Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2123/22 (S. Č.)
Odluka donesena 05. 10. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prekršajni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2123/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 10. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. oktobra 2022. godine, u predmetu broj AP-2123/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Slavko Čamber, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Slavko Čamber protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Pr 328896 22 Pžp 2 od 18. marta 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Slavko Čamber (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 9. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Pr 328896 22 Pžp 2 od 18. marta 2022. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 Pr 328896 21 Pr 2 od 22. decembra 2021. godine apelant je oglašen odgovornim što je u toku lovostaja lovio ribu „lipljen“ i zadržao ulov koji je bio ispod minimalno propisane dužine, čime je počinio prekršaje iz člana 66. stav (1) tač. v) i g) Zakona o ribarstvu, pa mu je taj sud izrekao jedinstvenu novčanu kaznu u iznosu od 1.200,00 KM.
3. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je svjedok M. P., ribočuvar, izjavio da je kod apelanta, u vrijeme kada je bio lovostaj za ribu „lipljen“, pronašao tri komada navedene ribe koji su bili ispod dužine propisane Pravilnikom o načinu obavljanja ribolova, lovostaju, alatima, opremi i sredstvima za ribolov (u daljnjem tekstu: Pravilnik), te da je navedeni svjedok o konkretnom događaju sačinio službenu zabilješku od 8. aprila 2020. godine. Također, Osnovni sud je naveo da je svjedok O. T, koji je bio prisutan na licu mjesta, potvrdio da je apelant lovio ribu „lipljen“, te da je vidio da apelant ulovljenu ribu stavlja u svoju vrećicu. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da iz iskaza svjedoka M. P. i njegove službene zabilješke, te iz iskaza svjedoka O. T. proizlazi da je apelant počinio prekršaje iz člana 66. stav (1) tač. v) i g) Zakona o ribarstvu. Pri tome, Osnovni sud je naveo da je prilikom donošenja odluke o prekršajnoj sankciji imao u vidu sankcije propisane odredbama člana 82. stav (3) navedenog zakona za konkretan prekršaj, kao i sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti konkretnog slučaja navedene u obrazloženju rješenja.
4. Okružni sud je rješenjem od 18. marta 2022. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu izjavljenu protiv prvostepenog rješenja. U obrazloženju osporenog rješenja Okružni sud je naveo da, suprotno apelantovim navodima, ovlašćeni organ u konkretnom slučaju nije imao obavezu da izda prekršajni nalog u smislu odredbi člana 148. st. (2) i (3) Zakona o prekršajima jer je tim odredbama propisano da ovlašćeni organ nije obavezan da izda prekršajni nalog za prekršaje za koje je novčana kazna propisana u rasponu, kao što je slučaj u konkretnom predmetu. Okružni sud je također naveo da su neosnovani apelantovi navodi da je prvostepeni sud povrijedio „načelo jednakosti stranaka i načelo nepristrasnosti“ kod ocjene izvedenih dokaza, jer je prvostepeni sud dao jasnu ocjenu svih izvedenih dokaza koju kao pravilnu prihvaća i taj sud.
Apelacioni navodi
5. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili procesno pravo. Apelant zapravo ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima, a naročito da mu je pogrešnom ocjenom dokaza povrijeđeno „načelo jednakosti stranaka i načelo nepristrasnosti“, te da mu je „uskraćeno pravo“ na izdavanje prekršajnog naloga. Apelant ističe da bi izdavanjem prekršajnog naloga novčana kazna bila manja od izrečene.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelant pozvao odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili procesno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud zapaža da su sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o ribarstvu i Zakona o prekršajima, u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud najprije zapaža da je Osnovni sud dao zadovoljavajuću ocjenu iskaza saslušanih svjedoka, te da je Okružni sud jasno ukazao da su „neosnovani apelantovi navodi da je prvostepeni sud povrijedio načelo jednakosti stranaka i načelo nepristrasnosti kod ocjene izvedenih dokaza“, kao i da je dao jasne razloge zbog kojih je zaključio da su neosnovani apelantovi navodi u pogledu navodne obaveze ovlašćenog organa da izda prekršajni nalog. Također, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić