Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4750/20 ("Tehnosint" d.o.o. Laktaši)

Odluka donesena 07. 09. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pasivna legitimacija
  • Eksproprijacija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4750/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 09. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. septembra 2022. godine, u predmetu broj AP-4750/20, rješavajući apelaciju "Tehnosint" d.o.o. Laktaši, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Tehnosint" d.o.o. Laktaši protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 218765 20 Rev od 12. novembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. "Tehnosint" d.o.o. Laktaši (u daljnjem tekstu: apelant) iz Laktaša, kojeg zastupa Gordana Erceg advokat iz Banjaluke, podnio je 28. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 218765 20 Rev od 12. novembra 2020. godine.

2. Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 4750/20 od 21. aprila 2021. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio provođenje izvršenja u predmetu Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 I 339018 20 I, do donošenja odluke o apelaciji.

3. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 218765 15 P od 25. aprila 2019. godine odbijen je tužbeni zahtjev kojim je Zdravko Simić (u daljnjem tekstu: tužilac) tražio da se obavežu apelant i Grad Banjaluka (u daljnjem tekstu: drugotuženi) da mu na „ime tržišne vrijednosti zahvaćenog i asfaltiranog zemljišta“ (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine) solidarno isplate iznos od 33.316,80 KM, sa zakonskom zateznom kamatom. Tužilac je također obavezan da apelantu i drugotuženom isplati pojedinačno precizirane iznose na ime naknade troškova postupka.

4. U obrazloženju presude Osnovni sud je utvrdio da je tužilac vlasnik i posjednik spornih nekretnina, te da je apelant, u dogovoru sa tužiocem, asfaltirao dio tih nekretnina u površini od 98 m radi zajedničke gradnje stambeno-poslovnog objekata - lamele 8. Naveo je da je važećim Regulacionim planom „Jug 3" asfaltirano zemljište predviđeno za izgradnju saobraćajne površine sa iscrtanim parking mjestima. Navedene nekretnine su u vrijeme asfaltiranja bile u suvlasništvu tužioca i drugotuženog, nakon čega je izvršena njihova dioba rješenjem Osnovnog suda od 15. oktobra 2014. godine. S tim u vezi Osnovni sud je istakao da asfaltiranje ne predstavlja smetnju tužiocu da pristupi spornim nekretninama, niti da na njima gradi „po Regulacionom planu“, niti je promijenjena namjena, oblik i ,,funkcija“ spornih nekretnina, te da jedinu fizičku barijeru za kolski prilaz predstavljaju betonske saksije koje se mogu pomjerati po potrebi, što je sud utvrdio prilikom uviđaja na licu mjesta. Slijedom navedenog, Osnovni sud je zaključio da tužilac nije dokazao protivpravnost u apelantovim radnjama, niti da je pretrpio štetu, dok je u odnosu na drugotuženog zaključio da na njegovoj strani nema pasivne legitimacije. Stoga je odbio tužbeni zahtjev primjenom odredaba čl. 154, 155. i 158. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

5. Presudom Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 218765 19 Gž od 11. decembra 2019. godine odbijena je apelantova žalba i prvostepena presuda je potvrđena, te su odbijeni zahtjevi parničnih stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka. U obrazloženju presude Okružni sud je ukazao da je odredbama člana 62. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZOSP) propisano da ako je građenjem zgrade prekoračena međa, savjesni graditelj stiče pravo svojine na zahvaćenom zemljištu, uz obavezu isplate tržišne vrijednosti zemljišta (stav 1.), te da ako je graditelj bio nesavjestan ili ako se vlasnik zahvaćenog zemljišta bez odgađanja usprotivio gradnji, vlasnik zemljišta može zahtijevati uspostavljenje prijašnjeg stanja i nadoknadu štete ili ustupiti zemljište graditelju uz isplatu tržišne vrijednosti (stav 2.). S tim u vezi, sud je istakao da je zemljišna površina u vrijeme kada je bila asfaltirana bila u suvlasništvu tužioca i drugotuženog, te da se tužilac nije protivio asfaltiranju tog dijela zemljišta, nego je zajedno sa apelantom vodio aktivnosti radi pribavljanja lokacijskih uslova za izgradnju poslovno stambene zgrade, podnoseći zajedno sa apelantom 6. novembra 2013. godine nadležnom organu uprave zahtjev za lokacijske uslove. Slijedom navedenog, Okružni sud je zaključio da se ima smatrati da je tužilac odobrio i pristao na asfaltiranje, te da apelant kao graditelj nije bio nesavjestan, niti se tužilac kao vlasnik spornih nekretnina bez odgađanja usprotivio gradnji, niti je zahtijevao uspostavljenje prijašnjeg stanja ili ustupio zemljište graditelju uz isplatu tržišne vrijednosti. Okružni sud je ukazao da je tužilac zahtijevao nadoknadu štete u visini tržišne vrijednosti spornih nekretnina jer je na njima zadržao pravo vlasništva, te je istakao da u takvoj situaciji nema ni štete, niti protivpravnosti. Pri tome je naglasio da sporne nekretnine nisu izuzete od tužioca, jer se to vrši u postupku eksproprijacije, te da stoga tužilac nema pravo na naknadu njihove tržišne vrijednosti.

6. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 218765 20 Rev od 12. novembra 2020. godine usvojena je tužiočeva revizija i nižestepene presude su preinačene na način da su tuženi solidarno obavezani da tužiocu na ime tržišne vrijednosti zahvaćenog zemljišta isplate iznos od 33.316,80 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu solidarno nadoknade troškove parničnog postupka. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravno rezonovanje nižestepenih sudova, te je zaključio da drugostepena odluka nije pravilna. Vrhovni sud je ukazao na sadržaj odredbe člana 62. stav 2. ZOSP, te je naglasio da je tužilac, opredijeljenim tužbenim zahtjevom, tražio isplatu iznosa od 33.316,08 KM „na ime tržišne vrijednosti zahvaćenog zemljišta“. S tim u vezi je istakao da je asfaltiranjem dijela parcele tužilac izgubio faktičko vlasništvo na površini od 98 m jer je ta površina privedena krajnjoj namjeni prema regulacionom planu (saobraćajna površina), a da mu prethodno nije isplaćena naknada za zauzetu površinu parcele. Nadalje je ocijenio pravilnim zaključak nižestepenih sudova da je postojao dogovor tužioca i apelanta da se gradi lamela 8 dijelom na apelantovim, a dijelom na tužiočevim parcelama, što potvrđuje i činjenica da su zajednički podnijeli zahtjev za izdavanje lokacijskih uslova koje su i dobili. Također je naveo da je nesporno da se, u konačnom, njihov dogovor o izgradnji lamele 8 nije realizovao. Stoga je zaključio da nije pravilan zaključak da nema apelantove odgovornosti za isplatu naknade koju tužilac potražuje. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da tužilac nije poklonio, niti prodao apelantu sporne nekretnine, već je njegovo odobrenje da se to učini uvjetovano njihovim dogovorom o budućoj zajedničkoj gradnji lamele 8. S obzirom da je taj dogovor otpao, Vrhovni sud je zaključio da je otpao i osnov po kome je apelant kao izvođač zauzeo dio tužiočeve parcele, asfaltirao je i priveo konačnoj, predviđenoj namjeni saobraćajne površine sa parking mjestima koja se, prema stanju na licu mjesta, koristi za potrebe stambeno poslovnih objekata koje je apelant izgradio.

7. Vrhovni sud je nadalje ocijenio nepravilnim zaključak nižestepenih sudova o nedostatku pasivne legitimacije na strani drugotuženog. S tim u vezi je ukazao na odredbe čl. 3. tač. k) i n), 13. stav 2, 26. i 58. Zakona o uređenju prostora i građenja, te je istakao da je u toku postupka utvrđeno da je asfaltirana površina tužiočeve parcele (zajedno sa ostatkom tih parcela), regulacionim planom koji je donijelo nadležno tijelo drugotuženog, predviđena kao javna saobraćajna površina. Vrhovni sud je nadalje naveo da su tačni navodi tužioca da se u konkretnom slučaju radi o faktičkoj eksproprijaciji koja predstavlja faktičko zauzimanje nepokretnosti bez prethodno donesene odluke o opštem interesu ili bez rješenja o eksproprijaciji, čime korisnik eksproprijacije povređuje pravo vlasništva drugog lica. S tim u vezi je istakao da iz nalaza i mišljenja vještaka građevinsko arhitektonske struke proizlazi da asfaltirani dio tužiočeve parcele po regulacionom planu predstavlja saobraćajnu površinu sa parking mjestima i da je u tom dijelu zauzeta površina privedena planiranoj namjeni i da se faktički koristi u svrhu predviđenu regulacionim planom. Slijedom navedenog Vrhovni sud je zaključio da asfaltirana površina ima karakter javnog dobra u smislu člana 7. stav 2. ZOSP, na kojem drugotuženi, u skladu sa odredbama Zakona o lokalnoj samoupravi i Zakona o komunalnim djelatnostima, ima pravo uređivanja i korišćenja.

Apelacioni navodi

8. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa tim apelant navodi da je Vrhovni sud njegovu obavezu zasnovao na odredbama člana 62. Zakona o stvarnim pravima (građenje na tuđem zemljištu), a obavezu drugotuženog na odredbama Zakona o eksproprijaciji smatrajući da se radi o faktičkoj eksproprijaciji, te da je takvo obrazloženje kontradiktorno i nejasno. Navodi da je osporena presuda protivna odredbama člana 62. Zakona o stvarnim pravima jer apelant nije prekoračio među zidanjem zgrade, niti mu je asfaltirani dio potreban za izgrađene zgrade, niti je u posjedu asfaltiranog dijela tužiočeve parcele, te ističe da nema mjesta primjeni navedene zakonske odredbe kada je građenje bilo dogovoreno. Apelant navodi da tužilac nije zahtijevao da se sporni asfalt ukloni, što je apelant predložio već u odgovoru na tužbu, već je zahtijevao isplatu tržišne vrijednosti asfaltiranog dijela parcele iako to zemljište nije ustupio ni apelantu, niti drugotuženom, već je ostao njegov vlasnik, te ističe da se apelant ne može upisati kao vlasnik javnog dobra. Apelant nadalje navodi da je osporena presuda suprotna stavu zauzetom na Panelu za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti održanom 30. januara 2014. godine, prema kojem se spor po pitanju izgradnje javnog puta ili drugog objekta od javnog interesa ne može rješavati primjenom odredaba ZOSP koje regulišu pitanje sticanja prava vlasništva na tuđem zemljištu. Navodi da iz tog stava, kao i iz odredaba čl. 6, 23, 25. i 32. Zakona o eksproprijaciji, proizlazi da apelant nije pasivno legitimisan, jer ne može biti vlasnik javnog dobra, već je korisnik eksproprijacije jedinica lokalne samouprave.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32, te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

12. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dao jasne i precizne razloge za zaključak da je apelant, shodno odredbama člana 62. stav 2. Zakona o stvarnim pravima, solidarno sa drugotuženim odgovoran za isplatu naknade koju je tužilac potraživao u konkretnom postupku i koja se odnosi na faktičku eksproprijaciju sporne nekretnine, pa takvo obrazloženje činjeničnih i pravnih zaključaka Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, u kontekstu obavezivanja Grada Banja Luka i investitora na isplatu naknade za zauzeto zemljište tužitelja koje po nalazu vještaka predstavlja javnu površinu, te da u vezi s tim također nije utvrdio povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu u situaciji kada nije bila isplaćena naknada za nekretnine koje su faktički eksproprisane (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 4860/19 od 17. februara 2021. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelacionim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4750/20 ("Tehnosint" d.o.o. Laktaši) | Sudska praksa | Aktio