Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1609/21 (I. P.)
Odluka donesena 05. 10. 2022.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Propisano zakonom
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje - razuman rok
- Invalid
- Invalidnina
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite
- Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica
- Zakon o upravnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ispravka Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko - invalidske zaštite
- Zakon o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o upravnim sporovima
- Ispravka Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o upravnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-1609/21
Apelacija
Odluka o meritumu
05. 10. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1609/21, rješavajući apelaciju Ivana Petrovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 5. listopada 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Ivana Petrovića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.
(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije BiH broj 70 0 U 006295 20 U 2 od 11. veljače 2021. godine.
Na temelju članka 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije BiH da apelantu Ivanu Petroviću u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obvezu da nakon isteka tog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije BiH da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neutemeljena apelacija Ivana Petrovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 70 0 U 006295 20 U 2 od 11. veljače 2021. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14.
Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ivan Petrović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Dario Kraljević, odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 10. svibnja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 006295 20 U 2 od 11. veljače 2021. godine i Rješenja Federalnog ministarstva za pitanja branitelja i invalida obrambeno-otadžbinskog rata (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-1-03-41-ZKZ-573/15-1 od 9. travnja 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, 29. lipnja 2022. godine je od Vrhovnog suda i Ministarstva zatraženo da dostave odgovore na apelaciju.
3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju u razdoblju od 6. do 14. srpnja 2022. godine.
4. Odgovori na apelaciju su 19. srpnja 2022. godine dostavljeni apelantovom zastupniku radi eventualnog izjašnjenja, ali on nije dostavio izjašnjenje u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodna napomena
6. Rješenjem Službe za branitelje domovinskog rata Općine Ljubuški (u daljnjem tekstu: Služba) broj 09/1-41-1034/06 od 8. studenog 2006. godine apelantu je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida (u daljnjem tekstu: RVI) V. skupine sa 70 % vojnog invaliditeta, po osnovi ozljeđivanja i oboljenja kao pripadnik HVO-a, s pravom na osobnu invalidninu i ostala prava propisana zakonom.
Osporeni postupak
7. Rješenjem Ministarstva broj UP-1-03-41-ZKZ-573/15 od 1. rujna 2016. godine, rješavajući po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu, apelantu je prestalo svojstvo RVI i pravo na osobnu invalidninu.
8. Presudom Vrhovnog suda broj 70 0 U 006295 17 U od 12. travnja 2019. godine uvažena je apelantova tužba, poništeno rješenje Ministarstva i predmet vraćen Ministarstvu na ponovno rješavanje.
9. Rješenjem Ministarstva broj UP-1-03-41-ZKZ-573/15-1 od 9. travnja 2020. godine ukinuto je konačno rješenje Službe od 8. studenog 2006. godine i upravna stvar riješena tako što je apelantu prestalo svojstvo RVI i pravo na osobnu invalidninu.
10. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je presudom Vrhovnog suda od 12. travnja 2019. godine predmet vraćen na ponovno rješavanje zato što nije bilo pouzdanih dokaza da je apelantu u prethodnom postupku osobno uručen poziv za pregled, te da dostava poziva nije izvršena u skladu s relevantnim odredbama Zakona o upravnom postupku. U svezi s tim, Ministarstvo je navelo da je kompletan spis predmeta ponovo dostavilo Liječničkoj komisiji, koja je na temelju pregleda i medicinske dokumentacije donijela novi nalaz i mišljenje od 23. listopada 2019. godine i utvrdila procent invaliditeta ispod 20 %. Ministarstvo je dalje navelo da je apelant pravodobno uložio prigovor na navedeni nalaz i mišljenje u kojem je naveo da osporava nalaz i mišljenje, da se žali na rad Liječničke komisije i traži da mu se vrati raniji procent invaliditeta. Postupajući po prigovoru, Liječnička komisija je donijela novi nalaz i mišljenje od 10. siječnja 2020. godine kojim je, na temelju ponovnog pregleda, utvrđen apelantov invaliditet ispod 20 %.
11. U svezi s tim, Ministarstvo je navelo da je Liječnička komisija dala ocjenu vojnog invaliditeta u skladu s odredbama Pravilnika o radu liječničkih komisija, Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta s Listom procenata, kao i na temelju medicinske dokumentacije i pregleda apelanta, koji je na taj način ponovo sudjelovao u postupku. Navedeno je da kako je utvrđen invaliditet ispod 20 %, to nisu ispunjeni uvjeti iz članka 7. točka 3. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti boračko-invalidske zaštite (u daljnjem tekstu: Zakon o provođenju kontrole zakonitosti) i čl. 3. i 10. Zakona o pravima branitelja i članova njihovih obitelji (u daljnjem tekstu: Zakon o pravima branitelja) za daljnje priznavanje svojstva RVI. Nadalje, Ministarstvo je navelo da je nalaz i mišljenje Liječničke komisije od 10. siječnja 2020. godine potpun, jasan, dovoljno obrazložen i da sadrži sve činjenice i okolnosti koje su s medicinskog stajališta od značaja za donošenje pravilnog i zakonitog rješenja.
12. Presudom Vrhovnog suda broj 70 0 U 006295 20 U 2 od 11. veljače 2021. godine odbijena je apelantova tužba podnesena protiv navedenog rješenja. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je nadležna liječnička komisija, po pravodobno uloženom prigovoru, na temelju uvida u kompletnu medicinsku dokumentaciju i neposrednog pregleda apelanta donijela nalaz i mišljenje od 10. siječnja 2020. godine koji je, prema ocjeni tog suda, potpun, jasan i donesen u skladu sa člankom 8. stavak 2. Pravilnika o radu liječničkih komisija u postupku ostvarivanja prava po Zakonu o pravima branitelja. Dalje je istaknuo da su neutemeljeni tužbeni navodi da je nalaz od 10. siječnja 2020. godine identičan nalazu prethodne liječničke komisije od 23. listopada 2019. godine, budući da su u nalazu detaljno navedene povrede i raniji nalazi, s detaljno navedenim dijagnozama i obrazloženjem na temelju čega je ukupni vojni invaliditet smanjen ispod 20 % u skladu s Pravilnikom o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je i ostale prigovore iz tužbe ocijenio kao neutemeljene jer nisu imali utjecaja na drugačije odlučivanje. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
13. Apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Apelant smatra da je pogrešno i nepravilno utvrđeno činjenično stanje, da su proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi i da su dokazi proizvoljno ocijenjeni. U svezi s tim, osporava nalaz i mišljenje od 10. siječnja 2020. godine, navodi da je dolazak na ocjenu invalidnosti pred Liječničku komisiju samo „puko zadovoljenje forme“, da nema stvarnog pregleda pacijenta, te da Komisija nije uvažila njegovu dokumentaciju, niti je ispravno utvrdila njegovu invalidnost. Apelant prigovara i na nadležnost i sastav Komisije (da je Komisija postupala u sastavu od samo dva umjesto tri člana), kao i na činjenicu da je morao platiti troškove za provođenje vještačenja po prigovoru. Nadalje, apelant navodi da mu u postupku nije bilo omogućeno izjasniti se o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja, niti predlagati dokaze i saslušavati svjedoke. Također ističe da nije ispunjena „pravna norma uključenosti stranke u postupak“ samo time što je apelant prisustvovao pregledu. Osim toga, apelant ukazuje da je postupak dugo trajao, što je suprotno pravu na suđenje u razumnom roku iz članka 6. Europske konvencije.
b)Odgovori na apelaciju
14. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri svojoj odluci i razlozima na koje se pozvao u odluci.
15. Ministarstvo je navelo da nije došlo do povrede prava navedenih u apelaciji, s obzirom na to da je apelant iskoristio svoje pravo ulaganja prigovora na nalaz i mišljenje, nakon čega je Liječnička komisija donijela novi nalaz i mišljenje, a na temelju kojeg je doneseno osporeno rješenje, iz čega je vidljivo da su radnje poduzimane u razumnim rokovima.
V.Relevantni propisi
16. Zakon o pravima branitelja i članova njihovih obitelji („Službene novine Federacije BiH“ br. 33/04, 56/05 – ispravka, 70/07, 9/10, 95/13 – odluka USFBiH, 90/17 i 29/22) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o pravima branitelja i članova njihovih obitelji („Službene novine Federacije BiH“ br. 33/04, 56/05 – ispravka i 70/07) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 3. stavak (1) Ratni vojni invalid je državljanin Bosne i Hercegovine koji je obavljajući vojne dužnosti, druge dužnosti za ciljeve obrane u sastavu Oružanih snaga, sudjelujući u obrani Bosne i Hercegovine u vremenu i pod uvjetima i okolnostima iz članka 2. stavak 1. ovoga Zakona, zadobio ranu, ozljedu, bolest ili pogoršanje bolesti, pa je uslijed toga nastupilo oštećenje njegova organizma najmanje za 20%.
17. Zakon o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite („Službene novine Federacije BiH“ br. 82/09, 11/10 – ispravka, 4/13 – odluka USFBiH, 24/13 – odluka USFBiH i 103/21) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite („Službene novine Federacije BiH“ br. 82/09, 11/10 – ispravka) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 7. stavak (1) (Revizija rješenja kojima su priznata prava) (1) Sva rješenja kojima su priznata prava na osobnu invalidninu, dodatak za njegu i pomoć od druge osobe, ortopedski dodatak, obiteljsku invalidninu, uvećanu obiteljsku invalidninu, mjesečni novčani dodatak za dobitnike ratnih priznanja ili odlikovanja, osnovno osiguranje i mirovine pod povoljnijim uvjetima, podliježu reviziji sukladno ovom zakonu.
18. Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku po Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica („Službene novine Federacije BiH“ broj 63/15 od 19. 8. 2015. godine). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 4.
Iza člana 23. dodaje se novi član 23.a koji glasi:
"Nalaz i mišljenje Ljekarska komisija (…) dostavit će pregledanom licu poštom preporučeno u roku od tri dana od dana davanja nalaza i mišljenja.
Na nalaz i mišljenje iz prethodnog stava stranka može uložiti prigovor u roku od 8 dana od dana prijema nalaza i mišljenja.
(…) Podnosilac prigovora snosi troškove medicinskog vještačenja po prigovoru.
(…)"
19. Zakon o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98 i 48/99), u relevantnom dijelu glasi:
Članak 14.
Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.
20. Zakon o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH” broj 9/05), u relevantnom dijelu glasi:
Članak 55.
Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.
21. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI.Dopustivost
22. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 70 0 U 006295 20 U 2 od 11. veljače 2021. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelant je primio 25. ožujka 2021. godine, a apelacija je podnesena 10. svibnja 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
25. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
27. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
28. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
29. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se radilo o predmetu kontrole zakonitosti korištenja apelantovog prava na osobnu invalidninu, odnosno da se radilo o pitanju apelantovih građanskih prava i obveza, tako da su članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjivi.
a)U odnosu na osporene odluke
30. Apelant, između ostalog, smatra da je u konkretnom slučaju proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, da su proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi i da su proizvoljno ocijenjeni dokazi. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava, zadaća ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, stavak 23.). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. ožujka 2018. godine, stavak 150.). Zadaća Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
31. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda slijedi da je Ministarstvo pravilno i zakonito postupilo kada je, rješavajući po službenoj dužnosti, u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu ukinulo konačno rješenje Službe i upravnu stvar riješilo tako što je apelantu prestalo svojstvo RVI i pravo na osobnu invalidninu. Naime, Ustavni sud ističe da je Vrhovni sud obrazložio da je Liječnička komisija nalaz i mišljenje donijela na temelju uvida u kompletnu medicinsku dokumentaciju, neposrednog pregleda apelanta, te da je nalaz i mišljenje potpun, jasan i donesen u skladu s relevantnim odredbama Pravilnika o radu liječničkih komisija u postupku ostvarivanja prava po Zakonu o pravima branitelja. Ovakvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Nadalje, apelant prigovara i na nadležnost i sastav Komisije, te da je morao platiti troškove za provođenje vještačenja. Ako se ima u vidu da apelant nije objasnio kako je taj eventualni propust (sastav Komisije) mogao biti odlučan za ishod postupka i kako je mogao utjecati na utvrđivanje apelantovih prava, naročito imajući u vidu dokumentaciju koju je imala Liječnička komisija i pregled apelanta koji je obavila, te sadržaj odredbe članka 4. stavak 4. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu liječničkih komisija u postupku po Zakonu o pravima branitelja (vidi točku 18. ove odluke), Ustavni sud i ove apelantove navode, također, ocjenjuje neutemeljenim.
32. U odnosu na apelantove navode da mu nije omogućeno izjasniti se o svim činjenicama i okolnostima, odnosno da nije sudjelovao u postupku, Ustavni sud smatra da apelant, u biti, ukazuje na kršenje načela jednakopravnosti stranaka u postupku iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ustavni sud podsjeća da načelo jednakopravnosti stranaka podrazumijeva da objema stranama mora biti dana razumna mogućnost izložiti svoj predmet, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Europski sud, Dombo Beheer B. V. protiv Holandije, presuda od 27. listopada 1993. godine, serija A, broj 274, odluke Ustavnog suda br. U 35/01 od 10. i 11. svibnja 2002. godine, točka 24., i AP 3692/19 od 5. svibnja 2021. godine, stavak 35., dostupne na www.ustavnisud.ba). U svezi s tim, Ustavni sud ponavlja da je Vrhovni sud istaknuo da je nadležna liječnička komisija, po apelantovom prigovoru, na temelju uvida u kompletnu medicinsku dokumentaciju i neposrednog pregleda apelanta, donijela konačan nalaz i mišljenje. Dakle, proizlazi da je nesporno da je apelant sudjelovao u postupku, odnosno da apelant neutemeljeno prigovara da mu nije omogućeno izjasniti se o svim činjenicama i okolnostima, tj. da je povrijeđeno načelo jednakopravnosti stranaka u postupku iz članka 6. stavak
1. Europske konvencije.
33. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge glede utvrđenog činjeničnog stanja, primjene pozitivno-pravnih propisa i ocjene dokaza, odnosno da su u postupku osigurane garancije prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na osporene odluke neutemeljeni.
b)U odnosu na suđenje u razumnom roku
34. Ustavni sud je u brojnim odlukama u kojima se bavio pitanjem duljine postupka pred sudovima isticao da se, prema konzistentnoj praksi Europskog i Ustavnog suda, duljina trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38.).
