Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3140/22 (H. H. i M. H.)
Odluka donesena 07. 09. 2022.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3140/22
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
07. 09. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 7. septembra 2022. godine, u predmetu broj AP-3140/22, rješavajući zahtjev Habibe Hanjalić i Mirzeta Hanjalića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Habibe Hanjalić i Mirzeta Hanjalića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Habiba Hanjalić i Mirzet Hanjalić (u daljnjem tekstu: apelantica i apelant ili apelanti) iz Foče-Ustikolina, podnijeli su 10. avgusta 2022. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 45 0 I 003642 22 Gži 2 od 2. juna 2022. godine i Rješenja Općinskog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) br. 45 0 I 003642 21 I 2 od 15. aprila 2022. godine i 45 0 I 003642 21 I 2 od 24. marta 2021. godine. Takođe, apelanti su zatražili da Ustavni sud donese odluku o privremenoj mjeri kojom će odložiti provođenje izvršenja u predmetu Općinskog suda broj 45 0 I 003642 21 I 2, do donošenja odluke o apelaciji.
Uvodne napomene
2. Na osnovu prijedloga tražioca izvršenja (ranije Investicijska banka Federacije BiH, sada Razvojna banka Federacije BiH) za naplatu duga u iznosu od 30.092,57 KM, Općinski sud je donio rješenje broj I-907/02 od 18. novembra 2002. godine kojim je dozvoljeno izvršenje na pokretnim stvarima izvršenika Is. H. (apelanticin suprug apelantice, odnosno apelantov otac, u daljnjem tekstu: prednik apelanata). Prijedlog za izvršenje podnesen je na osnovu vjerodostojne isprave – ovjerene analitičke kartice (izvod iz poslovnih knjiga).
3. Nakon toga, rješenjem istog suda broj 45 0 I 003642 02 I od 10. novembra 2008. godine izmijenjeno je rješenje o izvršenju te je izvršenje određeno i na novčanim sredstvima prednika apelanata. Protiv ovog rješenja, prednik apelanata je izjavio prigovor u kojem je naveo da je Ugovorom o kreditu od 10. decembra 1996. godine obavezan da plati iznos od 30.092,57 KM i da ne negira postojanje potraživanja, što je potvrdio uplatom iznosa od oko 3.000,00 KM. Međutim, naveo je da traži provjeru drugih korisnika takvih sredstava jer je saznao da su oslobođeni tih novčanih potraživanja.
5. Rješenjem Općinskog suda broj 45 0 I 003642 02 I od 17. decembra 2008. godine prigovor je odbijen.
Osporena rješenja
6. Zaključkom Općinskog suda broj 45 0 I 003642 21 I 2 od 28. januara 2021. godine odlučeno je da apelanti i Iz. H, kao zakonski nasljednici iza preminulog prednika preuzmu izvršni postupak i stupe na njegovo mjesto.
7. Rješenjem Općinskog suda broj 45 0 I 003642 21 I 2 od 24. marta 2021. godine izmijenjeno je rješenje o izvršenju i rješenje o promjeni predmeta izvršenja, tako što je određeno da se izvršenje, umjesto na pokretnim stvarima i novčanim primanjima prednika apelanata, provede na suvlasničkom dijelu nepokretnosti apelanata, kao zakonskih nasljednika, na nekretninama koje su u njihovom suvlasništvu sa dijelom ½ (dvije njiva, kuća i zgrada i dvorište) zabilježbom, utvrđivanjem vrijednosti, prodajom i namirenjem tražioca izvršenja.
8. Rješenjem Općinskog suda broj 45 0 I 003642 21 I od 15. aprila 2022. godine odbačen je kao nedozvoljen prigovor apelanata izjavljen protiv zaključka Općinskog suda od 28. januara 2021. godine. Istovremeno, odbijen je prigovor apelanata izjavljen protiv rješenja Općinskog suda od 24. marta 2021. godine.
9. Rješenjem Kantonalnog suda broj 45 0 I 003642 22 Gži 2 od 2. juna 2022. godine odbijena je žalba apelanata i potvrđeno rješenje Općinskog suda. U obrazloženju, Kantonalni sud je naveo da je odluka Općinskog suda kojom je odbačen prigovor izjavljen protiv zaključka od 28. januara 2021. godine zasnovana na odredbi člana 12. stav 6. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) kojom je propisano da protiv zaključka nije dozvoljen pravni lijek. Zatim je naveo da je zaključak donesen u cilju vođenja izvršnog postupka, te da je pravilnost takvog postupanja suda predmet daljnjeg preispitivanja u vezi sa prigovorom izjavljenim protiv rješenja od 24. marta 2021. godine. Kantonalni sud je ukazao da je u konkretnom slučaju izvršenje određeno na osnovu izvoda iz ovjerenih poslovnih knjiga (ovjerena analitička kartica), koji je prema članu 21. ZIP, koji je važio u vrijeme donošenja rješenja o izvršenju, bio vjerodostojna isprava. Takođe je naveo da prednik apelanata nije osporavao rješenje o izvršenju. Nadalje je ukazao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da tražilac izvršenja, u skladu sa članom 8. ZIP, može koristiti više sredstava ili predmeta izvršenja u cilju namirenja potraživanja. S tim u vezi je ukazao da je tražilac izvršenja, nakon smrti prednika apelanata, na osnovu pravosnažnog rješenja o nasljeđivanju (od 4. juna 2019. godine), kao izvršenike označio apelante, jer se izvršenje može odrediti i prema nasljednicima koji su se prihvatili naslijeđa. Kantonalni sud je naveo da apelanti nisu izvršenici iz rješenja o izvršenju, ali da to jesu prema članu 30. stav 2. ZIP kao nasljednici njihovog prednika. Kantonalni sud je naveo da prema članu 172. stav 1. Zakonu o nasljeđivanju nasljednici odgovaraju za ostaviočeve dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine. Zatim je ukazao da se tražilac izvršenja nije mogao uključivati u ostavinski postupak sa konkretnim potraživanjem, jer pravila tog postupka ne upućuju na takvu mogućnost, ukazavši da je potraživanje utvrđeno donošenjem rješenja o izvršenju. Kantonalni sud je zaključio da su radnje tražioca izvršenja i Općinskog suda bile u skladu sa odredbama čl. 8, 30. i 34. ZIP, kao i da je prigovor nedostatka pasivne legitimacije pravilno cijenjen prema članu 172. Zakona o nasljeđivanju.
11. Apelanti su u prilogu apelacije dostavili pozive Općinskog suda za ročište zakazano za 1. septembar 2022. godine za utvrđivanje vrijednosti nepokretnosti.
12. Apelanti ukazuju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na poštovanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
13. U iscrpnim apelacionim navodima, apelanti u suštini ukazuju na proizvoljnu primjenu odredaba ZIP. Naime, apelanti su naveli da su redovni sudovi donijeli rješenje o izvršenju i dozvolili prinudnu prodaju njihove kuće bez bilo kakve izvršne isprave ili drugog valjanog izvršnog naslova. Takođe su naveli da u konkretnom slučaju nikada nije donesena sudska presuda, niti je vođen sudski postupak u kojem je utvrđeno šta i kome njihov prednik, a sada oni konkretno duguju po Ugovoru o kreditu iz decembra 1996. godine. Nadalje su naveli da ovjerena analitička kartica (izvod iz poslovnih knjiga) i ugovor o kreditu, shodno odredbama važećeg ZIP, više ne predstavljaju izvršnu ni vjerodostojnu ispravu, pa nije bilo osnova za donošenje rješenja o izvršenju. S tim u vezi, apelanti smatraju da su sudovi povrijedili princip pravne sigurnosti jer su odstupili od ustaljene sudske prakse i nastavili vođenje izvršnog postupka po pravilima „starog“ ZIP. Zatim su naveli da nisu imali saznanja o konkretnom izvršnom postupku, da im nije data mogućnost da učestvuju u postupku, niti su uputili izjavu o preuzimanju postupka prijavom izvršnom sudu. Apelanti su naveli da je sud po službenoj dužnosti, bez prijedloga tražioca izvršenja, nastavio vođenje izvršnog postupka, te da su oni označeni kao izvršenici. Takođe su ukazali da sud nije pozvao tražioca izvršenja da dostavi izvršnu ispravu u odnosu na prednika apelanata i dokaz da su apelanti preuzeli dug iz izvršne isprave. Apelanti su naveli da se prihvatanjem nasljeđivanja na „nekretnini“ nisu prihvatili bilo kakvih dugova koji bi teretili „nekretninu“, niti su kao nasljednici prihvatili dugove njihovog prednika kao ostavioca. Takođe su naveli da tražilac izvršenja u ostavinskom postupku nije prijavio potraživanje, osnov potraživanja koji navodno ima i postojanje izvršnog postupka. Apelanti smatraju da nisu ispunjeni uslovi iz člana 30. stav 2. ZIP i da se protiv njih kao nasljednika ne može odrediti izvršenje na imovini koja ranije nije bila obuhvaćena izvršenjem.
14. U vezi sa zahtjevom za donošenje privremene mjere, apelanti su naveli da je pred Općinskim sudom u toku izvršni postupak prodajom kuće u suvlasništvu apelanata. Nadalje su naveli da su primili poziv za ročište za utvrđivanje vrijednosti nepokretnosti koje je zakazano za 1. septembar 2022. godine. Apelanti su naveli da je predmet izvršenja kuća u kojoj živi pet članova porodice (apelantica i apelant i njegova supruga i dvoje maloljetne djece), te da je potpuno izvjesno da će u daljem toku postupka doći do prinudne prodaje kuće, na koji način će izgubiti jedini dom, čime bi im bila ugrožena egzistencija.
15. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
16. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
17. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
„Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.“
18. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Ustavni sud je, stoga, u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, i ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelant navodi u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava (bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali), ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
19. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. Takođe, Ustavni sud napominje da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji.
20. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju iz apelacionih navoda proizilazi da apelanti u prilog donošenja privremene mjere, kojom traže da se „odloži provođenje izvršenja“, ističu navode koji se u suštini tiču merituma spora, o kojima Ustavni sud ne može odlučivati u ovoj fazi postupka jer bi time prejudicirao odlučenje po apelaciji. Nadalje, apelanti takođe ukazuju da je Općinski sud zakazao ročište za utvrđivanje vrijednosti nepokretnosti za 1. septembar 2022. godine i da će u daljem toku postupka doći do prinudne prodaje kuće u kojoj žive sa ostalim članovima porodice, te da će na taj način ostati bez jedinog doma. Međutim, Ustavni sud ukazuje da navedena tvrdnja sama po sebi ne može biti dovoljan osnov za usvajanje zahtjeva za donošenje privremene mjere.
21. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelanti nisu ponudili takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio traženu privremenu mjeru. Ustavni sud ukazuje na ranije izneseni stav da razlozi i dokazi koje su apelanti naveli u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Prema tome, po mišljenju Ustavnog suda, apelanti u konkretnom slučaju ničim nisu dokazali da je u okolnostima konkretnog slučaja donošenje tražene privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere neosnovanim.
22. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
23. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
24. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić