Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-55/21 („LIMPRODUKT“ d.o.o. Kreševo)
Odluka donesena 05. 10. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pristup sudu
- Miješanje u imovinu
- Pravo na pravnu sigurnost
- Građanski postupak
- Mjenica
- Isplata duga
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o mjenici · čl. 382a
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o mjenici
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o mjenici
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-55/21
Apelacija
Odluka o meritumu
05. 10. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 55/21, rješavajući apelaciju „Limprodukta“ d.o.o. Kreševo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 5. oktobra 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Limprodukta“ d.o.o.
Kreševo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 Ps 109708 18 Rev od 22. septembra 2020.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Limprodukt“ d.o.o. Kreševo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Denis Alić, advokat iz Sarajeva, podnio je 7. januara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 51 0 Ps 109708 18 Rev od 22. septembra 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 Ps 109708 17 Pž od 24. januara 2018. godine i Presude Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 Ps 109708 16 Ps od 8. septembra 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i tužitelja u predmetnom postupku UniCredit Bank d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je u periodu od 31. maja do 9. juna 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužitelj su u periodu od 14. do 24. juna 2022. godine dostavili odgovore na apelaciju
4. Odgovori na apelaciju su 15. jula 2022. godine dostavljeni apelantu radi eventualnog izjašnjenja.
5. Apelant nije dostavio izjašnjenja na odgovore na apelaciju u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
7. Tužitelj, kao tražitelj izvršenja, podnio je 21. aprila 2015. godine prijedlog za izvršenje Općinskom sudu u Kiseljaku protiv apelanta, kao izvršenika, radi naplate duga po mjenici koju je izdao apelant 28. decembra 2009. godine u Kreševu, koja glasi na iznos od 455.586,35 KM (u daljnjem tekstu: sporna mjenica).
8. Općinski sud u Kiseljaku je donio rješenje o izvršenju od 28. septembra 2015. godine kojim je usvojio prijedlog za izvršenje. Međutim, u postupku po apelantovom prigovoru, Općinski sud u Kiseljaku je donio rješenje od 5. novembra 2015. godine kojim je odgodio izvršenje i odredio da se prijedlog za izvršenje ima smatrati tužbom.
9. Tužitelj je, zatim, 21. januara 2016. godine podnio Općinskom sudu uređenu tužbu protiv apelanta radi naplate duga. U tužbi je naveo da je apelant tužitelju izdao spornu mjenicu za osiguranje plaćanja po osnovu ugovora o kreditu, da apelant nije platio potraživanje koje je dospjelo za naplatu 6. januara 2015. godine, te da je stoga sporna mjenica 11. marta 2015. godine protestirana kod Općinskog suda u Kiseljaku.
Postupak okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda
10. Presudom Općinskog suda broj 51 0 Ps 109708 16 Ps od 8. septembra 2017. godine obavezan je apelant da tužitelju na ime mjeničnog duga isplati iznos od 455.586,35 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom iznosu.
11. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da nije prihvatio apelantov prijedlog da se u predmetnoj pravnoj stvari zastane sa postupkom po ovoj mjeničnoj tužbi zbog vođenja više sudskih postupaka po osnovu potraživanja iz spornog ugovora o kreditu. Dalje, navedeno je da nije prihvaćeno ni raspravljanje o apelantovoj protivtužbi i protivtužbenim zahtjevima, jer protivtužbeni zahtjevi (rješavanje drugih međusobnih pravnih poslova) nisu u vezi sa tužbenim zahtjevom. Također je istaknuto da rješavanje protivtužbenog zahtjeva za neosnovano obogaćenje ne spada u privredne sporove, nego se može rješavati u parničnom postupku kao građanskopravni spor. Općinski sud je naveo i da je odbio provođenje apelantovog dokaza – uvida u uplatnicu koja se odnosi na okolnost da su osnivači korisnika kredita uplatili 5.000,00 KM, zato što predloženi dokaz nije u vezi sa mjeničnim dugom po tužbi, odnosno ne odnosi se na uplatu duga po spornoj mjenici.
12. Općinski sud je dalje naveo da se u konkretnom slučaju radi o trasiranoj mjenici koja sadrži sve elemente propisane članom 3. Zakona o mjenici. Dalje je navedeno da je neosnovan apelantov prigovor da je vjerodostojnost mjenice vezana za osnovni pravni posao, jer sporna mjenica, kao vrijednosni papir i strogo formalni apstraktni pravni posao, koji je nezavisan od osnovnog pravnog posla, ispunjava strogu, zakonom propisanu, formu. Dalje, Općinski sud je ukazao da je sporna mjenica 11. marta 2015. godine protestirana kod nadležnog suda, te da je tužitelj 21. aprila 2015. godine podnio prijedlog za izvršenje na osnovu protestirane sporne mjenice, kao vjerodostojne isprave, radi naplate duga. Također je ukazano da je iz protesta sporne mjenice vidljivo da je dospjela na plaćanje 6. januara 2015. godine. S tim u vezi, obrazloženo je da se apelantov propust da u protestnom postupku prigovori pravilnosti označenja datuma dospjelosti potraživanja na bjanko izdatoj mjenici, odnosno blagovremenosti podignutog protesta, čime bi spriječio protestiranje mjenice, ne može otkloniti isticanjem navedenih prigovora tek u parničnom postupku u kojem je apelant dužnik po protestiranoj mjenici. Stoga je Općinski sud zaključio da je neosnovan apelantov prigovor zastare potraživanja, jer je prijedlog za izvršenje podnesen u roku od jedne godine od dana podignutog protesta, što je u skladu sa odredbama člana 80. stav 2. Zakona o mjenici.
13. Općinski sud je naveo da je iz mjeničnog ovlaštenja vidljivo da je apelant, kao mjenični dužnik, uručio tužitelju, kao mjeničnom vjerovniku, osam bjanko vlastitih trasiranih akceptiranih mjenica, među kojima je i sporna mjenica, za pokriće i osiguranje plaćanja svih obaveza po ugovoru o dugoročnom kreditu, te ga ovlastio da primljene mjenice može koristiti za naplatu svoje tražbine do iznosa od 850.000,00 KM. Dalje je navedeno da se u navedenom mjeničnom ovlaštenju apelant odrekao bilo kakvog prigovora po osnovu uručenih mjenica, a tužitelj je ovlašten u mjenice upisati iznose dospjele tražbine na dan popunjavanje mjenice, datum dospijeća, domicilirati ih po svojoj volji, kao i sve druge nedostajuće sastojke mjenice i dr. Istaknuto je da apelant nije dokazao da je tužitelju uplatio dužni iznos po spornoj mjenici, niti da je tužitelj po osnovu uručenih mjenica naplatio veći iznos od iznosa navedenog u mjeničnom ovlaštenju. Stoga je Općinski sud usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, u skladu sa odredbama čl. 123. i 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), članom 39. Zakona o mjenici i čl. 234, 237. i 277. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
14. Presudom Kantonalnog suda broj 51 0 Ps 109708 17 Pž od 24. januara 2018. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena presuda Općinskog suda, te je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova nastalih podnesenom žalbom.
15. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud izvedene dokaze ocijenio na način propisan odredbom člana 8. ZPP, pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo. Dalje je navedeno da prvostepeni sud nije počinio procesne povrede time što je pripremno ročište održao sudija koji nije postupao na nastavku pripremnog ročišta i na glavnoj raspravi. S tim u vezi, obrazloženo je da odredbe ZPP ne predviđaju da pripremno ročište ne može održati sudija koji nije postupao u predmetu, niti je za to potrebna saglasnost stranaka. Istaknuto je da prvostepeni sud nije povrijedio odredbe ZPP ni kada je odbio apelantov prijedlog da zastane sa postupkom, te da je pravilno primijenio odredbu člana 74. stav 1. ZPP kada je odbio da raspravlja po protivtužbi (koja se odnosi na utvrđenje da sporna mjenica ne proizvodi pravno djejstvo, na povrat mjenica i neosnovano obogaćenje). Istaknuto je i da je neosnovan apelantov prigovor u pogledu odbijanja prvostepenog suda da izvrši uvid u spornu uplatnicu, jer ona nije od utjecaja na mjenični dug po osnovu sporne mjenice koja se odnosi na apelanta. Kantonalni sud je, također, ukazao i da je, prema mjeničnom ovlaštenju, apelant tužitelju izdao valjanu bjanko-mjenicu i ovlastio ga da je može popuniti svim elementima koji se unose u mjenicu. Dalje je ukazao i da je apelant propustio u protestnom postupku isticati prigovore, te da se navedeni prigovori ne mogu isticati naknadno sve i da je mjenica popunjena protivno volji, osim da je stečena zlonamjerno, ili sa velikom nepažnjom, shodno odredbi člana 18. stav 2. Zakona o mjenici. Kantonalni sud je zaključio i da se pitanje zastare u konkretnom slučaju ima ocijeniti primjenom odredbe člana 80. stav 1. Zakona o mjenici, pa je, stoga, imajući u vidu datume izdavanja, dospijeća i protestiranja mjenice i datum podnošenja prijedloga za izvršenje, neosnovan apelantov prigovor zastare potraživanja.
16. Presudom Vrhovnog suda broj 51 0 Ps 109708 18 Rev od 22. septembra 2020. godine odbijena je apelantova revizija podnesena protiv presude Kantonalnog suda. Presudom je odbačena dopuna apelantove revizije, te je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova nastalih u povodu revizije. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su neosnovani apelantovi revizioni navodi da je pogrešno primijenjen Zakon o mjenici, a posebno njegove odredbe koje se odnose na vrstu i svojstvo mjenice, te zastaru mjeničnih prava. Dalje su navedeni apelantovi prigovori i činjenično stanje, te analiza relevantnih propisa i prakse Ustavnog suda u odlukama br. AP 3165/18 i AP 4844/13. Istaknuto je da je osnovni problem kod bjanko-mjenica način i pravilan postupak njihovog popunjavanja, u skladu sa podacima koji su bili dogovoreni između imaoca mjenice i trasanta, pa izdavalac mjenice uvijek ima pravo prigovora. Također je istaknuto i da, ukoliko nema posebnog sporazuma o popunjavanju bjanko-mjenice, imalac mjenice ju je dužan popuniti u skladu sa uvjetima i rokovima iz osnovnog posla. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je ocijenio da je sporna mjenica popunjena u cijelosti u skladu sa mjeničnim ovlaštenjem prema kojem je „mjenični vjerovnik ovlašten u uručene mjenice upisati iznose dospjele tražbine na dan popunjavanja mjenice, datum dospijeća, domicilirati ih po svojoj volji, kao i sve druge nedostajuće sastojke mjenice, te ih podnijeti na isplatu, kao i provesti sve druge propisane radnje radi naplate mjenične tražbine“. Vrhovni sud je ocijenio da je tužitelj pravilno postupio u skladu sa mjeničnim ovlaštenjem i u pogledu mjeničnog duga i dospjelosti mjeničnog potraživanja.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
17. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
18. Apelant tvrdi da je spornom uplatnicom, koja je predložena kao dokaz, izvršena uplata „od strane mjeničnog dužnika“, pa stoga nije tačna visina tužbenog zahtjeva koju tužitelj nije umanjio. Smatra i da je tužitelj na pogrešan način odredio dospjelost mjenice. S tim u vezi, obrazlaže da označenje dospijeća sporne mjenice ne bi bilo tačno da je sud uzeo u obzir spornu uplatnicu, te da su sudovi „zanemarili apstraktnost mjenice“ kada su kao dokaz visine potraživanja ocijenili izvod iz poslovnih knjiga tužitelja. Smatra da je navedenim postupanjem sud uskratio apelantu pravo na provođenje dokaza, uzimajući u obzir da je navedeni dokaz nastao nakon održavanja ročišta i da predstavlja nove okolnosti bitne za rješavanje pravne stvari. Također, ističe da je navedenim postupanjem apelantu onemogućeno da osporava visinu tužbenog zahtjeva, što predstavlja „grubu povredu prava na pristup sudu“. Apelant ukazuje i da je pripremno ročište bilo provedeno pred sudijom koji nije postupao u konkretnoj pravnoj stvari, niti je tražena saglasnost stranaka za njegovo postupanje, te je odbijen „bez obrazloženja“ apelantov prijedlog za zastoj postupka. Osim toga, apelant ukazuje i na povredu prava na pristup sudu, zato što su sudovi zaključili da postupanje po protivtužbi radi neosnovanog bogaćenja ne spada u privredne sporove, budući da su, kako navodi, stranke pravna lica i da je sporna mjenica sredstvo osiguranja ugovora o kreditu koji je zaključen između pravnih lica. Tvrdi da su mu redovni sudovi onemogućili da provede dokaze na okolnosti visine duga, kao i dokazivanje drugih okolnosti iz osnovnog pravnog posla, dokazivanje postavljenog prigovora i protivtužbenog zahtjeva.
19. Apelant navodi da je stav Vrhovnog suda o karakteru mjenice suprotan stavovima u ranijim odlukama Vrhovnog suda. Pošto dospjelost sporne mjenice i iznos nisu utvrđeni momentom zaključenja ugovora o kreditu i momentom izdavanja mjenice, tvrdi da se takva mjenica smatra mjenicom po viđenju u skladu sa čl. 106. i 107. Zakona o mjenici. Dalje, pošto tužitelj spornu mjenicu nije prezentirao apelantu u roku od godinu dana od dana izdavanja, apelant smatra da je nastupila zastara potraživanja iznosa iz sporne mjenice. Ističe da navedeni prigovor, suprotno stavu sudova, nije mogao isticati u protestnom postupku, koji se vodi prema pravilima Zakona o vanparničnom postupku, jer se radi o pravnom pitanju, pa bi u slučaju takvog prigovora, bio upućen na parnični postupak, što je upravo predmetni postupak. Apelant ukazuje i na povredu prava na „jednakost pristupa sudu“, jer sudovi nisu primijenili stavove iz odluka Ustavnog i Vrhovnog suda, te da „suprotnost stavova“ dovodi do značajne pravne nesigurnosti. Smatra da su sudovi trebali postupiti prema stavu Vrhovnog suda iz Odluke broj 65 0 Ps 431 489 17 Rev od 28. januara 2020. godine, posebno u kontekstu navoda koji se odnose na zastaru mjenice i gubitak mjeničnog prava. Apelant ističe i da sudovi nisu reagirali na apelantovo pozivanje na Odluku Ustavnog suda broj AP 1290/09, te ističe da tužitelj nije dokazao da je pokušao da naplati spornu mjenicu prije pokretanja postupka.
II.Odgovor na apelaciju
20. Vrhovni sud navodi da ostaje kod razloga datih u obrazloženju osporene odluke, te da u postupku njenog donošenja nisu prekršena prava na pravično suđenje i imovinu.
21. Kantonalni sud smatra apelacione navode paušalnim i neosnovanim, te ističe da je drugostepena odluka donesena uz poštivanje optimalnih i predvidivih rokova. Ističe da ostaje kod pravnog stava izraženog u drugostepenoj odluci u kojoj je detaljno obrazložio stavove o apelantovim navodima.
22. Općinski sud navodi da je prvostepena odluka donesena u skladu sa pozitivnim zakonskim propisima i u razumnom roku. Dalje, navodi da je strankama u postupku omogućeno pravično suđenje, te da su neosnovani apelantovi navodi da je prvostepeni sud zloupotrijebio procesna ovlaštenja na apelantovu štetu.
23. Tužitelj navodi da je sporna mjenica u trenutku ispostavljanja na naplatu sadržavala sve elemente propisane Zakonom o mjenici i da je upisan dan dospijeća. Dalje, navodi da je stoga jasno da se ne radi o mjenici po viđenju, jer datum dospjelosti nije ostao neoznačen, niti je označen klauzulom „po viđenju“. Ističe da je imao ovlaštenje da nakon dospijeća potraživanja popuni bjankomjenicu sadržajem koji određuje Zakon o mjenici. Tužitelj smatra da su redovni sudovi u konkretnom slučaju postupili u skladu sa već usvojenim stavom Vrhovnog suda (presude br. 64 0 I 019406 14 Rev od 25. decembra 2014. godine i 64 0 I 038217 18 Rev od 6. decembra 2018. godine), kao i Odlukom Ustavnog suda broj AP 2338/15. Stoga, tužitelj smatra apelaciju neosnovanom.
V.Relevantni propisi
24. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 74. stav 1.
(1) Tuženi može u odgovoru na tužbu, a najkasnije na pripremnom ročištu, podnijeti protivtužbu, ako je zahtjev protivtužbe u vezi s tužbenim zahtjevom, ili ako se ti zahtjevi mogu prebiti, ili ako se protivtužbom traži utvrđenje nekog prava ili pravnog odnosa o čijem postojanju ili nepostojanju zavisi u cijelosti ili djelimično odluka o tužbenom zahtjevu.
Član 81. st. 1. i 2.
(1) Sud će prema rezultatima raspravljanja na pripremnom ročištu odlučiti o čemu će se raspravljati i koji će se dokazi izvesti na glavnoj raspravi.
(2) Prijedloge koje ne smatra bitnim za donošenje odluke sud će odbiti i u rješenju naznačiti razlog odbijanja.
Član 102.
(1) Svaka stranka treba u svojim izlaganjima iznijeti sve činjenice potrebne za obrazloženje svojih prijedloga, ponuditi dokaze potrebne za utvrđivanje svojih navoda, te se izjasniti o navodima i ponuđenim dokazima protivne stranke.
(2) Stranke mogu tokom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako učine vjerovatnim da ih bez svoje krivice nisu bili u mogućnosti iznijeti odnosno predložiti na pripremnom ročištu.
Član 382a. stav 1.
(1) Sud će zastati sa postupkom kada je to propisano zakonom.
25. Zakon o mjenici („Službene novine FBiH“ br. 32/00 i 28/03) glasi:
Član 80.
(1) Svi mjeničnopravni zahtjevi protiv akceptanta zastarijevaju za tri godine, računajući od dospjelosti.
(2) Mjeničnopravni zahtjevi imaoca mjenice protiv indosanta i protiv trasanta zastarijevaju za godinu dana, računajući od dana pravodobno podignutog protesta, a ako se u mjenici nalazi odredba “bez troškova“, onda od dospjelosti. (3) Mjeničnopravni zahtjevi indosanata jednih protiv drugih i protiv trasanta zastarijevaju za šest mjeseci, računajući od dana kad je indosant mjenicu iskupio ili od dana kad je protiv njega kod suda postupljeno.
Član 107. stav 2.
(2) Vlastita mjenica u kojoj nije označena dospjelost smatra se kao mjenica po viđenju.
VI.Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 51 0 Ps 109708 18 Rev od 22. septembra 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelantov zastupnik je primio 3. decembra 2020. godine a apelacija je podnesena 7. januara 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
30. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
32. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
33. Ustavni sud, prije svega, konstatira da se u konkretnom slučaju radi o postupku koji je pokrenuo tužitelj protiv apelanta radi isplate mjeničnog duga, tako da se radi o predmetu koji je građanskopravne prirode, pa apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga će Ustavni sud ispitati da li je postupak pred Vrhovnim sudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
34. Apelant smatra da su u konkretnom slučaju proizvoljno ocijenjeni dokazi i proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo, te u tom kontekstu ukazuje na kršenje prava na pristup sudu i principa pravne sigurnosti.
35. Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02, i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
36. Također, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne čini očigledno proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 44/05).
