Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1073/21 (G. K.)
Odluka donesena 05. 10. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1073/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 10. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. oktobra 2022. godine, u predmetu broj AP-1073/21, rješavajući apelaciju Gorana Kneževića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Goran Knežević protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 16 0 K 000409 20 Kž 11 od 13. januara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Goran Knežević (u daljnjem tekstu: apelant), iz Prijedora, kojeg zastupa Mićo Kreća advokat iz Prijedora, podnio je 1. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 16 0 K 000409 20 Kž 11 od 13. januara 2021. godine.
2. Okružni sud u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni sud) donio je presudu kojom je apelanta oglasio krivim zbog krivičnog djela zelenaštvo iz člana 235. stav 5. u vezi sa stavom 1. i u vezi sa članom 37 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ) i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od pet godina i novčanu kaznu u izosu navedenom u izreci. Takođe, od apelanta je oduzeta imovinska korist pribavljena krivičnim djelom u preciziranom iznosu.
3. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo tok postupka, završne riječi stranaka, te je pobrojao sve dokaze koje je izvela optužba i odbrana (vidi, str. 9-12. presude). Okružni sud je naročito naveo iskaze svjedoka S.K. i T.M, koji su bili optuženi sa apelantom, pa zaključili sporazume o priznanju krivnje. Sud je iskaze tih svjedoka doveo u vezi sa presretnutim telefonskim razgovorima, pa je utvrdio da su oni od apelanta posuđivali novac. Od strane 44. presude Okružni sud je naveo i ostale provedene dokaze –vještačenje telefona, usb stikova, vještačenje po vještaku finansijske struke, kao i posebne istražne radnje na osnovu kojih je praćeno apelantovo kretanje, sastanci sa informatorom itd, te druge provedene dokaze, uključivo i iskaze svjedoka odbrane. Okružni sud je naveo da na osnovu ocjene svih provedenih dokaza nije mogao prihvatiti apelantovu odbranu da je on bio u poslovnim odnosima sa oštećenima, da nije koristio njihove teške imovinske prilike i stanje nužde i da im nije pozajmljivao novac uz određeni iznos kamate. Naime, kako je sud obrazložio, takva odbrana je suprotna iskazima saslušanih svjedoka, materijalnim dokazima u spisu i presretnutim telefonskim razgovorima. Također, na osnovu provedenih dokaza Okružni sud je naveo da je utvrdio da je apelant davao novac na zajam uz određenu kamatu, da je vodio evidenciju o iznosu novca i kamatama, kao i da je upozoravao oštećene na rokove vraćanja. Dakle, kako je sud zaključio, u apelantovim radnjama su se stekla obilježja krivičnog djela zelenaštvo (što je detaljno analizirao na str. 58-59. presude), koje je apelant izvršio potpuno uračunljiv, sa direktnim umišljajem.
4. Vrhovni sud je donio presudu broj 16 0 K 000409 20 Kž 11 od 13. januara 2021. godine, kojom je odbio žalbu apelanta kao neosnovanu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je najprije ocijenio neosnovanim sve apelantove navode o bitnim povredama odredaba krivičnog postupka. Dalje, Vrhovni sud je ocijenio da su i činjenična utvrđenja u pobijanoj presudi, suprotno apelantovim žalbenim prigovorima, potpuna i pravilna, da su zasnovana su na brojnim dokazima izvedenim na glavnom pretresu, koji su izneseni u obrazloženju pobijane presude i koje je sud ocijenio na način koji propisuje odredba člana 304. stav 7. i člana 295. stav 2. ZKP. Takvim pristupom u ocjeni dokaza izveden je konačan, i po ocjeni Vrhovnog suda pravilan zaključak da je apelant počinio krivično djelo za koje je oglašen krivim.
5. Apelant je u apelaciji ukazao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ( u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije. Suština navoda se svodi na apelantovu tvrdnju da je sud pogrešno ocjenio dokaz, zbog čega je nepotpuno i nepravilno utvrdio činjenično stanje. Apelant ukazuje da drugostepena presuda nije dala razloge za odbijanje žalbenih prigovora koji su se odnosili na sve izvedene dokaze. Apelant navodi da „tonski snimak prilikom lišenja slobode apelanta nema kvalitetu“, odnosno da se ne razaznaje razgovor i da „ne može biti dokaz“. Također, apelant navodi da je jedan od svjedoka, D.R, istakao da je od novca dobijenog od apelanta zaradio određeni iznos.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
8. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
11. Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud proveo dokazni postupak, analizirao i ocijenio izvedene dokaze, te utvrdio činjenično stanje i krivičnu odgovornost apelanta. Odlučujući po žalbi apelanta drugostepeni sud je dao jasno i detaljno obrazloženje o tome zašto apelatovi žalbeni navodi ne mogu uticati na drugačiju odluku suda i zašto su neosnovani. Apelant osim paušalnih navoda da su odluke „bez obrazloženja“ „arbitrarne“ i da činjenično stanje nije pravilno utvrđeno, ničim nije konkretizovao u čemu bi se ogledala povreda prava na pravično suđenje. Apelant samo u jednoj rečenici ukazuje na iskaz jednog svjedoka kao i na loš tonski zapis, međutim ne obrazlaže kako je to moglo biti od uticanja na poštivanja standarda prava na pravično suđenje. Ustavni sud smatra da su Okružni i Vrhovni sud u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje zaključke kako u pogledu utvrđivanja relevantnog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene relevantnog prava, za koja obrazloženja Ustavni sud smatra da imaju sav potreban kvalitet u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u krivičnom postupku koji je rezultirao osporenim presudama prekršena neka procesna garancija iz člana 6. Evropske konvencije na apelantovu štetu, već isključivo traži da Ustavni sud postupa kao sud „četvrte instance“ što, kako je već navedeno, nije njegov zadatak.
12. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u konkretnom slučaju pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić