Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3143/22 (LUING d.o.o. Pale i B. L.)

Odluka donesena 05. 10. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Prekršaj
  • Pristup sudu
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prekršajni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3143/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 10. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. listopada 2022. godine, u predmetu broj AP-3143/22, rješavajući apelaciju LUING d.o.o. Pale i Blaženke Lučić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli LUING d.o.o. Pale i Blaženka Lučić protiv Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 Pr 079618 22 Pžp od 28. travnja 2022.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. LUING d.o.o. Pale i Blaženka Lučić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Pala, koje zastupa Vladimir Srdanović odvjetnik iz Pala, podnijeli su 9. kolovoza 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 0 Pr 079618 22 Pžp od 28. travnja 2022. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda u Sokocu broj 89 0 Pr 079618 22 Pr od 10. veljače 2022. godine odbačen je zahtjev apelanata za sudsko odlučivanje po prekršajnim nalozima od 24. siječnja 2022. godine, koje je izdalo Ministarstvo financija Republike Srpske, Porezna uprava.

3. Rješenjem Okružnog suda od 28. travnja 2022. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanata podnesena protiv navedenog rješenja. U obrazloženju rješenja, Okružni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da su apelantima izdati prekršajni nalozi kojima su im izrečene novčane kazne za učinjene prekršaje iz članka 5. i članka 76. Zakona o fiskalnim kasama, te da su apelanti 28. siječnja 2022. godine platili novčane kazne. Okružni sud je ukazao da je odredbama članka 151. stavak (1) Zakona o prekršajima propisano da okrivljeni može prihvatiti odgovornost za prekršaj plaćanjem novčane kazne i izvršenjem drugih obaveza utvrđenih prekršajnim nalogom u određenom roku ili obavijestiti ovlašteni organ da prihvaća sankciju koja je određena u prekršajnom nalogu ili odreći se zahtjeva sa sudsko odlučivanje. Također, ukazao je da je odredbama članka 151. stavak (2) Zakona o prekršajima propisano da okrivljeni koji prihvati odgovornost ne može kasnije negirati odgovornost, niti se žaliti na visinu kazne ili vrstu bilo koje sankcije ili troškova.

4. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je odbacio zahtjev apelanata za sudsko odlučivanje, budući da su apelanti platili novčane kazne, te da su na taj način poduzeli radnju koja predstavlja prihvaćanje odgovornosti za učinjeni prekršaj, slijedom čega je zaključio da su neosnovane tvrdnje apelanata da im je povrijeđeno pravo na pristup sudu. Nadalje, Okružni sud je naveo da je nesporno da je apelantima, u smislu članka 85. stavak 31. Zakona o fiskalnim kasama, prijetilo izricanje mjere zabrane obavljanja djelatnosti u trajanju od 30 dana, ali da je uvjet za provođenje mjere konačno utvrđena odgovornost za učinjeni prekršaj, odnosno konačnost i izvršnost prekršajnog naloga. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da su apelanti imali rok od 8 dana da zatraže sudsko odlučivanje, u kom periodu prekršajni nalozi nisu proizvodili pravne posljedice, te stoga nisu mogli biti osnov za izvršenje mjere zabrane. Stoga, Okružni sud je naveo da je pogrešan stav apelanata da su bili prinuđeni platiti novčanu kaznu kako bi izbjegli izricanje teže mjere.

5. Apelanti se pozivaju na povredu pravo na pristup sudu kao elementu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelanti, između ostalog, navode da su odluke redovnih sudova bile ograničene na ispitivanje formalne dopustivosti podnesenog pravnog lijeka (zahtjeva za sudsko odlučivanje/žalbe), odnosno da im je takvim postupanjem onemogućeno da se utvrdi postojanje ili nepostojanje njihove odgovornosti. Također, apelanti navode da su bili prinuđeni platiti novčanu kaznu kako bi izbjegli težu sankciju.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja uz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. veljače 2019. godine, stavak 32. i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. travnja 2021. godine, stavak 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na pristup sudu. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na tumačenje Europskog suda prema kojem je u članku 6. stavak 1. Europske konvencije ugrađeno „pravo na sud“, a jedan vid tog prava je pravo na pristup sudu, to jest pravo na pokretanja postupka pred sudom. Europski sud je ukazao da ovo pravo ne obuhvaća samo pravo pokretanja postupka, već i pravo na „rješavanje“ spora od strane suda. Također, Europski sud je ukazao da pravo na pristup sudu nije apsolutno, već može podlijegati ograničenjima. Podrazumijeva se kako su ona dopuštena jer pravo na pristup sudu po samoj svojoj prirodi zahtijeva da ga uredi država. U tom pogledu države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene, iako konačnu odluku o poštovanju zahtjeva uz Europske konvencije donosi sud. Sud se mora uvjeriti da primijenjena ograničenja ne ograničavaju, niti smanjuju pristup koji je pojedincu ostavljen na takav način ili u tolikoj mjeri da bi bila narušena sama bit prava. Nadalje, ograničenje neće biti u skladu s člankom 6. stavak 1. ako ne teži legitimnom cilju i ako ne postoji razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se nastoji ostvariti (vidi Europski sud, Stubbings i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 22. listopad 1996. godine, Izvještaj o presudama i odlukama 1996-IV, stav 50; i, mutatis mutandis, Lončar protiv Bosne i Hercegovine, predstavka broj 15835/08, presuda od 25. veljača 2014. godine, stavak 37).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacijskih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud, dovodeći u vezu utvrđeno činjenično stanje sa relevantnim odredbama Zakona o prekršajima, dao jasne razloge zbog čega je prihvatio kao pravilan zaključak prvostupanjskog suda da u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje o zahtjevu apelanata za sudsko odlučivanje. Također, Ustavni sud smatra da Okružni sud dao zadovoljavajuće obrazloženje i u odnosu na navode apelanata da su bili prinuđeni da plate novčane kazne kao bi izbjegli „teže mjere“. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo da je došlo do nesrazmjernog ograničenja prava apelanata na pristup sudu na način koji bi vodio utvrđivanju kršenja tog prava. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavno pitanje na koje su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3143/22 (LUING d.o.o. Pale i B. L.) | Sudska praksa | Aktio