37. Dovodeći navedene stavove u vezu sa obrazloženjem redovnih sudova i relevantnim odredbama ZPP, u pogledu odbijanja apelantovih prijedloga za uvid u spornu uplatnicu, zastoj postupka i odbijanja suda da raspravlja o protivtužbi, Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost u ovakvim stavovima redovnih sudova. Naime, prvostepeni sud je u okviru diskrecionih prava koja su mu data relevantnim odredbama ZPP prilikom vođenja prvostepenog postupka (čl. 74, 81. i 382a.) odlučio da odbije apelantove prijedloge uz davanje dovoljnih razloga za takve odluke. Dalje, Ustavni sud zapaža da je pripremno ročište održano pred sudijom koji nije postupao u nastavku postupka, ali da apelant, osim te činjenice, nije naveo ništa što bi moglo voditi zaključku da je na taj način prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje, a prvostepeni sud je o tome dao jasno obrazloženje. Dalje, Ustavni sud smatra da je i Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio razloge zbog kojih je smatrao da nižestepeni sudovi nisu pogrešno primijenili materijalno pravo kada su apelanta obavezali na isplatu mjeničnog duga. Naime, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud detaljno i jasno analizirao sadržaj sporne mjenice i njeno popunjavanje u skladu sa apelantovim mjeničnim ovlaštenjem, te datume radnji koje je tužitelj preduzimao radi ostvarenja svog potraživanja i pitanje zastarjelosti, da ih je doveo u kontekst relevantnih odredaba Zakona o mjenici, te detaljno obrazložio tumačenje i primjenu tih odredaba na konkretan slučaj, pa nema ništa što ukazuje da su sudovi postupali proizvoljno.
38. Također, Ustavni sud smatra paušalnim i navode apelacije o povredi prava na pristup sudu koje apelant zasniva na navodima o odbijanju izvođenja dokaza, raspravljanja o protivtužbenom zahtjevu i primjeni materijalnog i procesnog prava. Naime, imajući u vidu da je u prethodnoj tački odluke zaključeno da nije bilo proizvoljnosti u postupanju redovnih sudova, Ustavni sud smatra da je apelant imao mogućnost da na tri sudske instance ravnopravno učestvuju pred sudovima pune jurisdikcije koji su odlučivali i o činjeničnim i o pravnim pitanjima. Također, činjenica da sudovi nisu raspravljali povodom apelantovih protivtužbenih zahtjeva ne znači da mu je uskraćen pristup sudu, već da u konkretnom mjeničnom sporu nije bilo moguće rješavati ta pitanja za šta su sudovi naveli jasne razloge (vidi tačku 11. ove odluke).
39. U pogledu apelantovih navoda kojim se, u suštini, ukazuje na povredu principa pravne sigurnosti, zato što sudovi nisu primijenili stavove iz odluka Ustavnog i Vrhovnog suda na koje se pozvao, Ustavni sud ukazuje da iz odluke Vrhovnog suda, koju je apelant dostavio uz apelaciju, proizlazi da se radi o drugačijem činjeničnom stanju koje nije relevantno u konkretnom slučaju. Također, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci Ustavnog suda broj AP 1290/09 od 26. januara 2012. godine (dostupna na www.ustavbnisud.ba) razmatrao odluku redovnog suda koja je donesena u postupku po prijedlogu za izdavanje protesta mjenice, dok je u konkretnom predmetu nesporno da je sporna mjenica protestirana kod nadležnog suda. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud i ove apelacione prigovore smatra neosnovanim.
40. Osim toga, Ustavni sud smatra neosnovanim i apelantove navode da mu je onemogućeno da provodi dokaze, budući da su i o tom pitanju sudovi dali jasne i zadovojavajuće razloge (vidi tačku 15. ove odluke). S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da apelantu nije uskraćena bilo koja procesna garancija prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već da je apelacija isključivo rezultat apelantovog nezadovoljstva osporenim odlukama.
41. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
42. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelacione tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelant istaknuo u vezi s pravom na pravično suđenje koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud zapaža da u osporenim odlukama nema ništa što ukazuje da je do miješanja u apelantovo pravo na imovinu došlo na način koji bi vodio utvrđenju kršenja tog prava. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelacioni navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani. VIII.Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su sudovi u osporenim odlukama dali jasna i relevantna obrazloženja kako u pogledu ocjene dokaza, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, te kada nema ništa što ukazuje da je apelantu uskraćeno pravo na pristup sudu, ravnopravno učešće u postupku, ili bilo koja druga procesna garancija prava na pravično suđenje.
44. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se tvrdnje o povredi tog prava zasnivaju na istim navodima kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje koje je Ustavni sud ocijenio neosnovanim, a u osporenim odlukama nema ništa iz čega bi Ustavni sud zaljučio da je do miješanja u apelantovo pravo na imovinu došlo na način koji bi vodio utvrđenju kršenja tog prava.
45. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić