Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4515/20 (Porsche BiH d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 07. 09. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Obligaciono- pravni odnosi
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Pasivna legitimacija
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada štete
- Materijalna šteta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4515/20
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 09. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4515/20, rješavajući apelaciju „Porsche BiH“ d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 7. septembra 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Porsche BiH“ d.o.o.
Sarajevo podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 75 0 P 046005 19 Gž od 11. marta 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Porsche BiH“ d.o.o. (u daljnjem tekstu: apelant), čije je sjedište u Sarajevu, kojeg zastupa Almir Gagula, advokat iz Sarajeva, podnio je 14. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 75 0 P 046005 20 Rev od 23. septembra 2020. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 75 0 P 046005 10 Gž od 11. marta 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Odlukom o dopustivosti broj AP 1902/20 Ustavni sud je odbacio apelantovu apelaciju koju je podnio 4. juna 2020. godine protiv presude Okružnog suda iz tačke 1. ove odluke, jer je utvrđeno da je u toku postupak pred Vrhovnim sudom povodom izjavljene apelantove revizije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1902/20 od 23. juna 2020. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Mrkonjić- Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i tužitelja Dragana Galića (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 29. decembra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Svi pozvani su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 4. januara do 2. februara 2022. godine. Odgovori učesnika u postupku su apelantovom punomoćniku dostavljeni 9. marta 2022. godine radi izjašnjenja koje u ostavljenom roku nije dostavljeno.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Presudom Osnovnog suda broj 75 0 P 046005 18 P od 25. marta 2019. godine obavezani su apelant i drugotuženi „Nipex“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: drugotuženi) da tužitelju na ime naknade materijalne štete solidarno isplate iznos od 5.761,47 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 27. oktobra 2017. godine do konačne isplate i troškovima postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).
7. Tužitelj je podnio tužbu Osnovnom sudu 31. januara 2018. godine samo protiv apelanta, ali je nakon odgovora na tužbu proširio tužbeni zahtjev na drugotuženog, čemu se apelant u odgovoru na proširenu tužbu usprotivio. Apelant je u odgovoru, pored prigovora u vezi sa osnovom i visinom tužbenog zahtjeva, istakao i prigovor mjesne nadležnosti suda, te prigovor nedostatka pasivne legitimacije.
8. Osnovni sud je ocijenio sve iznesene apelantove prigovore neosnovanim. U vezi sa prigovorom mjesne nadležnosti suda, Osnovni sud se pozvao na odredbu člana 33.a) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) koja propisuje da je za suđenje u sporovima za zaštitu potrošača, osim suda opšte mjesne nadležnosti, nadležan i sud na čijem području potrošač ima prebivalište, odnosno boravište, pa imajući u vidu prebivalište tužitelja, nesporno je da je Osnovni sud nadležan za rješavanje konkretnog spora.
9. Apelantov prigovor u vezi sa proširenjem tužbe na novog tuženog, po mišljenju Osnovnog suda, isto tako je neosnovan, jer je novotuženi pristao da bude tuženi samom radnjom davanja odgovora na tužbu. Po mišljenju Osnovnog suda, neosnovanost prigovora nedostatka pasivne legitimacije na apelantovoj strani je, također, neosnovan. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo: „Saglasno odredbama člana 501. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kojim je određeno da, kad je prodavac neke mašine, motora, kakvog aparata, ili drugih sličnih stvari koje spadaju u takozvanu tehničku robu predao kupcu garantni list kojim proizvođač garantuje ispravno funkcionisanje stvari u toku određenog vremena, računajući od njene predaje kupcu, kupac može, ako stvar ne funkcioniše ispravno, zahtijevati kako od prodavca, tako i od proizvođača da stvar opravi u razumnom roku ili, ako to ne učini, da mu umjesto nje preda stvar koja funkcioniše ispravno, jer je prvotuženi kćerka kompanije proizvođača 'Porsche Holding GmbH' Salzburg – Austrija, te da je stoga u stopostotnom vlasništvu navedenog osnivača.“
10. Ocjenom provedenih dokaza (nije prezentirana pojedinačna ocjena predloženih materijalnih dokaza) Osnovni sud je utvrdio da je tužitelj 15. oktobra 2015. godine kupio od drugotuženog automobil „passat lim“ proizvođača „Volkswagen“, koji je pobliže opisan u obrazloženju presude (u daljnjem tekstu: predmetno vozilo). Utvrđeno je da je tužitelj izvršio sve svoje obaveze prema prodavcu (drugotuženom). Među parničnim strankama nije bilo sporno da predmetno vozilo od 26. jula 2017. godine, uslijed kvara, nije u voznom stanju, te da ga je tužitelj, radi otklanjanja kvara, prevezao kod ovlaštenog servisera „Autoservis NV“ d.o.o. Banjaluka. Tokom postupka nije bilo sporno da je predmetno vozilo u vrijeme kvara bilo pod garancijom tako da je ovlašteni serviser o svom trošku otklonio kvar 25. oktobra 2017. godine. Nije bilo sporno ni da je tužitelj u periodu od 1. avgusta do 25. oktobra 2017. godine koristio usluge rentakar kuće i da je za taj period platio iznos od 5.761, 40 KM. Taj iznos je tužitelj, u vidu naknade štete, potraživao tužbom.
11. Tužitelj je u iskazu pred prvostepenim sudom, koji je prezentiran na strani 4. obrazloženja presude, između ostalog, naveo da je direktor i vlasnik jedne firme u Ribniku i da ima još vozila koja se koriste u firmi, ali da predmetno vozilo nije koristio za potrebe firme, već isključivo za lične potrebe.
12. Osnovni sud je naveo da među strankama nije sporno da je tužitelj bio upoznat sa garancijom mobilnosti kojom je precizirano da ovlašteni servisni partner, u svrhu nastavka putovanja do odredišta, može kupcu ponuditi na korištenje zamjensko vozilo bez ograničenja na broj pređenih kilometara za period od maksimalno tri radna dana. Iz provedenih dokaza je utvrđeno da je serviser tužitelju obezbijedio zamjensko vozilo u periodu od 26. jula do 1. avgusta 2017. godine. Prema odredbi člana 502. ZOO, kupac može, zbog neispravnog funkcionisanja stvari, zahtijevati od prodavca (drugotuženog), odnosno od proizvođača (apelanta) opravku ili zamjenu stvari u toku garantnog roka, bez obzira na to kada se nedostatak pojavio. Kupac ima pravo i na naknadu štete koju je pretrpio uslijed toga što je bio lišen upotrebe stvari od trenutka traženja popravke ili zamjene do njihovog izvršenja. Kod utvrđenog činjeničnog stanja Osnovni sud je zaključio da tužitelj nije mogao upotrebljavati stvar koju je kupio zbog čega ima pravo na naknadu štete u potraživanom iznosu.
13. Odlučujući o žalbama tuženih, Okružni sud je odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu, potvrđujući prvostepenu presudu, uz odbijanje apelantovog zahtjeva za naknadu troškova žalbenog postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude). U vezi sa apelantovim žalbenim prigovorima da on nije niti prodavac, niti proizvođač predmetnog vozila zbog čega ne može biti odgovoran za nastalu štetu, Okružni sud je naveo da prigovor nije osnovan. U tom pravcu je Okružni sud naveo da je i sam apelant u više navrata tokom postupka priznao da je ovlašteni uvoznik i generalni zastupnik za vozila „volkswagen“, što je potvrđeno i drugim materijalnim dokazima. Okružni sud je naveo da je iz provedenih dokaza utvrđeno da je tužitelj nakon kvara na predmetnom vozilu prvi kontakt ostvario sa apelantom kao proizvođačem predmetnog vozila, te da je apelant mailom komunicirao sa serviserom iz Banjaluke. Iz takvog činjeničnog stanja proizlazi da su apelantove radnje (uvoz predmetnog vozila u BiH i distribucija drugotuženom koji je predmetno vozilo prodao tužitelju) u neposrednoj uzročno-posljedičnoj vezi sa neispravnim funkcioniranjem predmetnog vozila do čega je došlo u toku garantnog roka za to vozilo, a zatim i sa štetom koju apelant potražuje koja je, također, u uzročno-posljedičnoj vezi sa neispravnim funkcioniranjem predmetnog vozila u toku trajanja garantnog roka, sve u smislu čl. 501. i 502. ZOO. Okružni sud je zaključio da je tužilac pretrpio štetu jer nije mogao koristiti predmetno vozilo od trenutka traženja opravke stvari do njenog izvršenja, a apelant je visinu štete dokazao računom, pa mu stoga pripada pravo na naknadu štete, u smislu člana 502. stav 2. ZOO. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je tužitelj tokom postupka dokazao da je predmetno vozilo, zbog kvara, u toku garantnog roka, odvezao kod ovlaštenog servisera radi popravke, da je prilikom popravke osnovnog kvara otkriven još jedan kvar uslijed kojeg je prijetila opasnost da se zapali vozilo. Za period od 1. avgusta do 25. oktobra 2017. godine tužilac nije bio u mogućnosti da upotrebljava predmetno vozilo, pa je zbog toga uzimao u zakup drugo vozilo za šta je platio potraživani iznos.
14. Odlučujući o apelantovoj reviziji izjavljenoj protiv presude Okružnog suda, Vrhovni sud je Rješenjem broj 75 0 P 046005 20 Rev od 23. septembra 2020. godine reviziju odbacio kao nedopuštenu zbog neispunjavanja uslova iz člana 237. ZPP.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelant se poziva na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U iscrpnim navodima apelacije apelant, između ostalog, ističe da je tokom postupka prigovarao da nije ni proizvođač, niti prodavač predmetnog vozila i da, stoga, nema obavezu predviđenu čl. 501 - 507. ZOO. Ukazuje da nije dao garanciju ili preuzeo bilo kakvu obavezu prema tužitelju, jer obavezu po osnovu garancije imaju samo proizvođač i prodavac stvari, shodno članu 501. ZOO. Proizvođač je „Volkswagen“ što je tokom postupka utvrđeno, jer je nesporno da se radi o vozilu „passat“ čiji je proizvođač „Volkswagen“, a proizvođač je onaj ko je proizveo auto. Dakle, apelant nije proizvođač, a to nije ni apelantov osnivač, kako su to pogrešno zaključili redovni sudovi. Apelant navodi da se u konkretnom slučaju ne radi o šteti koja je prouzrokovana zbog nedostatka stvari, već o garantnom zahtjevu koji se ne može usmjeriti prema apelantu. Osim toga, da bi tužitelj imao pravo na naknadu štete, on mora dokazati da je štetu pretrpio i dokazati njenu visinu, što tužitelj tokom postupka nije dokazao. Apelant naglašava da u konkretnom slučaju tužitelj nije dokazao da je štetu pretrpio zato što je tužitelj na ročištu izjavio da je vlasnik firme koja ima više vozila na raspolaganju, pa samim tim nije bilo potrebno da iznajmljuje vozilo od rentakar agencije po enormnoj cijeni. Imajući u vidu odredbe ZOO i Zakona o zaštiti potrošača, kao lex specialis, koje se odnose na naknadu štete, nejasno je kakav je gubitak tužitelj imao zbog toga što je njegovo vozilo bilo na servisu, jer da bi tražio naknadu, tužitelj je morao dokazati da postoji dokazivi gubitak u vidu umanjenja njegove postojeće imovine, ili izmakle dobiti koju je tužitelj morao ostvariti da je mogao koristiti svoje vozilo. Proizvoljno i arbitrarno postupanje suda, bez adekvatnog obrazloženja osporenih odluka, bez pozivanja na bilo kakve norme je neprihvatljivo i u suprotnosti sa zakonom i ustavnim okvirom. Zbog svega iznesenog, apelant traži da Ustavni sud usvoji apelaciju i utvrdi povredu navedenih prava, te da naloži postupanje kojim će se ispraviti kršenje prava i naložiti isplata naknade nematerijalne štete apelantu zbog kršenja njegovih ustavnih prava u predmetnom postupku.
b) Odgovor na apelaciju
16. Okružni i Osnovni sud su ocijenili sve prigovore neosnovanim jer smatraju da osporenim odlukama nisu prekršena apelantova prava na koja se pozvao, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.
17. Tužitelj je ocijenio da su prigovori neutemeljeni, jer je on tokom postupka dokazao osnov i visinu tužbenog zahtjeva, što su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dovoljno jasno i argumentovano obrazložili.
V.Relevantni propisi
18. Zakon o zaštiti potrošača u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH" br. 25/06 i 88/15) u relevantnom dijelu glasi:
I. OPĆE ODREDBE
Član 1. st. (1) i (4) (1) Zakon o zaštiti potrošača u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Zakon) uređuje odnose između potrošača, proizvođača i trgovaca na teritoriji Bosne i Hercegovine.
(4) Proizvođač je svako fizičko ili pravno lice koje posluje u Bosni i Hercegovini, bez obzira na vrstu ili oblik vlasništva, javno ili privatno, koje u cijelosti ili djelimično proizvodi proizvod ili pruža uslugu.
Prema definiciji, proizvođač je:
a) svako lice koje uvozi proizvod ili uslugu u BiH;
b) svako lice koje, stavljajući svoje ime, robni žig, logotip, etiketu ili drugu karakterističnu oznaku na proizvod, predstavlja sebe kao proizvođača;
VI. GARANCIJA ZA PROIZVOD ILI USLUGU
Član 25.
Prodavac je odgovoran za nedostatke na robi koji postoje u trenutku prijenosa rizika na potrošača, bez obzira da li je on svjestan ove činjenice u skladu s odredbama zakona kojima se uređuju obligacioni odnosi u Bosni i Hercegovini.
Član 26.
(1) Za tehnički složene proizvode proizvođač, odnosno dobavljač dužan je utvrditi i u tehničkom uputstvu navesti rok osiguranog servisiranja i snabdjeti tržišta rezervnim dijelovima, priborom i drugim proizvodima bez kojih se taj proizvod ne može upotrijebiti prema predviđenoj namjeni (u daljnjem tekstu: rezervni dijelovi).
(2) Rok iz stava (1) ovog člana ne smije biti kraći od tri godine za kućanske aparate, odnosno pet godina za druge tehnički složene proizvode, ako propisom donesenim na osnovu ovog Zakona nije drugačije određeno.
(3) Nakon prestanka proizvodnje proizvoda, proizvođač ili dobavljač dužan je osigurati nabavku rezervnih dijelova radi održavanja proizvoda, u roku koji za tehnički složene proizvode ne može biti kraći od deset godina.
(4) Ako proizvođač, odnosno dobavljač nema vlastiti servis u Bosni i Hercegovini, dužan je tehnički složene proizvode osigurati i spiskom pravnih i fizičkih lica (servisa) koje je ovlastio za pružanje usluga u Bosni i Hercegovini.
Član 27.
(1) Proizvođač, odnosno dobavljač dužan je ovlaštene servise i tržište redovno snabdijevati potrebnom vrstom i količinom rezervnih dijelova.
(2) Ovlaštenim servisom smatra se onaj koji ima važeću punomoć proizvođača da može servisirati proizvode i ima potpisan ugovor za nabavku rezervnih dijelova.
19. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Šteta Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).
NAKNADA
I-NAKNADA MATARIJALNE ŠTETE
Uspostavljanje ranijeg stanja i naknada u novcu Član 185.
(1) Odgovorno lice dužno je uspostaviti stanje koje je bilo prije nego je šteta nastala. (2) Ukoliko uspostavljanje ranijeg stanja ne uklanja štetu potpuno, odgovorno lice dužno je za ostatak štete dati naknadu u novcu.
(3) Kad uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće, ili kad sud smatra da nije nužno da to učini odgovorno lice, sud će odrediti da ono isplati oštećeniku odgovarajuću svotu novca na ime naknade štete.
(4) Sud će dosuditi oštećeniku naknadu u novcu kad on to zahteva, izuzev ako okolnosti datog slučaja opravdavaju uspostavljanje ranijeg stanja.
Član 189. st. 1. i 3.
(1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.
(3) Pri oceni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje sprečeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.
III GARANCIJA ZA ISPRAVNO FUNKCIONISANJE PRODATE STVARI
Odgovornost prodavca i proizvođača Član 501.
(1) Kad je prodavac neke mašine, motora, kakvog aparata, ili drugih sličnih stvari koje spadaju u takozvanu tehničku robu predao kupcu garantni list kojim proizvođač garantuje ispravno funkcionisanje stvari u toku određenog vremena, računajući od njene predaje kupcu, kupac može, ako stvar ne funkcioniše ispravno, zahtevati kako od prodavca tako i od proizvođača da stvar opravi u razumnom roku ili ako to ne učini da mu umesto nje preda stvar koja funkcioniše ispravno.
(2) Ovim pravilima ne dira se u pravila o odgovornosti prodavca za nedostatke stvari. Traženje opravke ili zamene Član 502.
(1) Kupac može zbog neispravnog funkcionisanja zahtevati od prodavca, odnosno od proizvođača opravku ili zamenu stvari u toku garantnog roka, bez obzira na to kad se nedostatak u funkcionisanju pojavio.
(2) On ima pravo na naknadu štete koju je pretrpeo usled toga što je bio lišen upotrebe stvari od trenutka traženja opravke ili zamene do njihovog izvršenja.
20. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - OUS RS, 45/09 - OUS RS, 49/09, 61/13 i 109/21 - OUS RS) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno. Sud je ovlašten da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naloži izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. Nadležnost u sporovima radi zaštite prava potrošača Član 33a.
Za suđenje u sporovima za zaštitu prava potrošača, osim suda opće mjesne nadležnosti, nadležan je i sud na čijem području potrošač ima prebivalište, odnosno boravište.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
23. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova iz člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispunio formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi Rješenje Ustavnog suda broj U 15/01 od 4. i 5. maja 2001. godine).
24. Ustavni sud je odlukom od 23. juna 2020. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP 1902/20 koju je apelant podnio Ustavnom sudu 4. juna 2020. godine, jer je u toku bio postupak povodom revizije pred Vrhovnim sudom. S obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 75 0 P 046005 20 Rev od 23. septembra 2020. godine apelantova revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Okružnog suda broj 75 0 P 045005 19 od 11. marta 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. U skladu sa svojom praksom, Ustavni sud u ovakvim slučajevima kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima datum podnošenja apelacije koja je odbačena kao preuranjena, pa je, s obzirom na to da je apelant predmetnu presudu, prema navodima apelacije, primio 6. aprila 2020. godine, apelacija protiv te presude podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 18/20 od 20. oktobra 2021. godine, tačka 23, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
29. Postupak koji je tužitelj vodio pred redovnim sudovima protiv apelanta (koji je u postupku obavezan na isplatu) odnosio se na naknadu štete. Prema praksi Ustavnog suda, „Pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja“ (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 32/05).
30. U vezi sa apelantovim prigovorima kojim pokreće pitanje proizvoljne primjene prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02, i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona.
31. Ustavni sud, također, podsjeća da je, slijedeći praksu Evropskog suda, dosljedno isticao u svojoj praksi da pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje, te da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke, zato što nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima. Koliko će biti široka obaveza suda da u obrazloženju odluke navede razloge kojima se vodio pri njenom donošenju, zavisi od okolnosti i prirode svakog pojedinog slučaja (mjerilo dovoljnosti). S druge strane, razlozi navedeni u obrazloženju odluke u pravilu će se smatrati relevantnim ako jasno upućuju na to da sudovi nisu proveli procjenu na proizvoljan način, da nisu učinili neku drugu očiglednu pogrešku u prosuđivanju, pogrešno ocijenili postojanje nekog važnog faktora ili propustili razmotriti sve relevantne faktore, odnosno propustili uzeti u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno relevantni za donošenje odluke, da nisu odbili provesti dokaze koji bi mogli dovesti do drugačije odluke itd. Dakle, razlozi navedeni u obrazloženju odluke moraju obuhvatiti sve važne aspekte konkretnog slučaja koji su mogli utjecati na konačnu odluku (mjerilo relevantnosti), (vidi, između ostalih, Evropski sud, Ruiz Torija protiv Š panije , presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A, broj 303-A, tačka 29, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02, tačka 83. s daljnjim referencama, Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. decembra 2011. godine, aplikacija broj 20883/09, tačka 34, i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2478/06 od 17. septembra 2008. godine, stav 22. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
32. Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao i u parničnom postupku – da nije ni prodavac, niti proizvođač spornog vozila i da se na njega ne odnose odredbe čl. 501. i 502. ZOO, odnosno da u konkretnom slučaju nije pasivno legitimisan, jer, pored prodavca, još samo proizvođač, u konkretnom slučaju „Volkswagen“, garantuje za ispravnost spornog vozila.
33. U vezi sa ovim pitanjem, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud neosnovanost apelantovog prigovora o nedostatku pasivne legitimacije utemeljio na odredbi člana 501. ZOO, obrazloživši, između ostalog, „da je prvotužena kćerka kompanije proizvođača „Porsche Holding GmbH“ Salzburg – Austrija, te da je stoga u stopostotnom vlasništvu navedenog osnivača“ (vidi stranu 7. prvostepene presude). Dalje, Okružni sud je prihvatio utvrđenje prvostepenog suda da je apelant uvoznik predmetnog vozila i generalni zastupnik „Volkswagena“, te da se smatra proizvođačem i stoga i odgovornim za nastalu štetu. Iako se Okružni sud nije eksplicitno pozvao na zakonsku normu na kojoj je utemeljio ovakav stav, Ustavni sud zapaža da je članom 1. stav (4) tačka a) Zakona o zaštiti potrošača jasno propisano da se, prema definiciji, proizvođačem smatra svako lice koje uvozi proizvod ili uslugu u Bosnu i Hercegovinu. Kako su sudovi utvrdili da je apelant uvoznik spornog vozila, Ustavni sud smatra da su sudovi dali dovoljne i jasne razloge o pitanju pasivne legitimacije na apelantovoj strani, te da nema ništa što ukazuje na proizvoljnost u odlučivanju o navedenom pitanju.
34. U vezi sa apelantovim navodima koji se tiču pravnog osnova i visine štete, Ustavni sud zapaža da su sudovi utvrdili da se u konkretnom slučaju radi o odgovornosti po osnovu garancije za ispravno funkcionisanje prodate stvari koju propisuju odredbe čl. 501-507. ZOO. Naime, kako je navedeno u obrazloženjima osporenih presuda, odredba člana 502. ZOO propisuje da kupac, zbog neispravnog funkcioniranja stvari, može zahtijevati od prodavca, odnosno od proizvođača popravku ili zamjenu stvari u toku garantnog roka, bez obzira na to kada se nedostatak pojavio. Pored toga, kupac prema stavu (2) navedenog člana ima pravo i na naknadu štete koju je pretrpio „zbog toga što je lišen upotrebe stvari od trenutka traženja opravke ili zamjene do njihovog izvršenja“. Ustavni sud ukazuje da je pojam garancije (predmeta kupovine uopšte) definisan i uređen ZOO i Zakonom o zaštiti potrošača. Garancija podrazumijeva obavezu davaoca garancije (proizvođača) da bez naknade otkloni sve nedostatke/neispravnosti koje su nastale na vozilu za vrijeme trajanja garancije, koje se mogu smatrati greškom proizvođača. U konkretnom slučaju sudovi su, kako to proizlazi iz osporenih presuda, utvrdili da se sporno vozilo, koje je tužitelj kupio od drugotuženog, u toku važenja garancije pokvarilo, da je ovlašteni serviser otklonio osnovni kvar, ali i da je dodatno utvrđen kvar koji je zahtijevao duži period za popravku, kao i da je tužitelju, u skladu sa garancijom, dato na korištenje zamjensko vozilo, ali samo u periodu od 26. jula do 1. avgusta 2017. godine. U ostalom periodu trajanja popravke, od 1. avgusta do 25. oktobra 2017. godine, tužitelj je, kako su sudovi zaključili, bio lišen vozila, pa je koristio vozilo koje je iznajmio od rentakar kuće.
35. U vezi sa apelantovim prigovorima da je u konkretnom slučaju ostalo nerazjašnjeno “koju i kakvu je štetu apelant pretrpio jer tužitelj na te okolnosti nije provodio nikakve dokaze“, te da sudovi odluke nisu utemeljili na odredbama ZOO, Ustavni sud, suprotno apelantovim tvrdnjama, smatra da su redovni sudovi rasvijetlili sve okolnosti bitne za odlučenje i da su dovoljno jasno obrazložili osnov za naknadu štetu po osnovu člana 502. stav (2) ZOO. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi obrazložili da je tužitelj pretrpio štetu, jer je bio lišen upotrebe spornog vozilu u relevantnom periodu zbog kvara na tom vozilu u toku garantnog roka, kako to navedeni član propisuje. Stoga, apelantovi navodi o tome da nije utvrđeno da li se radi o običnoj šteti ili izgubljenoj dobiti u konkretnom slučaju nisu relevantni, zato što je tužitelj potraživao isključivo štetu propisanu članom 502. stav (2) ZOO, kako je to već obrazloženo, a ne običnu štetu (uspostavljanje ranijeg stanja iz člana 185. ZOO), niti izmaklu dobit iz člana 189. ZOO. Dalje, sudovi su, također, jasno obrazložili da je tužitelj visinu štete dokazao računom rentakar kuće od koje je, za svoje potrebe, unajmio vozilo jer je njegovo bilo na popravci duži vremenski period. Ustavni sud smatra da su stoga irelevantni i apelantovi navodi o tome da je tužitelj „vlasnik firme koja ima na raspolaganju više vozila“, budući da ta činjenica ne može utjecati na odgovornost za štetu do koje je došlo zato što je apelant bio lišen upotrebe vlastitog vozila zbog neispravnog funkcionisanja stvari u garantnom periodu, kako su to sudovi detaljno obrazložili.
36. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na pravično suđenje, zato što su redovni sudovi o svim pitanjima koje apelant problematizira i u apelaciji dali dovoljna i relevantna obrazloženja, koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti suprotnim pravu iz člana 6. Evropske konvencije.
37. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav (1) Evropsku konvencije.
Pravo na imovinu
38. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, također, zasnivaju na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, odnosno nedostatku jasnog obrazloženja. Kako je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke već obrazložio da su izneseni prigovori neosnovani, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
Naknada štete
39. U konkretnom slučaju apelant potražuje naknadu nematerijalne štete. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, u smislu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju može odrediti naknadu nematerijalne štete. Shodno tome, s obzirom na odlučenje u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da je zahtjev neosnovan.
VIII.Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su sudovi dali dovoljna i relevantna obrazloženja kako u odnosu na pitanje apelantove pasivne legitimacije kao uvoznika koji se, po Zakonu o zaštiti potrošača smatra „proizvođačem“, tako i u odnosu na apelantovu obavezu da tužitelju naknadi štetu na koju ima pravo po članu 502. stav (2) ZOO – zato što je tužitelj bio lišen upotrebe vlastitog vozila u dužem periodu zbog neispravnog funkcionisanja stvari u garantnom periodu.
41. Nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovog prava zasniva na istim navodima koje je iznio u odnosu na pravo na pravično suđenje, a Ustavni sud je već zaključio da su ti prigovori neosnovani.
42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić