, apelantica se pozvala na odluke Ustavnog suda br. AP 3516/18 i AP 3993/14. Također je navela da nije u mogućnosti da vodi parnični postupak protiv izvršenika, kako to smatraju redovni sudovi, s obzirom na to da je već pravosnažno okončan postupak protiv osiguravajućeg društva, nakon što je na to apelantica bila upućena u likvidacionom postupku koji se vodi na imovini osiguravajućeg društva. Konačno, apelantica navodi da je osporenim odlukama dovedena u apsurdnu situaciju da ne može da naplati dug koji joj po zakonu pripada.

II.Odgovor na apelaciju

14. Kantonalni sud je naveo da osporenom odlukom nije došlo do povrede prava na koja se u apelaciji ukazuje, te da razlozi izneseni u osporenoj odluci ukazuju na neosnovanost apelacije. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.

15. Općinski sud je naveo da su apelacioni navodi neosnovani i da nije došlo do kršenja apelantičinih prava. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu. V.Relevantni propisi

16. Zakon o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 32/03, 52/03 - ispravka, 33/06, 39/06 - ispravka, 39/09, 29/11 - OUSBiH, 74/11 - OUSFBiH, 35/12, 35/12 - Rješenje USBiH, 46/16, 36/17 - OUSBiH, 55/18 - Rješenje USBiH i 25/20 - OUS BiH) glasi: Član 30.

Prelaz potraživanja ili obaveze (1) Izvršenje se određuje i na prijedlog i u korist lica koje u izvršnom dokumentu nije označeno kao tražilac izvršenja, ako ono javnim ili ovjerenim privatnim dokumentom dokaže da je potraživanje na njega prenešeno ili da je na njega na drugi način prešlo. Ako se prenos ne može dokazati na taj način, stranke svoja prava, vezana za prenos potraživanja, mogu dokazivati samo u parničnom postupku.

(2) Izvršenje se određuje i protiv trećeg lica koje u izvršnom dokumentu nije označeno kao izvršenik ako tražilac izvršenja javnim ili prema zakonu ovjerenim privatnim dokumentom dokaže da je to lice na zakonit način preuzelo dug iz izvršnog dokumenta ili je taj dug prema zakonu obavezno da izmiri. Ako se obaveza trećeg lica na ispunjenje duga ospori, stranke prije izvršenja to pitanje moraju da razriješe u parničnom postupku.

17. Zakon o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti ("Službene novine Federacije BiH" broj 24/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 16.

Obaveze Zaštitnog fonda Zaštitni fond obavezan je da oštećenim stranama plaća odštetu u slučaju smrti ili fizičke povrede i materijalne štete prouzrokovane u saobraćajnim nezgodama u BiH kada:

[…] je protiv društva registriranog u Federaciji pokrenut postupak posebne likvidacije zbog stečaja ili zbog oduzimanja odobrenja za rad zbog neispunjavanja finansijskih obaveza prema Zakonu o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju ili prema ovom Zakonu.

Naknada ne može prelaziti minimalne limite osiguranih suma za svaku nezgodu, kako je predviđeno u tački a) stav 2. član 9. ovog Zakona. Ako postoji više oštećenih strana primjenjuju se stav 3. člana 9. ovog Zakona.

U slučajevima predviđenim u stavu 1. ovog člana oštećena strana može potraživati naknadu od Zaštitnog fonda, ali ne i od pojedinačnih članova Zaštitnog fonda.

Po isplati odštete Zaštitni fond preuzima sva prava oštećenog koja proizilaze iz nezgode, prema licu koje je odgovorno za štetu ili njenom osiguravaču, kao i prema sredstvima društva koje je u postupku posebne likvidacije. Zaštitni fond ima privilegiju korisnika naknade predviđene u članu 70. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju.

Zaštitni fond neće biti odgovoran za refundiranje bilo kojem socijalnom ili privatnom osiguravaču za bilo koje iznose koje je taj osiguravač obavezan platiti oštećenoj strani. Zaštitni fond preuzet će prava oštećene strane prema socijalnom ili privatnom osiguravaču do iznosa koji je Zaštitni fond platio oštećenoj strani. VI.Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 I 579148 17 Gži od 19. novembra 2020. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 20. januara 2021. godine a apelacija je podnesena 18. februara 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

23. Ustavni sud konstatuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku koji je apelantica, kao tražilac izvršenja, pokrenula protiv izvršenika na osnovu pravosnažne presude radi naplate novčanog potraživanja, tako da se radi o predmetu koji je građanskopravne prirode. Stoga, apelantica u konkretnom slučaju uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3188/20 od 20. aprila 2022. godine, tačka 41, dostupna na www.ustavnisud.ba ) .

24. Ustavni sud zapaža da apelantica smatra da su redovni sudovi na njenu štetu povrijedili princip ravnopravnosti stranaka u postupku, da su proizvoljno primijenili pozitivne propise, te da su osporene odluke u suprotnosti sa stavom koji je Ustavni sud zauzeo u odlukama br. AP 3516/18 i AP 3993/14.

25. U vezi sa apelantičinim navodima da je na njenu štetu povrijeđen princip ravnopravnosti strana u postupku, Ustavni sud ukazuje da taj princip, u kontekstu građanskog postupka, podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet, uključujući i iznošenje dokazne građe pod uslovima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi, Evropski sud za ljudska prava, u daljnjem tekstu: Evropski sud, Dombo B.V.protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, Serija A, broj 274, str. 19). S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je apelantica imala priliku da se svojim navodima i argumentima suprotstavi drugoj strani pod uslovima koji su osigurani i suprotnoj strani, a u apelaciji nije navela ništa što bi takav zaključak dovelo u pitanje. Stoga, Ustavni sud apelantičine navode o povredi principa ravnopravnosti strana u postupku smatra neosnovanim.

26. U vezi sa apelantičinim navodima da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pozitivne propise, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02, i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona.

27. Osim toga, pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje, koje obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke zato što nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima, već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke (vidi, npr. Evropski sud za ljudska prava, Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. decembra 2011. godine, aplikacija broj 20883/09, tačka 34, i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2478/06 od 17. septembra 2008. godine, stav 22. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba ).

28. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi na dvije instance dali jasne i precizne razloge za zaključak da postoji razlog koji sprečava izvršenje u smislu odredbe člana 47. stav 1. tačka 6. ZIP-a, jer je sporno pitanje da li je izvršenik obavezan da izmiri dug osiguravajućeg društva bilo nužno riješiti u parničnom postupku, u smislu odredbe člana 30. stav 2. ZIP-a, s obzirom na to da izvršenik nije naveden u izvršnoj ispravi, koje obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao pitanje obaveze izvršenika u izvršnom postupku pokrenutom na osnovu izvršne isprave kojom je osiguravajuće društvo iz tog postupka obavezano na naknadu štete, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u zaključku Kantonalnog suda da se to pitanje, u smislu člana 30. stav 2. ZIP-, mora prethodno riješiti u parničnom postupku i da to predstavlja razlog koji sprječava izvršenje (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 5484/15 od 13. marta 2018. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

29. Stoga, Ustavni sud smatra da su sudovi u osporenim odlukama razmotrili sva relevantna pitanja i o njima dali odgovarajuće obrazloženje zbog čega se, suprotno apelantičinim navodima, ne može reći da u osporenim odlukama ima bilo kakve proizvoljnosti u pogledu primjene materijalnog prava.

30. Konačno, u vezi sa apelantičinim pozivanjem na odluke Ustavnog suda u predmetima br. AP 3516/18 i AP 3993/14, Ustavni sud ukazuje da je u predmetu broj AP 3516/18 apelacija odbačena zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu, dok je u predmetu broj AP 3993/14 odbijena apelacija izvršenika (Zaštitnog fonda ) podnesena protiv odluka redovnih sudova koje su donesene u parničnom postupku. Tim odlukama je Fond obavezan da tužiteljici naknadi štetu na vozilu, jer je osiguravajuće društvo kod kojeg je vozilo bilo osigurano „stavljeno pod posebnu likvidaciju“. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da obrazloženje osporenih odluka upravo potvrđuje stav sudova u osporenim odlukama da apelantica treba pokrenuti parnični postupak.

31. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Ostali navodi

32. Apelantica smatra da joj je u osporenom postupku povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelantica tvrdnje o povredi tog prava, u suštini, temelji na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je apelantičino pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

33. U pogledu apelantičinih navoda da su joj povrijeđena prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da kršenje ovog prava apelantica nije posebno obrazložila, a da se činjenice konkretnog predmeta ni na koji način ne mogu dovesti u vezu sa kršenjem tih prava. Stoga, te apelantičine navode smatra neosnovanim.

34. Konačno, Ustavni sud zapaža da apelantica smatra da je na njenu štetu povrijeđen princip zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se apelantica nije izjasnila u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminisana, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminisana u odnosu na pravo na pravično suđenje. Ustavni sud primjećuje da apelantica nije obrazložila tvrdnje o povredi zabrane diskriminacije (navela uporednu grupu, ukazala na različit tretman, niti da je do različitog tretmana došlo zbog nekog od zabranjenih osnova), odnosno da diskriminaciju nije učinila ni vjerovatnom, pa su i ovi njeni navodi neosnovani. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. u vezi sa članom 6. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, jer su sudovi u osporenim odlukama dali jasna i relevantna obrazloženja u pogledu primjene materijalnog prava i zaključak da postoji razlog koji sprečava izvršenje, u smislu odredbe člana 47. stav 1. tačka

6. ZIP-a, s obzirom na to da izvršenik nije naveden u izvršnoj ispravi, zbog čega je apelantica upućena na pokretanje parničnog postupka.

36. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nije došlo ni do povrede apelantičinog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer je apelantica tvrdnje o povredi ovog prava zasnovala na istim navodima koje je istakla u vezi sa pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud ocijenio neosnovanim, a u osporenim odlukama nema ništa iz čega bi Ustavni sud mogao zaljučio da je do miješanja u pravo na imovinu došlo na način koji bi vodio kršenju tog prava.

37. Ustavni sud zaključuje da nije došlo ni do povrede apelantičinih prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije s obzirom na to da se činjenice konkretnog predmeta ni na koji način ne mogu dovesti u vezu sa kršenjem tih prava.

38. Konačno, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđena ni zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u odnosu na pravo na pravično suđenje s obzirom na to da apelantica nije iznijela navode kojima bi diskriminaciju učinila vjerovatnom, zato što nije navela uporednu grupu, obrazložila različit tretman, niti se pozvala na neki zabranjeni osnov za takav tretman.

39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-553/21 (K. N.) | Sudska praksa | Aktio