Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4405/20 (Z.M. i drugi)

Odluka donesena 07. 09. 2022.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Ugovor o poklonu
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravo na pravnu sigurnost
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4405/20

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 09. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4405/20, rješavajući apelaciju Z. M. i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 7. septembra 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Z.M., A.M., M.M. i L.M.

podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 20 0 P 031820 20 Rev 2 od 28. augusta 2020.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Z.M., A.M. i M.M. iz Cazina i L.M. sa boravištem u Čikagu – SAD (u daljnjem tekstu: apelantica Z.M., apelant A.M., apelantica M.M. i apelantica L.M. ili apelanti), koje zastupa Šerif Nadarević, advokat iz Cazina, podnijeli su 3. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 20 0 P 031820 20 Rev 2 od 28. augusta 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 P 031820 20 Gž2 od 3. marta 2020. godine i Presude Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 20 0 P 031820 18 P2 od 13. decembra 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i punomoćnika tužiteljice u postupku M.D. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 9. februara 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i punomoćnik tužiteljice su u periodu od 14. do 17. februara 2022. godine dostavili odgovore na apelaciju.

4. U skladu sa članom 23. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14) i zaključkom broj SU-02-1056/21 od 16. decembra 2021. godine, Ustavni sud Bosne i Hercegovine je 13. aprila 2022. godine odgovore na apelaciju dostavio punomoćniku apelanata radi eventualnog izjašnjenja.

5. Punomoćnik apelanata je 19. aprila 2022. godine dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

7. Tužiteljica je 14. novembra 2014. godine podnijela tužbu Općinskom sudu protiv apelanata radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji. U tužbi je, u suštini, tvrdila da je dužnik N.M., nakon što je pravosnažnom presudom utvrđena njegova novčana obaveza prema tužiteljici, na njenu štetu, besplatnim raspolaganjem - ugovorima o poklonu raspolagao svojim nekretninama u korist apelanata kao članova porodice (supruge i djece).

8. Općinski sud je 15. juna 2016. godine donio presudu koja je u žalbenom postupku ukinuta Rješenjem Kantonalnog suda broj 20 0 P 031820 16 Gž od 29. oktobra 2018. godine. U obrazloženju tog rješenja konstatirano je da je Općinski sud, u situaciji kada je apelantica L.M. obavijestila sud da već šest godina živi u SAD i navela svoju adresu, povrijedio odredbe člana 352. st. 5. i 6. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kada je odredio da se za apelanticu dostava vrši putem oglasne table suda. Naime, Kantonalni sud je zaključio da je u toj situaciji sud morao apelantici L.M. postaviti punomoćnika za prijem pismena u slučaju da nije postupila po rješenju suda o postavljanju punomoćnika, odnosno izvršiti dostavu prema odredbi člana 338. stav

2. ZPP, što nije učinio.

9. U ponovnom postupku Općinski sud je Rješenjem broj 20 0 P 031820 18 P 2 od 18. septembra 2019. godine apelantici L.M. za zastupnika za primanje pismena postavio advokata Šerifa Nadarevića, koji apelante zastupa i u postupku pred Ustavnim sudom (u daljnjem tekstu: punomoćnik apelanata). U obrazloženju rješenja sud je naveo da je apelantici L.M. rješenjem od 29. novembra 2018. godine naložio da u roku od 15 dana postavi punomoćnika za prijem pismena u BiH pod prijetnjom da će ga u suprotnom postaviti sud na njen trošak. Konstatirano je da to rješenje apelantica L.M. nije primila na adresi koju je sama označila kao adresu prebivališta u SAD uz naznaku pošte da nije moguće uručiti pismeno. Zbog toga joj je rješenje dostavljeno putem oglasne ploče suda, te nakon toga odlučeno na način kako je to već navedeno.

Osporene odluke

10. Općinski sud je, zatim, donio Presudu broj 20 0 P 031820 18 P2 od 13. decembra 2019. godine kojom je (stav I tačka 1. izreke) proglašeno da su bez djejstva u odnosu na tužiteljicu ugovor o poklonu od 25. jula 2012. godine, zaključen između tužiteljicinog dužnika (N.M.) i apelanata (broj naveden u izreci presude, u daljnjem tekstu: ugovor od 25. jula 2012. godine) i ugovor od 16. augusta 2012. godine, zaključen između tužiteljicinog dužnika (N.M.) i apelantice L.M. (broj naveden u izreci presude, u daljnjem tekstu: ugovor od 16. augusta 2012. godine). Presudom je određeno (stav I tačka 2. izreke) da su apelanti dužni dozvoliti da tužiteljica namiri svoje potraživanje po Presudi Općinskog suda broj P-319/04 od 11. februara 2010. godine (glavni dug i kamate precizirani u izreci presude), te potraživanje u izvršnom postupku po Rješenju o izvršenju broj 20 0 020721 12 I od 24. augusta 2012. godine (iznos preciziran u izreci presude, u daljnjem tekstu: rješenje o izvršenju od 24. augusta 2012. godine) na nekretninama označenim u stavu 1. tačka 2. izreke presude (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine ili nekretnine iz ugovora od 25. jula 2012. godine). Predmetnom presudom (stav I tačka 3. izreke) određeno je da je apelantica L.M. dužna dozvoliti da tužiteljica namiri navedeno potraživanje na poslovnom prostoru - prodavnici u etažnom vlasništvu preciziranom u stavu 1. tačka 3. izreke presude (u daljnjem tekstu: sporni poslovni prostor ili poslovni prostor iz ugovora od 16. augusta 2012. godine). Osim toga, određeno je i da apelanti isplate tužiteljici troškove parničnog postupka, kako je to navedeno u izreci prvostepene presude.

11. Općinski sud je, ocjenjujući izvedene dokaze koje su predložile parnične stranke (navedene na str. 3-4. prvostepene presude), između ostalog, utvrdio da je presudom Općinskog suda od 11. februara 2010. godine, koja je postala pravosnažna donošenjem presude Kantonalnog suda, precizirani broj od 5. juna 2012. godine, N.M. obavezan da tužiteljici isplati novčani iznos iz izreke te presude. Dalje je utvrđeno da je tužiteljica 27. juna 2012. godine pokrenula izvršni postupak protiv N.M. radi naplate potraživanja utvrđenog pravosnažnom presudom i ishodila rješenje o izvršenju od 24. augusta 2012. godine. Predmet izvršenja su bile nekretnine koje je N.M. kao prednik apelanata „u pretežnom dijelu“ poklonio apelantima (supruzi i djeci) nakon pokretanja izvršnog postupka, ugovorima od 25. jula i 16. augusta 2012. godine. Stoga se, kako je dalje utvrđeno, izvršenje nije moglo provesti na spornim nekretninama, pa tužiteljica nije namirila svoje dospjelo potraživanje iz bilo koje dužnikove imovine, niti su to potraživanje izmirili apelanti.

12. Općinski sud je ukazao da se u konkretnom slučaju radi o pravnom institutu pobijanja dužnikovih pravnih radnji (paulijanska tužba) u smislu odredaba čl. 280-285. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Pri tome ocijenio je da je tužba u konkretnoj pravnoj stvari podnesena blagovremeno u smislu člana 285. stav 1. ZOO s obzirom na to da je podnesena 14. novembra 2014. godine, a da su sporni ugovori o poklonu (besteretni ugovori) zaključeni u 2012. godini. Na osnovu toga, sud je zaključio da su ispunjeni i uvjeti iz člana 281. st. 2. i 3. ZOO s obzirom na to da je zakonska presumpcija da je dužnik znao da pobijanim radnjama šteti povjeriocu, a da su to znali i apelanti kao njegovi srodnici u pravoj liniji i supruga. Općinski sud je, također, obrazložio da je irelevantno kolika je vrijednost dužnikove imovine na kojoj je u izvršnom postupku izvršena zabilježba s obzirom na to da, u smislu odredbe člana 284. ZOO, pravna radnja dužnika u odnosu na tužiteljicu gubi djejstvo, ali samo koliko je to potrebno za ispunjenje njenih potraživanja. Stoga, kako je dalje naveo Općinski sud, tužiteljica tokom postupka nije morala dokazivati tržišnu vrijednost nekretnina na kojima je izvršena zabilježba, naročito zato što te nekretnine tokom izvršnog postupka mogu biti prodate daleko ispod te vrijednosti. S druge strane, tužiteljicino pravo je ograničeno na visinu njenog potraživanja zbog čega dužniku ili trećim licima (apelantima) neće biti nanesena šteta. Također, sud je odbio kao paušalan i prigovor apelanata da tužiteljica nije dokazala da dužnik nema druge imovine iz koje bi se mogla namiriti, budući da izvedeni dokazi (rješenje o izvršenju i presuda kojom je obavezan na isplatu) ukazuju da dužnik svoju obavezu može izmiriti samo iz imovine koju je poklonio i da nema druge imovine čija je vrijednost dovoljna da se namiri dug tužiteljici. U vezi sa navodima da dužnik po osnovu presude ima potraživanja prema trećim licima, Općinski sud je ukazao da to nije dovoljno da se to potraživanje smatra imovinom, jer je neizvjesno da li će i kada ostvariti to svoje imovinsko pravo sadržano u presudi.

13. U pogledu troškova postupka, Općinski sud je konstatirao da je tužiteljica tokom postupka, koju je zastupao punomoćnik advokat, i na ime troškova parničnog postupka potraživala iznos od 15.591,19 KM, pa je zaključio da su ti troškovi pravilno postavljeni shodno čl. 12. i 13. Tarife o nagradama i naknadi za rad advokata (u daljnjem tekstu: Tarifa), detaljno obrazloživši troškove po stavkama (str. 12-13. prvostepene presude).

14. Kantonalni sud je Presudom broj 20 0 P 031820 20 Gž2 od 3. marta 2020. godine odbio žalbe apelanata kao neosnovane u dijelu odluke o glavnom zahtjevu i potvrdio prvostepenu presudu u tom dijelu (stav I tač. 1, 2. i 3. izreke). S druge strane, usvojio je žalbe apelanata u odluci o troškovima postupka (iz stava I tačka 4. prvostepene presude) i preinačio prvostepenu presudu u tom dijelu tako što je naložio apelantima da tužiteljici isplate iznose od po 1.647,79 KM na ime naknade parničnih troškova.

15. Kantonalni sud je u obrazloženju, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud pravilno ocijenio dokaze u smislu člana 8. ZPP i zaključio da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti za pobijanje dužnikovih pravnih radnji iz člana 280, člana 281. st. 2. i 3. ZOO i člana 285. ZOO. U vezi sa žalbenim navodima o teretu dokazivanja, Kantonalni sud je naveo da je na apelantima bio teret dokazivanja tvrdnje da je N.M., osim poklonjene imovine, imao još dovoljno druge imovine iz koje bi namirio visok iznos duga od ukupno oko 170.000,00 KM sa zateznom kamatom unazad skoro 15 godina, što nisu učinili. Zatim, ocijenio je da je neosnovan žalbeni navod o neurednoj dostavi poziva u toku postupka apelantici L.M. i zaključio da su u konkretnom slučaju odredbe člana 353. ZPP pravilno primijenjene. Dalje, ocijenio je da je tačan žalbeni navod da prvostepeni sud nije obrazložio rješenje o odbijanju prijedloga za prekid parničnog postupka koje je donio na ročištu od 14. novembra 2019. godine, ali je zaključio da nedostatak obrazlaganja procesne odluke iz toka postupka nije povreda koja je utjecala na zakonitost prvostepene presude u smislu člana 209. ZPP.

16. U vezi sa žalbenim navodima u odnosu na troškove postupka, Kantonalni sud je zaključio da su žalbe osnovane u vezi sa troškovima na ime sudske takse na tužbu i presudu u iznosu od 9.000.00 KM. Shodno tome, navedeni iznos je umanjen od ukupnog iznosa troškova i preostali iznos troškova, za koje je utvrđeno da su pravilno određeni u iznosu od 6.591,19 KM, podijeljen je na četiri apelanta u iznosima kao u izreci presude.

17. Apelanti su izjavili reviziju protiv presude Kantonalnog suda, koja je odbijena Presudom Vrhovnog suda broj 20 0 P 031820 20 Rev 2 od 28. augusta 2020. godine. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da je pravilan zaključak Kantonalnog suda o teretu dokazivanja u konkretnom slučaju. Dalje, istakao je da je prvostepeni sud pravilno odbio prijedlog apelanata o prekidu parnice, zaključivši da izvršni postupak koji se vodi pred Općinskim sudom i predložene mjere osiguranja o kojima je pravomoćno odlučeno nemaju značaj prethodnog pitanja za odluku u parnici, a takav zaključak je prihvatio i Kantonalni sud. Zatim, Vrhovni sud je zaključio da je apelantici L.M. punomoćnik za prijem pismena postavljen u skladu sa odredbom člana 353. st. 3. i 4. ZPP, te da su pozivi za ročišta, sva pismena i odluke uredno dostavljani toj apelantici posredstvom punomoćnika apelanata koji je, ujedno, postavjen i za punomoćnika L.M. za prijem pismena. Također, Vrhovni sud je zaključio da su bez utjecaja revizioni navodi da apelantici L.M. pozivi za ročišta nisu uredno dostavljani kada punomoćnik za prijem pismena, kojem je apelantica L.M. (u revizijskom postupku) dala punomoć za zastupanje, niti jednom radnjom nakon njegovog postavljenja nije obavijestio sud da dostavu za apelanticu ne može da obavi, odnosno da otkazuje punomoć za prijem pismena. Također, sud je naveo da su neosnovani navodi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, i to odredaba čl. 280, 281, 283, 284. i 285. ZOO. Pri tome ocijenio je da u konkretnom slučaju nije od utjecaja na odluku ni tvrdnja apelanata da su druge nekretnine koje nisu obuhvaćene ugovorima o poklonu, a koje su navedene u rješenju o izvršenju, dovoljne za namirenje tužiteljicinog potraživanja, pa da stoga nisu ispunjene pretpostavke za pobijanje dužnikovih pravnih radnji. Naime, Vrhovni sud je ukazao da apelanti na te okolnosti nisu predložili provođenje dokaza vještačenjem vještaka odgovarajuće struke kako bi se utvrdila vrijednost tih nekretnina i dovoljnost za namirenje tužiteljicinog potraživanja. Osim toga, Vrhovni sud je ukazao i da je članom 65. ZIP-a propisano da se izvršenje radi ostvarivanja novčanog potraživanja određuje i provodi u obimu koji je potreban za namirenje tog potraživanja. Sagledavajući sve okolnosti slučaja i taj prigovor u kontekstu navedene zakonske odredbe, Vrhovni sud je zaključio da izvršni sud, saglasno odredbi člana 65. ZIP-a, ne bi odredio izvršenje i na predmetnim nekretninama da su druge nekretnine koje nisu bile obuhvaćene ugovorima o poklonu bile dovoljne za namirenje. Također, Vrhovni sud je zaključio da je pravilan stav nižestepenih sudova da je u konkretnom slučaju pravilno primijenjena odredba člana 285. ZOO.

18. Vrhovni sud je istakao da do drugačije odluke ne dovodi ni pozivanje apelanata na odluke tog suda broj 58 0 P 099053 18 Rev od 14. novembra 2018. godine i broj 70 0 P 000233 09 Rev od 3. februara 2011. godine s obzirom na to da je pobijanje pravnih radnji dužnika u konkretnom predmetu zasnovano na drugačijem činjeničnom osnovu i da nije podudarno s činjeničnim stanjem iz tih odluka. Vrhovni sud je zaključio, također, da je drugostepeni sud pravilno odlučio i o troškovima cijelog postupka, jer je tužiteljica uspjela u parnici i pripadaju joj troškovi, saglasno odredbi člana 386. stav 1. ZPP, čija visina je pravilno određena u skladu sa Tarifom. Vrhovni sud je istakao da je ocijenio i ostale revizijske navode, ali pošto nisu od odlučnog značaja, nije ih posebno obrazlagao.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

19. Apelanti tvrde da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), nediskriminacija iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iz iscrpnih apelacionih navoda i dostavljene dokumentacije proizlazi da apelanti, u suštini, smatraju da su osporenim odlukama proizvoljno ocijenjeni dokazi, da je proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo, te da su povrijeđena pravila postupka i princip pravne sigurnosti, kao i da obrazloženja tih odluka ne ispunjavaju standarde prava na pravično suđenje.

20. U vezi sa tim, prije svega, ukazuju da je u konkretnom slučaju Općinski sud postupio protivno uputstvima Kantonalnog suda iz ukidnog rješenja i protivno odredbama ZPP postavio joj punomoćnika za prijem pismena, a kojem nije naložio da joj dostavlja pismena. Pri tome ukazuju da je uvidom u spis vidljivo da je apelantica 14. oktobra 2019. godine i 11. novembra 2019. godine dostavila podneske kojima je obavijestila sud da je promijenila svoju ranije naznačenu adresu u SAD. Apelanti nadalje ukazuju da im prvostepeni sud nije dostavio odgovor tužiteljice na žalbu, čime je postupio protivno odredbi člana 214. ZPP. Pored toga, tvrde da u osporenim odlukama nisu dati valjani razlozi za odbijanje prijedloga apelantice Z.M. za prekid predmetnog parničnog postupka.

21. Apelanti ukazuju da su osporene oduke zasnovane na proizvoljnoj ocjeni dokaza, proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i, s tim u vezi, proizvoljnoj primjeni čl. 280-285. ZOO u vezi sa utvrđenjem da dužnik N.M. nema dovoljno sredstava za izmirenje tužiteljicinog potraživanja i da je tužba blagovremeno podnesena u odnosu na pobijanje ugovora o poklonu predmetnog poslovnog prostora. Naime, apelanti ističu da dužnik, pored predmetnih nekretnina i poslovnog prostora, koje su bile predmet pobijanih ugovora o prodaji, još uvijek ima u vlasništvu i druge nekretnine na kojima je tužiteljica upisala zabilježbu izvršenja u zemljišnoj knjizi, a koje su, kako navode, i u vrijeme podnošenja apelacije u vlasništvu dužnika, te površine više od 37.000,00 m² i velike tržišne vrijednosti. Dalje, ukazuju da pravosnažna presuda, precizirani broj od 21. novembra 2013. godine, provedena kao dokaz pred Općinskim sudom, dokazuje da dužnik ima i drugu imovinu podobnu za namirenje potraživanja tužiteljice. Smatraju da je u konkretnom slučaju teret dokazivanja činjenice da dužnik N.M. ima i drugu imovinu podobnu za namirenje tužiteljicinih potraživanja prebačen na apelante suprotno odredbama čl. 280. i 284. ZOO, odredbama čl. 7, 123. i

126. ZPP, te stavovima Vrhovnog suda izraženim u presudama broj 70 0 P 000233 09 Rev od 3. februara 2011. godine (koja je dostavljena uz apelaciju) i broj 58 0 P 009053 18 Rev od 14. novembra 2018. godine (koja nije dostavljena uz apelaciju). Pri tome apelanti smatraju da u osporenim odlukama nije obrazloženo u skladu sa standardima prava na pravično suđenje zašto se pravni stavovi Vrhovnog suda iz navedenih presuda ne mogu primijeniti u konkretnom slučaju. Tvrde da je odstupanjem od prakse u tim predmetima Vrhovnog suda u konkretnom slučaju povrijeđen princip pravne sigurnosti.

22. Apelanti dalje smatraju da je tužbeni zahtjev iz stava I tačka 1. izreke prvostepene presude nezakonit, neuredan i neizvršiv, tvrdeći da tužiteljica nije navela pravni razlog, obim, svrhu i cilj zbog čega se traži proglašavanje bez djejstva predmetnih ugovora o poklonu. Dalje, smatraju da je tužbeni zahtjev iz stava I tač. 2. i 3. izreke prvostepene presude nedopušten i neosnovan. Ovo zato što, kako tvrde, važećim propisima nije propisana mogućnost da sud u parničnom postupku usvoji zahtjev koji će u naprijed dozvoliti tužiteljici naplatu potraživanja u drugom – izvršnom postupku. U vezi sa tim se pozivaju na praksu Kantonalnog suda iz Presude broj 18 0 P 025514 15 Gž od 5. oktobra 2015. godine (koja je dostavljena uz apelaciju). Smatraju da je Kantonalni sud u konkretnom slučaju (u vezi sa stavom I tač. 2. i 3. izreke prvostepene presude) postupio suprotno praksi iz te presude i povrijedio princip pravne sigurnosti.

23. Apelanti, osim toga, smatraju da tužba nije blagovremena u smislu odredbe člana 285. ZOO u odnosu na pobijanje ugovora o poklonu predmetnog poslovnog prostora. U vezi sa tim, apelanti ističu da su ugovori o poklonu predmetnog poslovnog prostora dva puta zaključeni (2009. godine i 2012. godine) između istih stranaka i u vezi sa istim predmetom darovanja između istih subjekata i po istom pravnom osnovu, odnosno da su oba ta ugovora punovažna. Osim toga, apelanti smatraju da je proizvoljna i odluka o troškovima postupka, tvrdeći, između ostalog, da su osporenim odlukama neosnovano obavezani da plate troškove za odgođena ročišta, jer Tarifa ne predviđa tu mogućnost. Također, tvrde da nije odlučeno o troškovima za sastavljanje žalbe u dijelu u kojem su uspjeli u sporu.

II.Odgovori na apelaciju

24. Vrhovni sud smatra da su apelacioni navodi neosnovani i da osporenim odlukama nije došlo do povrede prava apelanata iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije na čiju povredu apelanti ukazuju u apelaciji i, u vezi sa tim, u suštini ponavlja obrazloženje osporene presude tog suda.

25. Kantonalni sud, također, smatra da su apelacioni navodi neosnovani i da osporenim odlukama nije došlo do povrede prava apelanata iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije na čiju povredu apelanti ukazuju u apelaciji.

26. Općinski sud ukazuje da ostaje kod obrazloženja osporene presude tog suda.

27. Tužiteljica smatra da su osporene presude pravilne i zakonite, da su apelacioni navodi neosnovani i tvrdi da je u konkretnom slučaju nesporno da postoji dug dužnika prema tužiteljici koji „do danas nije plaćen“.

c) Izjašnjenje punomoćnika apelanata na odgovore na apelaciju

28. Punomoćnik apelanata ukazuje da su odgovori na apelaciju proizvoljni, površni i bez osnovanog, odnosno argumentiranog obrazloženja u odnosu na bilo koju od činjeničnih povreda koju su apelanti iznijeli u apelaciji. Dalje, ponavlja navode iz apelacije, naročito ukazujući da redovni sudovi u konkretnom slučaju nisu primijenili pravne stavove iz odluka Vrhovnog suda spomenutih u apelaciji za koje smatra da su trebali biti primijenjeni u konkretnom slučaju. V.Relevantni propisi

29. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Član 214. stav (2) (2) Primjerak odgovora na žalbu dostavit će prvostepeni sud žalitelju odmah, a najkasnije u roku od osam dana od prijema odgovora na žalbu.

Član 338. stav (2) (2) Državljanima Bosne i Hercegovine u inostranstvu dostava se obavlja putem pošte ili preko nadležnog konzularnog, odnosno diplomatskog predstavništva Bosne i Hercegovine u toj državi.

Član 352. st. (1) i (5) (1) Ako stranka ili njen zastupnik u toku postupka ili prije isteka roka od šest mjeseci nakon pravomoćnog okončanja postupka promijene adresu na koju se dostava obavlja, dužni su o tome odmah obavijestiti sud.

(5) Ako stranka ili njen zastupnik ne obavijeste odmah sud o promjeni adrese, sud će odrediti da se daljnje dostave u parnici obavljaju objavljivanjem pismena na oglasnoj ploči suda, sve dok stranka ili njen zastupnik ne obavijeste sud o svojoj novoj adresi.

Član 353. st.(1) i (2) (1) Tužilac ili njegov zastupnik koji se nalaze u inostranstvu, a nemaju punomoćnika u Bosni i Hercegovini, dužni su već prilikom podnošenja tužbe imenovati punomoćnika za primanje pismena u Bosni i Hercegovini. Ako oni tako ne postupe, sud će ih pozvati da u određenom roku imenuju punomoćnika za primanje pismena, uz upozorenje da će u suprotnom sud tužbu odbaciti.

(2) Tuženog ili njegovog zastupnika koji se nalaze u inostranstvu, a nemaju punomoćnika u Bosni i Hercegovini, sud će već prilikom dostave prvog pismena pozvati da u primjerenom roku postave punomoćnika za primanje pismena u Bosni i Hercegovini, uz upozorenje da će u suprotnom sud tuženom na njegov trošak postaviti zastupnika za primanje pismena i preko toga zastupnika obavijestiti tuženog odnosno njegovog zastupnika o tom postavljanju.

Član 387.

(1) Pri odlučivanju koji će se troškovi stranci nadoknaditi, sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti. (2) Ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, odmjerit će se takvi troškovi prema tarifi.

30. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH" br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

POBIJANJE DUŽNIKOVIH PRAVNIH RADNJI

Opšte pravilo Član 280. st. (1) i (2) (1) Svaki poverilac čije je potraživanje dospelo za isplatu, i bez obzira kad je nastalo, može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je preduzeta na štetu poverilaca.

(2) Smatra se da je pravna radnja preduzeta na štetu poverilaca ako usled njenog izvršenja dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje poveriočevog potraživanja.

Uslovi pobijanja Član 281. st. (2) i (3) (2) Ako je treće lice dužnikov suprug, ili srodnik po krvi u prvoj liniji, ili u pobočnoj liniji do četvrtog stepena, ili po tazbini do istog stepena, pretpostavlja se da mu je bilo poznato da dužnik preduzetim raspolaganjem nanosi štetu poveriocima.

(3) Kod besplatnih raspolaganja i sa njima izjednačenih pravnih radnji smatra se da je dužnik znao da preduzetim raspolaganjem nanosi štetu poveriocima, i za pobijanje tih radnji ne zahteva se da je trećem licu to bilo poznato ili moglo biti poznato.

Dejstvo pobijanja Član 284.

Ako sud usvoji tužbeni zahtev, pravna radnja gubi dejstvo samo prema tužiocu i samo koliko je potrebno za ispunjenje njegovih potraživanja.

Rok za podizanje tužbe Član 285.

(1) Tužba za pobijanje može se podneti u roku od jedne godine za raspolaganje iz člana 281. stav 1. a za ostale slučajeve u roku od tri godine.

(2) Rok iz prethodnog stava računa se od dana kada je preduzeta pravna radnja koja se pobija, odnosno od dana kada je trebalo preduzeti propuštenu radnju.

31. Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata („Službene novine FBiH“ broj 22/04) u relevantnom dijelu glasi:

Primjena osnovice za obračun nagrade Član 13.

Prilikom obračunavanja pojedinih radnji u postupku, advokatu pripada:

[…] 6. 25% nagrade pripada za sljedeće pravne radnje u toku postupka:

a. naknada za izgubljeno vrijeme u slučaju da se pripremno ročište ili ročište za glavnu raspravu odlaže na samom ročištu na prijedlog jedne od stranaka.

VI.Dopustivost

32. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

33. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

34. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 20 0 P 031820 20 Rev 2 od 28. augusta 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 12. oktobra 2020. godine, a apelacija je podnesena 3. decembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

36. Apelanti tvrde da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zaštita od diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

37. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

38. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

39. U konkretnom slučaju radi se o postupku pokrenutom radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji radi namirenja dospjelog potraživanja iz čega slijedi zaključak da se radi o građanskopravnom sporu u kojem apelanti uživaju garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

40. Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizlazi da apelanti smatraju da su redovni sudovi u osporenim odlukama proizvoljno oocijenili dokaze, da su proizvoljno utvrdili činjenično stanje, da su proizvoljno primijenili materijalno pravo, da su povrijedili pravila postupka i princip pravne sigurnosti, te da obrazloženja tih presuda nisu u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02, i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

41. Dalje, Ustavni sud podsjeća i da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

42. Također, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, postoji obaveza redovnih sudove da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

43. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da prigovor apelanata u vezi sa postavljenjem punomoćnika za prijem pismena apelantici L.M. i navodnim onemogućavanjem učestvovanja u postupku nije utemeljen. Naime, Ustavni sud primjećuje da je apelantici L.M. u konkretnom postupku kao punomoćnik za prijem pismena postavljen isti advokat koji je u postupku u kojem su donesene osporene odluke (počev od prvostepenog postupka pa do donošenja konačne odluke) zastupao i ostale apelante kao tužene. Također, primjećuje da je apelanticu L.M. i u žalbenom i u revizijskom postupku zastupao isti advokat koji joj je postavljen za punomoćnika za prijem pismena. Zatim, navodi da iz dostavljene dokumentacije i obrazloženja osporenih odluka, nasuprot apelacionim navodima, proizlaze jasni i argumentirani razlozi za postavljanje apelantici L.M. navedenog punomoćnika za prijem pismena, koji su zasnovani na relevantnim odredbama čl. 338, 352. i 353. ZPP. Ustavni sud, također, zapaža da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka razmotrili navode apelantice L.M. u vezi sa pitanjem onemogućavanja da učestvuje u postupku, koje ponavlja i u apelaciji, te da su dali dovoljno jasne i argumentirane razloge koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud smatra da navedene odredbe ni na koji način nisu primijenjene na štetu apelantice L.M. Naprotiv, budući da ova apelantica nije postupila po zahtjevu suda da sama postavi punomoćnika za prijem pismena, to je na opisani način uradio sud, poštujući navedene odredbe ZPP. Stoga se ne može zaključiti da je u odnosu na ovo pitanje prekršeno pravo apelantice L.M. na pravično suđenje.

44. Apelanti dalje u apelaciji ponavljaju navode iz postupka pred redovnim sudovima da im prvostepeni sud nije dostavio tužiteljicin odgovor na žalbu, čime je postupio protivno odredbi člana

214. ZPP. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da se Vrhovni sud u osporenoj odluci nije eksplicitno očitovao o ovim navodima, ali da je ukazao da je ocijenio i ostale revizijske navode i da je ocijenio da nisu od odlučnog značaja, pa ih nije posebno obrazlagao. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da apelanti u apelaciji ne obrazlažu i ne argumentiraju u kom smislu bi nedostavljanje odgovora na žalbu samo po sebi utjecalo na konačan ishod postupka i njihova prava u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da nema dovoljno dokaza da je u vezi sa tim došlo do kršenja principa ravnopravnosti u postupku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi sa apelacionim navodima da u osporenim odlukama nisu dati valjani razlozi za odbijanje prijedloga o prekidu parničnog postupka, Ustavni sud zapaža da su u osporenim odlukama dati dovoljno jasni i argumentirani razlozi zašto taj prijedlog nije usvojen, koja Ustavni sud, također, ne smatra proizvoljnim.

45. Dalje, u vezi sa tvrdnjama o proizvoljnoj ocjeni dokaza, proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud zapaža da apelanti u vezi sa navedenim, zapravo, ponavljaju tvrdnje iz postupka u kojem su donesene osporene odluke. Te tvrdnje su razmotrili redovni sudovi i dali dovoljno jasno i argumentirano obrazloženje zašto ti navodi ne mogu dovesti do drugačije odluke u konkretnom slučaju. Apelanti na ovaj način ne pokreću pitanje prava na pravično suđenje, već traže da Ustavni sud postupa kao sud „četvrte instance“, što nije njegov zadatak. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka i dostavljene dokumentacije proizlazi da je dokazni postupak u konkretnom slučaju proveden u skladu sa relevantnim odredbama ZPP, da iz obrazloženja osporenih odluka jasno proizlazi da su redovni sudovi, imajući u vidu sve provedene dokaze, utvrdili da je dužnik N.M. prenošenjem svoje nepokretne imovine (predmetnih nekretnina i predmetnog poslovnog prostora) na svoju djecu i suprugu ugovorima o poklonu doveo sebe u situaciju da očito nema dovoljno sredstava iz kojih bi izmirio potraživanja tužiteljice. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje i da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da apelanti ni u apelaciji, ni u postupku po pravnim lijekovima pred redovnim sudovima nisu tvrdili drugačije, odnosno da je tužiteljica u međuvremenu namirila svoja potraživanja u izvršnom postupku iz drugih nekretnina koje nisu bile predmet pobijanih ugovora o poklonu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno i detaljno obrazložili svoj zaključak da je teret dokazivanja o tome da li dužnik N.M. ima drugu imovinu dovoljnu za podmirenje tražbine tužiteljice, u konkretnom slučaju, na apelantima, koji su se pozivali na te okolnosti, ali nisu predložili relevantne dokaze. Također, Ustavni sud smatra da su sudovi dali dovoljna i relevantna obrazoženja u vezi sa pitanjem blagovremenosti tužbe, kao i o troškovima postupka, a apelanti ne navode ništa što nisu ranije isticali. Imajući sve ovo u vidu, Ustavni sud smatra da su neosnovani i navodi o kršenju prava na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

46. Što se tiče prigovora u odnosu na narušavanje pravne sigurnosti zbog različitih stavova Vrhovnog suda u navodno istim/sličnim slučajevima i pozivanje apelanata na stavove iz presuda Vrhovnog suda broj 70 0 P 000233 09 Rev od 3. februara 2011. godine i broj 58 0 P 009053 18 Rev od 14. novembra 2018. godine, Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelanti nisu uz apelaciju dostavili navedenu presudu od 14. novembra 2018. godine, pa se o toj presudi svakako ne može očitovati. Što se tiče presude od 3. februara 2011. godine, Ustavni sud zapaža da iz te presude proizlazi da su se činjenice tog predmeta razlikovale od činjenica konkretnog predmeta. Osim toga, Ustavni sud, nasuprot apelacionim navodima, smatra da je Vrhovni sud dao dovoljno jasno i argumentirano obrazloženje zašto se praksa iz te odluke ne može primijeniti u konkretnom slučaju. Također, Ustavni sud podsjeća da samo postojanje dviju protivrječnih sudskih odluka u okviru istog suda u pogledu istog/sličnog činjeničnog i pravnog pitanja ne dovodi nužno do povrede načela pravne sigurnosti kao neodvojivog elementa prava na pravično suđenje ukoliko takvim postojanjem nisu stvorene „duboke i dugoročne razlike“ u praksi jednog suda (kontinuirana nesigurnost, vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1745/14 od 7. marta 2017. godine). Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da su i navodi o narušavanju pravne sigurnosti koja se nalazi u temeljima prava na pravično suđenje neosnovani.

47. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije Pravo na imovinu

48. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se njihove tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje su istakli u vezi s pravom na pravično suđenje. Imajući u vidu prethodni zaključak Ustavnog suda u vezi sa tim pravom, Ustavni sud smatra da su i navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

Nediskriminacija

49. Ustavni sud, također, zapaža da apelanti smatraju da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da iz navoda apelacije proizlazi da apelanti smatraju da su diskriminirani u odnosu na pravo na pravično suđenje. S obzirom na to da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da apelanti, osim ovog navoda, nisu ponudili bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da su u konkretnom slučaju drugačije tretirani u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji po zabranjenom osnovu, niti takvo što proizlazi iz činjenica predmeta, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

50. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su nakon provedenog dokaznog postupka redovni sudovi usvojili tužbeni zahtjev i na sve tri instance saglasno utvrdili da su se stekli svi zakonom propisani uvjeti iz odredaba čl. 280-285. ZOO za pobijanije dužnikovih pravnih radnji. Pri tome su sudovi dali dovoljno jasna i argumentiranja obrazloženja u vezi sa ocjenom dokaza, utvrđenim činjeničnim stanjem i primjenom relevantnih propisa, koja su u skladu sa standardima prava na pravično suđenje i za koja se ne može zaključiti da su proizvoljna. Također, u konkretnom slučaju nema ni kršenja prava na pravično suđenje ni u segmentu prava na pravnu sigurnost, niti povrede principa ravnopravnosti u postupku.

51. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti tvrdnje o kršenju tog prava zasnivaju na istim navodima koje su iznijeli i u odnosu na pravo na pravično suđenje, koje je Ustavni sud odbio kao neosnovane.

52. Pored toga, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada apelanti, osim navoda o povredi ovog prava, nisu ponudili argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da su diskriminirani.

53. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

54. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4405/20 (Z.M. i drugi) | Sudska praksa | Aktio