35. Europski sud je također ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču osobnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju žuran karakter (vidi Europski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. veljače 1992. godine, serija A, broj 228-B, stavak 18., i Novović protiv Crne Gore, predstavka broj 13210/05, presuda od 23. listopada 2012. godine, stavak 51.).
36. Ustavni sud zapaža da je u postupku provedenom po službenoj dužnosti Ministarstvo donijelo rješenje od 1. rujna 2016. godine, a da je postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 11. veljače 2021. godine. Dakle, postupak je u konkretnom slučaju trajao četiri godine i pet mjeseci, što je relevantno razdoblje koje će ispitati Ustavni sud.
37. U konkretnom slučaju radi se o predmetu kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu apelanta. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u ovoj pravnoj stvari trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o složenom predmetu. Također, Ustavni sud zapaža da je postupak bio naročito značajan za apelanta, jer je o rezultatu tog postupka ovisilo njegovo pravo na osobnu invalidninu i ostala prava propisana zakonom kao i da apelant svojim ponašanjem nije doprinio duljini trajanja postupka.
38. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da je Ministarstvo po službenoj dužnosti donijelo rješenje 1. rujna 2016. godine, koje je Vrhovni sud ukinuo nakon dvije godine i sedam mjeseci i predmet vratio Ministarstvu na ponovno rješavanje. Ustavni sud dalje ukazuje da je Ministarstvo, u ponovnom postupku, odluku donijelo nakon jedne godine, a apelant je tužbom pokrenuo upravni spor u svibnju 2020. godine. Nakon toga, Vrhovni sud je u roku od 10 mjeseci, odlučujući o apelantovoj tužbi, donio konačnu odluku u predmetu. Ustavni sud ističe da ni Vrhovni sud ni Ministarstvo u odgovorima na apelaciju nisu dali relevantne razloge za ovako dugo trajanje postupka.
39. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud smatra da duljina postupka u konkretnom slučaju ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije jer je postupak, koji je naročito značajan za apelanta i koji nije složen, trajao četiri godine i pet mjeseci, pri čemu je postupak u prvoj fazi postupka pred Vrhovnim sudom trajao dvije godine i sedam mjeseci. Na taj način Vrhovni sud je u odlučujućoj mjeri doprinio ukupnoj duljini postupka, a svoju pasivnost nije opravdao ni na koji način.
40. Stoga, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
41. Ustavni sud podsjeća da, prema članku 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može da odredi naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članku 74. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će ju na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
42. S obzirom na odluku u ovom predmetu i imajući u vidu presude Europskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. studenog 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. lipnja 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. siječnja 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članku 74. Pravila, odnosno članku 41. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da apelantu u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti iznos od 500,00 KM.
43. Navedeni iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Federacije BiH u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Ostala prava
44. Apelant ukazuje i na povredu prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava, u biti, temelji na istim tvrdnjama koje je istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje koje je Ustavni sud već razmotrio i obrazložio u prethodnim točkama ove odluke, te zaključio da su neutemeljeni. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.
45. Apelant navodi da je u postupku došlo i do kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Iz apelacije proizlazi da kršenje ove zabrane apelant dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant nije ponudio argumente i dokaze kojima bi diskriminaciju učinio vjerojatnom, pa su i ovi navodi neutemeljeni.
VIII.Zaključak
46. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je postupak povodom kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu, koji nije složen i koji je značajan za apelanta, trajao četiri godine i pet mjeseci, pri čemu je najdulje trajao pred Vrhovnim sudom (u prvoj fazi dvije godine i sedam mjeseci), koji nije ponudio opravdanje za tako dugo trajanje postupka pred tim sudom.
47. Nadalje, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale aspekte, naročito u odnosu na načelo jednakopravnosti strana u postupku, jer apelant to nije ničim dokazao. Osim toga, ne postoji ni povreda prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada u osporenim odlukama nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
48. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje jer apelant nije ponudio argumente ni dokaze koji bi ukazivali na vjerojatnoću da je diskriminiran.
49. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić