Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2128/22 (D. K. i drugi)

Odluka donesena 05. 10. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2128/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 10. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. oktobar 2022. godine, u predmetu broj AP-2128/22, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Damir Kupusović i drugi, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Damir Kupusović, Ćazim Hadžić, Suad Avdagić, Suada Kuljanin, Derviša Karalić, Halid Hadžić, Enes Glavinić, Fahrudin Fehrić, Ismet Butković i Enver Jukić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Rs 060953 21 Rsž 3 od 14. oktobra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana

OBRAZLOŽENJE

1. Damir Kupusović, Ćazim Hadžić, Suad Avdagić, Suada Kuljanin, Derviša Karalić, Halid Hadžić, Enes Glavinić, Fahrudin Fehrić, Ismet Butković i Enver Jukić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Živinica, koje zastupa Zlatan Bektić advokat iz Živinica, podnijeli su 11. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 33 0 Rs 060953 22 Rev od 22. februar 2022. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 Rs 060953 21 Rsž 3 od 14. oktobra 2021. godine.

2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-4419/21 od 9. februara 2022. godine, uz Zaključak o ispravci broj AP-4419/21 od 6. aprila 2022. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su apelanti podnijeli protiv navedene presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda revizija apelanata odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.

3. U postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata da se obaveže tuženi (Grad Živinice) da apelantima, na ime manje obračunate i isplaćene naknade plata, isplati određene novčane iznose (kako je to detaljno navedeno u izreci prvostepene presude).

4. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je u prvostepenom postupku utvrđeno da su apelanti rješenjima Opštinskog vijeća Opštine Živinice (u daljnjem tekstu: Opštinsko vijeće) donesenim u periodu od 25. juna 2007. godine do 29. septembra 2011. godine, imenovani odnosno postavljeni na odgovarajuća radna mjesta. Također je utvrđeno da su apelantima, rješenjima tuženog od 13. maja 2014. godine, za radna mjesta na koja su imenovani odnosno postavljeni, utvrđeni platni razredi sa novim koeficijentima za obračun plata, kako je to detaljno navedeno u obrazloženju presude. Navedena rješenja donesena su u skladu sa Odlukom Opštinskog vijeća Opštine Živinice (u daljnjem tekstu: Odluka) od 31. marta 2014. godine kojom su utvrđeni platni razredi i pripadajući koeficijenti, koji su niži u odnosu na koeficijente koji su bili utvrđeni ranijom odlukom Opštinskog vijeća. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da je Odluka donesena shodno odredbama izmijenjenog i dopunjenog člana 60. Zakona o platama i naknadama u organima vlasti Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Zakon) kojim je, između ostalog, propisano da se koeficijenti i platni razredi zaposlenih u organima vlasti opštine i grada utvrđuju odlukama gradskih i opštinskih vijeća o platama i naknadama zaposlenih u opštinskim odnosno gradskim organima vlasti. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da nije u nadležnosti suda da u konkretnom postupku ispituje pravilnost i zakonitost Odluke, te da se navedeno eventualno moglo ispitivati u nekom drugom postupku.

5. Kantonalni sud je također istakao da, nasuprot navodima apelanata, u konkretnom slučaju nije moguća direktna primjena Zakona na način da sud utvrdi (više) koeficijente za obračun plate od onih propisanih Zakonom, jer je odredbama člana 27. Zakona propisano da se plata utvrđuje rješenjem koje, između ostalog, sadrži sve elemente relevantne za utvrđivanje visine plate, te da se sve izmjene u pogledu visine plate također vrše rješenjem koje donosi rukovodilac organa državne službe. Naime, tuženi je apelantima utvrdio platne razrede sa koeficijentima za obračun plata rješenjima od 13. maja 2014. godine, a apelanti ta rješenja, za koja nisu sporili da su im uručena, nisu osporavali u skladu s poukom o pravnom lijeku iz tih rješenja, pa stoga navedeno i ne može biti predmet razmatranja u ovoj odluci. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da se pravilnost rješenja od 13. maja 2014. godine nije mogla ispitivati ni kroz odluku o prethodnom pitanju jer je nastupanjem pravosnažnosti navedenih rješenja prestala svaka procesna mogućnost, pa makar i kao prethodno pitanje, da se ispita njihova zakonitost.

6. Apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također smatraju da je u konkretnom postupku došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije. Pozivaju se i na povredu člana 17. Evropske konvencije (zabrana zloupotrebe prava). Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Apelanti ponavljaju navode koje su iznosili u postupku pred redovnim sudovima, a naročito osporavaju pravilnost i zakonitost Odluke od 31. marta 2014. godine i rješenja od 13. maja 2014. godine. Također smatraju da se pravilnost tih rješenja trebala ispitivati kroz odluku o prethodnom pitanju, te da je sud trebao utvrditi koeficijente za obračun plate direktnom primjenom Zakona.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali isključivo odnose na način na koji je Kantonalni sud primijenio materijalno i procesno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, odlučujući o identičnim navodima apelanata, jasno obrazložio svoj zaključak da nije u nadležnosti suda da u konkretnom postupku ispituje pravilnost i zakonitost Odluke, da u konkretnom postupku ne može ispitivati ni pravilnost i zakonitost rješenja od 13. maja 2014. godine, kao i da u tom postupku nije moguća direktna primjena relevantnih odredaba Zakona na način kako su to tražili apelanti. Također, apelanti ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje apelanata. Osim toga, apelanti su se pozvali na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

11. U odnosu na navode apelanata kojima ukazuju na diskriminaciju, Ustavni sud ukazuje da apelanti, osim paušalnih navoda, nisu dostavili bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerojatnim da su u postupku diskriminisani, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Osim toga, imajući u vidu da su apelanti imali i koristili mogućnost podnošenja zakonom propisanog pravnog lijeka, Ustavni sud ukazuje da činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao uspjehom apelanata u konkretnom postupku, ne pokreće pitanje kršenja prava na djelotvoran pravni lijek.

12. Apelanti su se pozvali na član 17. Evropske konvencije, ali u vezi s tim nisu dali bilo kakvo obrazloženje u apelaciji. Ustavni sud podsjeća da član 17. Evropske konvencije ne uspostavlja neko posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje i cilja same Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 14, i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 90/06 od 6. jula 2007. godine, tačka 38, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga je i pozivanje na član 17. Evropske konvencije neosnovano.

13. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2128/22 (D. K. i drugi) | Sudska praksa | Aktio