Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1396/21 (D. P. i Đ. P.)

Odluka donesena 05. 10. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Krivični postupak
  • Dokaz
  • Legitiman cilj
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1396/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 10. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. oktobra 2022. godine, u predmetu broj AP-1396/21, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Denis Pekić i Đenita Pekić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Denis Pekić i Đenita Pekić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 590119 21 Kž 2 od 10. februara 2021.godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Denis Pekić i Đenita Pekić (u daljnjem tekstu: apelanti ili apelant i apelantica) iz Sarajeva, koje zastupa Vedad Kolašinac advokat iz Sarajeva, podnijeli su 20. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 590119 21 Kž 2 od 10. februara 2021. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 K 590119 19 K 2 od 21. oktobra 2020. godine.

2. Općinski sud je u ponovljenom postupku donio presudu kojom su apelanti oglašeni krivima jer su oštetili tuđu pokretnu stvar, čime su počinili krivično djelo Oštećenje tuđe stvari iz člana 293. stav 1. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZ) u vezi sa članom 31. KZ. Primjenom relevantnih odredbi KZ sud je apelantima izrekao uvjetnu osudu kojom se utvrđuje kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca, ali je istovremeno određeno da se kazna neće izvršiti ukoliko apelanti u roku od jedne godine od pravosnažnosti presude ne počine novo krivično djelo.

3. U obrazloženju presude, odlučujući o prigovoru apelanata o zakonitosti dokaza - video nadzora koji je nezakonito instaliran, Općinski sud je cijenio uputu Kantonalnog suda (iz rješenja kojim je prethodna prvostepena odluka ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak). Općinski sud je naveo da se treba primijeni član 2. stav 2. Zakona o zaštiti ličnih podataka BiH u vezi sa članom 6. istog Zakona. Također, pozivajući se na odredbu člana 11. Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKP) u vezi sa članom 6. Zakona o zaštiti ličnih podataka BiH, te dovodeći navedene odredbe u vezu sa krivičnim djelom koje je apelantima stavljeno na teret, Općinski sud je ukazao na prioritetni zadatak države, a to je otkrivanje i gonjenje počinilaca krivičnih djela. U tom kontekstu i u javnom interesu mogu se obrađivati lični podaci građana što je, kako je sud zaključio, slučaj u konkretnom predmetu. Imajuću u vidu da odbrana nije prigovarala na postupak ovlaštenih službenih lica prilikom izuzimanja video nadzora, Općinski sud je zaključio da je izuzimanje provedeno zakonito, u skladu sa relevantnim odredbama ZKP.

4. Odlučujući o žalbi apelanata protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio presudu broj 65 0 K 590119 21 Kž 2 od 10. februara 2021. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. Kantonalni sud je naglasio da je prvostepeni sud na jasan način obrazložio kako je iz provedenih dokaza utvrdio da su apelanti počinili navedeno krivično djelo. Naročito, Općinski sud je ukazao na izjave svjedoka - oštećenih (Dž.K. i A.K.), koji su na identičan način opisali događaj. Sud je dalje naveo da su izjave ovih svjedoka potkrijepljene objektivnim dokazima, fotodokumentacijom, na kojima se vidi dinamika događaja (kako apelant udara nogom vrata stana oštećenih, apelantica kišobranom udara u nadzornu kameru, apelant rukama čupa kameru, te se zatim vidi razvaljena kamera). Svi ovi dokazi su potkrijepljeni izjavom svjedoka N.Š, policijskog službenika koji je, po pozivu, sa kolegom bio kod oštećenih, pa kod apelanata i sačinio službenu zabilješku. Također, sud je kao dokaze koji potkrepljuju navedena utvrđenja naveo i zapisnik o popisu privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije, zapisnik o dobrovoljnoj predaji predmeta, te fotodokumentaciju i cd koji je dobrovoljno predao A.K.

5. Prigovore apelanata koji su se odnosili na zakonitost postavljanja video nadzora, Kantonalni sud je također ocijenio kao neosnovane. Kantonalni sud je u tom dijelu ukazao da je pravilan zaključak prvostepenog suda da se u konkretnom slučaju ima primijeniti član 2. stav 2. Zakona o zaštiti ličnih podataka BiH u vezi sa članom 6. tog zakona. Također, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud odbio prigovor odbrane o nezakonitosti dokaza u vezi sa kamerom koja je snimila sporni događaj i na osnovu kojeg snimka je napravljena fotodokumentacija i A.K. vidio sporni događaj. Kantonalni sud je prihvatio i obrazloženje prvostepenog suda o postojanju javnog interesa koji, u konkretnom slučaju, opravdava obradu ličnih podataka u skladu sa zakonom. Osim toga, Kantonalni sud je podržao stav prvostepenog suda da je cilj postavljanja kamere bio zaštita lične imovine oštećenih, i da se upotrebljavao u svrhu ličnih aktivnosti. Kantonalni sud je naveo i da eventualno kršenje Zakona o zaštiti ličnih podataka ne može biti predmet ovog krivičnog postupka, već eventualno nekog drugog postupka (prekršajnog), kako je to utvrdio i prvostepeni sud. Osim toga, Kantonalni sud je naglasio da eventualna povreda Zakona o zaštiti ličnih podataka BiH, prema članu 11. ZKP, ne dovodi do obligatorne nezakonitosti istražnih radnji.

6. Apelanti ukazuju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelanti ističu da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, kao i da su pogrešno utvrdili činjenično stanje. Posebno, apelanti ističu da se osporene presude zasnivaju na nezakonitom dokazu (video nadzoru koji su postavili oštećeni), te da taj video nadzor nije postavljen zakonito, da je postavljen bez saglasnosti svih stanara, kao i bez saglasnosti Agencije za zaštitu ličnih podataka. Stoga, apelanti smatraju da su i oštećeni na taj način počinili krivično djelo (Neovlašteno optičko snimanje). Apelanti također smatraju da su sudovi postupali proizvoljno jer je i apelantica proglašena krivom, a sudovi nisu ponudili objašnjenje kako je apelantica počinila krivično djelo oštećenja tuđe stvari „kada izjave svjedoka ukazuju da je snimka i nakon radnji [apelantice] bila dobra“. Također, apelanti osporavaju način na koji je sud cijenio dokaze. U odnosu na član 8. Evropske konvencije apelanti navode da su osporene odluke suprotne toj odredbi, iz razloga jer su „oštećeni vršili snimanje zajedničkih prostorija bez saglasnosti apelanata“ i drugih stanara, te nadležne agencije, te nisu obavijestili stanare o snimanju i nisu donijeli odluku o pravilima obrade sa ciljem poštivanja prava na zaštitu privatnosti i ličnog života. Apelanti su se pozvali na predmet Suda Evropske unije ( pogrešno navedeno u apelaciji „Evropskog suda za ljudska prava“), kao i predmet Suda Bosne i Hercegovine.

Relevantni propisi

7. Zakon o zaštiti ličnih podataka („Službeni glasnik BiH“, br. 49/06, 76/11 i 89/11 – ispravka) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 2. stav (2) (Obim primjene Zakona) (2) Ovaj Zakon neće se primjenjivati na lične podatke koje obrađuju fizička lica isključivo u svrhu ličnih aktivnosti ili aktivnosti domaćinstva.

Član 6.

(Pravo na obradu ličnih podataka bez saglasnosti nosioca podataka) Kontrolor može obrađivati podatke, bez saglasnosti nosioca podataka, ako je ispunjen jedan od sljedećih uslova:

a) ako vrši obradu ličnih podataka u skladu sa zakonom ili je obrada neophodna da bi se ispunile nadležnosti utvrđene zakonom;

[...]

d) ako je obrada ličnih podataka potrebna za ispunjenje zadatka koji se izvršava u javnom interesu;

e) ako je neophodna zaštita zakonitih prava i interesa koje ostvaruje kontrolor ili treća strana, i ako ova obrada ličnih podataka nije u suprotnosti s pravom nosioca podatka da zaštiti vlastiti privatni i lični život;

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

9. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

11. Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. Ustavni sud ukazuje na kontinuiranu praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a naročito prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu (vidi, Evropski sud, Elsholz protiv Njemačke [VV], od 13. jula 2000. godine, aplikacija 25735/94, tačka 66. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne čini očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. Također, Ustavni sud ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 296. stav 2. ZKP). Pri tome, prema članu 16. ZKP, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu (vidi Evropski sud, vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36).

13. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u osporenim presudama nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza, njihovo dovođenje u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da su apelanti počinili krivično djelo za koje su osuđeni. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su i prvostepeni, a zatim i Kantonalni sud u obrazloženju presuda dali jasne i relevantne razloge za svoje stavove, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanata. Ovo pogotovo zato što apelant ni ne negira izvršenje krivičnog djela. S druge strane, apelantica negira izvršenje, odnosno navodi da sud nije obrazložio kojim je to radnjama apelantica uništila tuđu pokretnu stvar. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je apelantima stavljano na teret da su djelo počinili po prethodnom dogovoru, kao i da su su sudovi utvrdili i obrazložili zaključak da su apelant i apelantica zajedno na odlučujući način doprinijeli izvršenju krivičnog djela, pa je sud primijenio odredbu člana 31. KZ (saučiniteljstvo).

14. Ustavni sud dalje zapaža da apelanti pokušavaju problematizirati ocjenu navodno „nezakonitih“ dokaza, konkretno video nadzora i fotografija koji su dobijene sa video nadzora. U tom pravcu apelanti pokušavaju dokazati da se ne može koristiti kao dokaz video nadzor koji je navodno nezakonito postavljen (jer oštećeni nisu imali odobrenje stanara, nadležne agencije, te su oštećeni nezakoniti snimali). U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud jasno naveo da apelanti nisu prigovarali zakonitosti postupka koji su provela službena lica u vezi sa izuzimanjem video nadzora. Čini se da je za apelante „problematičan“ sam video nadzor, koji je po njihovom mišljenju postavljen nezakonito. Međutim, redovni sud se pozvao na relevantne odredbe člana 2, stav 2. Zakona o zaštiti ličnih podataka kao i odredbe člana 6. istog Zakona. Također, redovni sud je ukazao i na odredbu člana 11. ZKP , te da eventualna povreda nekog drugog materijalnog propisa ne čini sam dokaz nezakonitim. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelanti ne mogu opravdati svoje postupanje kojim su uništili tuđu stvar tvrdnjom da je ta stvar, navodno, bila postavljena „nezakonito“, a što je suština apelacije. Prema tome, neosnovani su navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

15. Ustavni sud primjećuje da su apelanti ukazali i na povredu prava iz člana II/3.f) i člana 8. Evropske konvencije. Suštinski, apelanti smatraju da im je sud povrijedio ovo pravo jer su „oštećeni vršili snimanje zajedničkih prostorija bez saglasnosti apelanta“. Kako je Ustavni sud utvrdio u prethodnim tačkama ove odluke navodno „nezakonito snimanje“ nije provodio sud. Stoga se izvršeno snimanje ne može niti staviti na teret sudu. Redovni sud je na zakonit način, kako je navedeno i presudi (a u apelaciji se i ne tvrdi drugačije) došao do snimka. S druge strane, Ustavni sud ukazuje da su sudovi utvrdili i da su oštećeni postavili nadzorne kamere da bi zaštitili ličnu imovinu, a to Zakon o zaštiti ličnih podataka ne isključuje kao zakonit osnov. Naprotiv, ovaj Zakon upravo propisuje pravo „treće strane“ (u ovom slučaju oštećenih) na obradu ličnih podataka (u konkretnom slučaju snimanje) bez saglasnosti nosioca prava, radi zaštite svojih „zakonitih prava i interesa“. Stoga, Ustavni sud smatra neprihvatljivim navode o tome da je snimanje zajedničkih prostorija, bez saglasnosti apelanata, bilo nezakonito. Osim toga, Ustavni sud smatra da je i snimanje i korištenje snimka u postupku imalo legitiman cilj i to: snimanje – zaštitu lične imovine, a korištenje snimka u postupku - za ispunjenje zadatka koji se izvršava u javnom interesu, kako to Zakon propisuje. Također, Ustavni sud nije utvrdio, niti su apelanti pružili bilo kakav osnov za zaključak da ovakvo miješanje u njihovo pravo iz člana 8. Evropske konvencije nije bilo proporcionalno legitimnim ciljevima koji su se željeli ostvariti. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su i navodi apelanata o povredi prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Stoga, imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1396/21 (D. P. i Đ. P.) | Sudska praksa | Aktio