Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1828/22 (A.H.)

Odluka donesena 23. 03. 2023.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Oduzimanje imovine
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Proporcionalnost
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Član 2. P broj 1 uz EK – pravo na obrazovanje
  • Propisano zakonom
  • Javni interes
  • Miješanje u imovinu
  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1828/22

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 03. 2023.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1828/22, rješavajući apelaciju A. H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka m), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Mirsad Ćeman, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Helen Keller, potpredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Angelika Nußberger, sutkinja Ledi Bianku, sudija na sjednici održanoj 23. marta 2023. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija A. H.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Rješenjem Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 K 015030 21 Kž 14 od 13. juna 2022. godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnio A. H. protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 K 015030 21 Kž 14 od 13. juna 2022. godine u odnosu na navode o povredi ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prava na obrazovanje iz člana II/3.l) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je A. H. podnio protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 K 015030 20 Kv 9 od 27. marta 2020. godine zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. A. H. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća podnio je 21. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 K 015030 20 Kv 9 od 27. marta 2020. godine.

2. Podneskom od 30. maja 2022. godine apelant je dopunio apelaciju problematizirajući, između ostalog, nepostupanje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) u postupku po žalbi koju je apelant podnio protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 01 0 05030 20 Kpp od 30. juna 2021. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Kantonalnog suda zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili tražene odgovore.

4. Vrhovni sud je 3. marta 2022. godine dostavio dodatne informacije.

5. Odgovori na apelaciju su 11. jula 2022. godine dostavljeni apelantu, koji je 16. jula 2022. godine dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. U vrijeme donošenja ove odluke Ustavnog suda, pred Kantonalnim sudom je u toku krivični postupak protiv apelanta zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio djela iz Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH): organizirani kriminal u vezi s krivičnim djelima zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja, krivotvorenje isprave, porezna utaja i pranje novca iz člana 272. KZFBiH.

Rješenje Kantonalnog suda broj 01 0 K 015030 20 Kv 9 od 27. marta 2020. godine

8. Rješenjem Kantonalnog suda od 27. marta 2020. godine apelantu je ukinut pritvor i naređeno puštanje na slobodu uz određivanje mjera zabrane koje su propisane u Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), i to zabrana posjećivanja određenih mjesta ili područja i zabrana sastajanja s određenim osobama. Također, apelantu je naređeno da se povremeno javlja nadležnom državnom tijelu na način pobliže određen u izreci rješenja. Istim je rješenjem određeno da navedene mjere zabrane mogu trajati dok za to postoji potreba, a najduže do pravosnažnosti eventualne presude, te da će se kontrola njihove opravdanosti vršiti svaka dva mjeseca.

9. Na zahtjev Ustavnog suda, apelant je u podnesku od 2. juna 2022. godine obavijestio Ustavni sud da nije podnio žalbu protiv rješenja Kantonalnog suda od 27. marta 2020. godine. Rješenje Kantonalnog suda broj 01 0 05030 20 Kpp od 30. juna 2021. godine

10. Rješenjem Kantonalnog suda od 30. juna 2021. godine određeno je da se produžavaju privremene mjere osiguranja imovinske koristi zbog osnovane sumnje da su novčana sredstva stečena izvršenjem krivičnog organiziranog kriminala, za koje se vodi istraga protiv apelanta. Određeno je da se privremene mjere, shodno odredbi člana 17. stav (3) Zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine krivičnim djelom FBiH, izriču na rok od dvije godine, te da će nakon proteka tog roka sud odlučiti o njihovom daljnjem trajanju.

11. Kantonalni sud je utvrdio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret i pribavio nezakonitu imovinsku korist prodajući diplome o završenoj srednjoj ili visokoškolskoj spremi zainteresiranim osobama. Diplome su izdavane bez provođenja nastave, bez održavanja potrebnih ispita i prema unaprijed određenom cjenovniku. Kantonalni sud je također utvrdio da postoji osnovana sumnja da je novac koji je stečen na opisani način „velikim dijelom“ utrošen u kupovinu nekretnina i skupocjenih stvari koje su predmet privremene mjere određene tim rješenjem. Kantonalni sud je to utvrdio na osnovu iskaza svjedoka, materijala prikupljenih provođenjem posebnih istražnih mjera i radnji koje su provodili policijski službenici Državne agencije za istrage i zaštitu (naročito na osnovu postupanja prikrivenog istražitelja kodnog imena Dušan i postupanja registriranog informanta), iskaza osumnjičenih osoba, izvještaja Komisije Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta USK za provođenje stručnog nadzora nad privremeno oduzetom dokumentacijom PU Centar za obrazovanje odraslih Vita Plus Cazin te mišljenja Komisije Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta USK od 15. marta 2021. godine. Iz tih je dokaza Kantonalni sud utvrdio da postoji osnovana sumnja da je apelant kao organizator, zajedno sa saradnicima – posrednicima, stupao u kontakt s kandidatima koji su imali potrebu za stručnom prekvalifikacijom. Novac dobiven od kandidata koji su stekli diplome bez pohađanja nastave isplaćivan je apelantu „na ruke“, a apelant i njegova supruga su ta sredstva utrošili u kupovinu nekretnina i skupocjenih stvari, vrijednosnih papira, te su ih deponirali na račune komercijalnih banaka. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je podatke o visini tako pribavljene imovinske koristi utvrdio iz finansijske dokumentacije na osnovu koje je provedena finansijska istraga, kao i izjava svjedoka koji su svjedočili o iznosima koje su kandidati plaćali kako bi dobili diplome. Iz tog je razloga Kantonalni sud zaključio da postoji opasnost da potraživanje Federacije BiH u pogledu oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom neće moći biti ostvareno ili da će ostvarenje tog potraživanja biti otežano ako privremena mjera osiguranja imovinske koristi ne bude određena. Osim toga, Kantonalni sud je ukazao da, s obzirom na to da je apelant upoznat s tim da se protiv njega vodi istraga, postoji opasnost da bi imovina koja je predmet tog rješenja, u slučaju da se ne osigura sudskom odlukom, mogla biti otuđena.

12. Ustavni sud je, uvidom u sistem za upravljanje predmetima (CMS), utvrdio da je apelant rješenje od 30. juna 2020. godine primio 23. septembra 2021. godine, da je apelantovu žalbu protiv navedenog rješenja Kantonalni sud primio 29. septembra 2021. godine, te da su spis i žalba na postupanje Vrhovnom sudu proslijeđeni 13. oktobra 2021. godine.

13. Na zahtjev Ustavnog suda, Vrhovni sud je dopisom od 14. juna 2022. godine obavijestio Ustavni sud da je donio odluku o apelantovoj žalbi i da će pismeni otpravak odluke biti dostavljen strankama u roku od 10 dana.

14. Rješenjem Vrhovnog suda broj 01 0 K 015030 21 Kž 14 od 13. juna 2022. godine odbijena je apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog rješenja. Vrhovni sud je odbio apelantov žalbeni prigovor u kojem je tvrdio da Kantonalno tužiteljstvo nije dostavilo prijedlog za produženje privremenih mjera osiguranja i dokaze koji potkrepljuju osnovanost tog prijedloga. Vrhovni sud je ukazao da se u konkretnom slučaju radi o produženju mjera osiguranja nakon isteka vremena za koje su prethodnim rješenjem bile određene, te da u tim okolnostima, slijedom odredbe člana 17. stav 3. Zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine FBiH i odredbe člana 16. stav 2. istog zakona, nije postojala obaveza suda da taj prijedlog dostavi osumnjičenima. Vrhovni sud nije prihvatio apelantove navode iz žalbe u kojima je tvrdio da je uslijed izrečenih mjera osiguranja njemu i njegovoj porodici uskraćeno pravo na imovinu i egzistenciju. Naime, Vrhovni sud je ukazao da apelant nije priložio relevantnu dokumentaciju o ukupnim prihodima i imovini ni za sebe ni za članove svog domaćinstva, odnosno dokaze iz kojih bi se moglo nedvojbeno utvrditi da apelant i članovi njegove porodice nemaju druge prihode i imovinu i da privremeno ograničenje raspolaganja imovinom dovodi u pitanje njihovu egzistenciju.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima povrijeđeni pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na obrazovanje iz člana II/3.l) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju i pravo na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

16. U dopuni apelacije, osporavajući Rješenje Kantonalnog suda broj 01 0 05030 20 Kpp od 30. juna 2021. godine, apelant je iscrpno opisao tok postupka od inicijalnog rješenja kojim su određene privremene mjere osiguranja do donošenja rješenja osporenog apelacijom. Apelant je posebno istakao da u vrijeme podnošenja apelacije Vrhovni sud nije odlučio o njegovoj žalbi podnesenoj protiv tog rješenja, iako je, u skladu s relevantnim zakonskim odredbama, bio obavezan odlučiti. Osim toga, apelant je ponovio navode koje je istakao u žalbi protiv rješenja Kantonalnog suda od 30. juna 2021. godine. U vezi s tim, apelant smatra da sud nije pravilno utvrdio činjenice u pogledu visine protupravno stečene imovinske koristi, da su dokazi cijenjeni proizvoljno i paušalno te da nisu konkretizirane radnje koje je apelant poduzeo, nego mu se „na teret stavljaju radnje svih osumnjičenih“. Apelant problematizira odluku prvostepenog suda „da oduzme svu njegovu imovinu“ i onemogući ga u mirnom uživanju njegove imovine, pri čemu tvrdi da bi bilo pravilno da je imovina oduzeta od svih osumnjičenih, a ne samo od njega i njegove supruge. Apelant je u izjašnjenju na odgovore na apelaciju u suštini ponovio navode iz apelacije, te dopunio apelaciju osporavajući rješenje Vrhovnog suda od 13. juna 2022. godine iz suštinski istih razloga zbog kojih je osporavao i prvostepeno rješenje.

II.Odgovor na apelaciju

17. Vrhovni sud se, osim što je Ustavnom sudu dostavio određene informacije u vezi s predmetom, nije izjašnjavao o apelantovim navodima.

18. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da osporenim rješenjem Kantonalnog suda nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu, niti druga prava na koja se pozvao.

19. Tužiteljstvo je u iscrpnom odgovoru na apelaciju navelo da nisu osnovani apelantovi navodi, te da tokom postupka nisu povrijeđena prava iz Ustava BiH i Evropske konvencije na koja se apelant pozvao.

20. Apelant je u izjašnjenju na dostavljene odgovore naveo da ni Kantonalni ni Vrhovni sud nisu dali odgovore na njegove navode. Apelant je ukazao da prvostepeni sud nije ponudio odgovor na pitanje zašto izrečene mjere nisu preispitivane svaka dva mjeseca. Također, apelant problematizira period na koji su privremene mjere izrečene. Apelant je naveo i da Vrhovni sud nije ponudio odgovor na njegove navode u pogledu opravdanosti izricanja privremenih mjera, kao i o okolnosti da je odluka o njegovoj žalbi protiv prvostepenog rješenja, iako se radi o hitnom postupku, donesena „tek 11 mjeseci“ nakon što je podnio žalbu.

V.Relevantni propisi

21. Zakon o oduzimanju nezakonito stečene imovine krivičnim djelom („Službene novine Federacije BiH“ broj 71/14) u relevantnom dijelu glasi:

I. UVODNE ODREDBE

Član 2. stav (4) (4) Odredbe Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10 i 8/13, u daljnjem tekstu:

ZKPFBIH) i Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10 i 42/11, u daljnjem tekstu: KZFBiH), koje se odnose na podneseni imovinsko-pravni zahtjev koji isključuje oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom, u potpunosti se primjenjuju tokom postupanja nadležnih institucija po odredbama ovog zakona.

II. ZNAČENJE IZRAZA U OVOM ZAKONU

Član 4. stav (1) tač. a) (1) Pojedini izrazi u ovom zakonu imaju sljedeća značenja:

a) imovina predstavlja stvari i prava koja je stekao učinilac krivičnog djela ili povezana osoba, a obuhvata sve stvari i prava koja mogu biti predmet izvršenja te posebno nekretnine i pokretnine, potraživanja, poslovne udjele, vrijednosne papire, novac, umjetnine, plemenite metale i drago kamenje u vlasništvu, posjedu ili pod kontrolom učinioca krivičnog djela ili povezane osobe;

III. POSTUPAK ZA ODUZIMANJE IMOVINSKE KORISTI

D. Osiguranje oduzimanja imovinske koristi Član 16.

(1) U postupku osiguranja privremenom mjerom prema ovom zakonu pretpostavlja se postojanje opasnosti da potraživanja Federacije Bosne i Hercegovine u pogledu oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom neće moći biti ostvarena, ili da će njihovo ostvarenje biti otežano ako privremena mjera ne bude određena.

(2) Osiguranje iz stava 1. ovoga člana može se odrediti i prije nego što je osumnjičenom, optuženom ili povezanoj osobi omogućeno da se očituje o prijedlogu tužitelja za određivanje mjera osiguranja.

Član 17. stav (1), stav (2) tač. a) i e), st. (3), (4), (6), (8) i (9) (1) U cilju osiguranja imovinske koristi za koju se sumnja da je pribavljena krivičnim djelom, tužitelj može tokom ili nakon okončanja krivičnog postupka, ili kada nisu ispunjeni uvjeti za vođenje krivičnog postupka zbog okolnosti iz člana 5. stav 1. ovoga zakona, predložiti osiguranje bilo kojom privremenom mjerom kojom se najdjelotvornije može postići svrha osiguranja.

(2) Osiguranje imovinske koristi iz stava 1. ovoga člana može se odrediti:

a) zabranom otuđenja i opterećenjem nekretnine ili stvarnih prava upisanih na nekretnini, uz zabilježbu zabrane u zemljišnim knjigama, oduzimanjem nekretnine i njenim povjeravanjem na čuvanje i upravljanje Agenciji

e) nalogom banci ili drugom pravnom licu da osumnjičenoj, optuženoj ili povezanoj osobi uskrati da na osnovu njihovog naloga izvrši isplatu novčanih sredstava sa njihovog računa u vrijednosti za koju je određena privremena mjera, (3) O prijedlogu tužitelja za određivanje privremenih mjera iz stava 1. ovoga člana rješenjem odlučuje sud koji bi bio mjerodavan za suđenje u krivičnom postupku za krivično djelo iz kojeg je pribavljena imovinska korist koja je predmet osiguranja. Ovo rješenje mora sadržati i tačno vrijeme na koje je privremena mjera određena, nakon čega sud ovisno o ishodu krivičnog postupka ili posebnog postupka za oduzimanje imovinske koristi donosi rješenje o produženju privremene mjere ili rješenje o ukidanju privremene mjere.

(4) Rješenje kojim se određuju mjere osiguranja do podizanja optužnice donosi sudija za prethodni postupak,[...], najkasnije u roku sedam radnih dana od dana podnošenja prijedloga tužioca iz stava 1. ovog člana.

(6) Protiv rješenja iz stava 3. ovog člana može se izjaviti žalba neposredno višem sudu u roku tri dana od dana njegovog dostavljanja. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.

(8) Rješenje iz stava 3. ovog člana dostavlja se sudu, Agenciji ili drugom organu nadležnom za njegovo izvršenje odmah, a najkasnije prvog narednog radnog dana nakon dana donošenja rješenja.

(9) Postupak izvršenja rješenja iz stava 3. ovog člana smatra se hitnim.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

Dopustivost u odnosu na Rješenje Kantonalnog suda broj 01 0 K 015030 20 Kv 9 od 27. marta 2020. godine

24. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na rješenje Kantonalnog suda od 27. marta 2020. godine, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda.

25. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. Član 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda glasi:

(1)Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu.

27. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora doći do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije poštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).

28. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant propustio, u skladu s odredbom člana 140b. stav (7) ZKPFBiH, podnijeti žalbu protiv rješenja Kantonalnog suda od 27. marta 2020. godine, iako je o tome poučen u navedenom rješenju. Prema tome, budući da nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se u tom dijelu ne može razmatrati.

Dopustivost u odnosu na ostale navode

29. U skladu sa članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema konačne odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

30. Apelant se pozvao na svoje pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koje sadrži i pravo na suđenje u razumnom roku, zato što Vrhovni sud, u vrijeme kad je apelacija podnesena, duži period nije donio odluku o njegovoj žalbi protiv prvostepenog rješenja. Iako je u vrijeme trajanja postupka pred Ustavnim sudom Vrhovni sud donio odluku, Ustavni sud smatra da je apelacija s aspekta navoda vezanih za nemogućnost dobivanja odluke o žalbi, kao i odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ispunjavala uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na apelantove navode o povredi prava na donošenje odluke u razumnom roku.

31. Dalje, Vrhovni sud je, nakon podnošenja apelacije, donio Rješenje broj 01 0 K 015030 21 Kž 14 od 13. juna 2022. godine, koje, u smislu člana 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, predstavlja konačnu odluku protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelant je to rješenje osporio u dopuni apelacije od 16. jula 2022. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

33. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima povrijeđeni pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na obrazovanje iz člana II/3.l) Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju i pravo na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da, s obzirom na navode o dužini postupka pred Vrhovnim sudom, iako to nije eksplicitno naveo, apelant tim navodima problematizira i pitanje suđenja u razumnom roku i prava na pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

35. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

U odnosu na suđenje u razumnom roku (žalbeni postupak pred Vrhovnim sudom)

36. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se dužina trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i u odnosu na sljedeće kriterije: složenost predmeta, postupanje apelanata i relevantnih organa vlasti, te šta je u sporu za apelante bilo dovedeno u pitanje (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, presuda od 7. februara 2002. godine, predstavka broj 53176/99, tačka 38. i Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. marta 2021. godine, predstavka broj 59181/18, tačka 18).

37. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant, problematizirajući dužinu trajanja postupka, ukazao da mu je pravo na suđenje u razumnom roku prekršeno zbog dužine postupka pred Vrhovnim sudom. S obzirom na to, Ustavni sud će dužinu trajanja postupka cijeniti za period od 29. septembra 2021. godine, kada je apelant podnio žalbu, do 13. juna 2022. godine, kada je Vrhovni sud donio rješenje o žalbi. Dakle, postupak pred Vrhovnim sudom je trajao osam mjeseci i 15 dana.

38. Ustavni sud zapaža da Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju nije ponudio obrazloženje kojim bi eventualno opravdao dužinu postupka pred tim sudom. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da su postupci odlučivanja o određivanju privremene osiguranja imovinske koristi u zakonu određeni kao hitni. Ta se hitnost ogleda i u rokovima za poduzimanje radnji u tim postupcima: rješenje kojim se određuju mjere osiguranja donosi se najkasnije u roku sedam radnih dana od dana podnošenja prijedloga, dok se žalba protiv rješenja podnosi u roku tri dana od dana njegovog dostavljanja. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da period od osam mjeseci i 15 dana koji je bio potreban Vrhovnom sudu da odluči o apelantovoj žalbi nije zadovoljio standard ažurnosti potrebne da bi se zadovoljio zahtjev hitnosti određen tim zakonskim odredbama, odnosno da nije zadovoljio zahtjev razumnog roka iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu

39. Apelant je, osporavajući rješenja Vrhovnog suda i Kantonalnog suda, tvrdio da su mu povrijeđena prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

40. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz ovog člana, stav 2. što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

41. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:

Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

42. Ustavni sud zapaža da iz spisa proizlazi da je apelant vlasnik ili suvlasnik imovine za koju je određena privremena mjera osiguranja. Dakle, s obzirom na to da se nesporno radi o njegovoj imovini, Ustavni sud smatra da je navedeni član primjenjiv u ovoj situaciji. Ustavni sud, dalje, uočava da je u konkretnom slučaju došlo do miješanja u apelantovu imovinu, i to u skladu sa zakonskim ovlaštenjem koje proizlazi iz odredaba čl. 4, 16. i 17. Zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine krivičnim djelom (u daljnjem tekstu: Zakon o oduzimanju). Odlučujući o apelantovoj žalbi, Vrhovni sud je zaključio da navodi iz žalbe nisu osnovani, pa ih je, uz iscrpno obrazloženje, odbio i potvrdio prvostepeno rješenje. Vrhovni sud je, između ostalog, polazeći od svrhe osiguranja privremenom mjerom osiguranja imovinske koristi, ukazao da je u toj fazi postupka potrebno da se radi o imovini iz koje se može osigurati izvršenje mjera pozivajući se na odredbe čl. 16. i 17. Zakona o oduzimanju. Dakle, Ustavni sud zaključuje da je miješanje u pravo na apelantovu imovinu bilo u skladu sa zakonom, te da je samim tim i u javnom interesu – onemogućavanju da se otuđi imovina stečena krivičnim djelom dok traje postupak.

43. Odgovarajući, dalje, na pitanje da li je to miješanje bilo proporcionalno legitimnom cilju, Ustavni sud smatra da su osporene odluke, koje su u konkretnom slučaju osnov miješanja u apelantovu imovinu, proporcionalne cilju, te da stoga na apelanta nije stavljen pretjeran teret. Naime, izrečene mjere suštinski ne zadiru u samu imovinu budući da imovina od apelanta nije oduzeta, nego je bilo neophodno privremeno onemogućiti apelanta da imovinu otuđi ili eventualno prenese na treće osobe. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se izrečenom privremenom mjerom na apelanta ne stavlja pretjeran pojedinačni teret u usporedbi s javnim interesom koji se želi ostvariti, čime je postignuta pravična ravnoteža između zahtjeva općeg interesa zajednice i zahtjeva za zaštitu osnovnih prava pojedinaca.

44. Stoga, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ostali navodi

45. Apelant je u apelaciji naveo da su mu osporenim rješenjima povrijeđeni pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na obrazovanje iz člana II/3.l) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju i pravo na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

46. Ustavni sud zaključuje da navode o povredi iz čl. 5. i 8. Evropske konvencije i prava iz člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju apelant iznosi u vezi s rješenjima Kantonalnog suda od 27. marta 2020. godine kojim su mu određene mjere zabrane. S obzirom na to da apelant, u pogledu navedenog rješenja, nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, apelantovi navodi o povredi tih prava ne mogu biti razmatrani.

47. Dalje, Ustavni sud, smatra da u konkretnom slučaju apelantovi navodi ne pokreću pitanje prava na obrazovanje iz člana II/3.l) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer ništa ne ukazuje na to da se osporenim rješenjima odlučivalo o tom pravu na bilo koji način. Također, neosnovano je i pozivanje na pravo na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije jer apelant u odnosu na rješenje od 27. marta 2020. godine svojevoljno nije koristio pravne lijekove koje je imao na raspolaganju. S druge strane, u odnosu na rješenja o produžavanju privremene mjere osiguranja imovinske koristi, apelant je imao i koristio pravne lijekove, a činjenica da oni nisu doveli do rezultata koji je apelant želio ne oduzima tim lijekovima svojstvo dostupnosti i efikasnosti.

48. U pogledu apelantovih navoda da Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju nije obrazložio zbog čega izrečene mjere nisu preispitivane svaka dva mjeseca, Ustavni sud zapaža da su mjere izrečene na osnovu odredaba Zakona o oduzimanju, u kojem osim obaveze da se jasno odredi rok – vremenski interval – na koji je mjera određena, nije propisana i obavezna dvomjesečna kontrola izrečene mjere.

Pitanje naknade nematerijalne štete

49. Ustavni sud, u smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ustavni sud zapaža da apelant nije tražio naknadu nematerijalne štete zbog kršenja prava na pravično suđenje, zbog čega, u smislu svega navedenog, utvrđivanje povrede tog ustavnog prava, samo po sebi, predstavlja primjerenu i dovoljnu pravnu zaštitu (vidi Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4461/16 od 20. decembra 2017. godine, tačka 38, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba; Evropski sud, Kožul i ostali protiv Bosne i Hercegovine, aplikacija broj 38695/13 od 22. oktobra 2019. godine i Kahriman protiv Bosne i Hercegovine, aplikacija broj 4867/16 od 17. oktobra 2017. godine).

VIII.Zaključak

50. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od segmenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u postupku u kojem su određene privremene mjere osiguranja imovinske koristi, koji je u zakonu određen kao hitan, Vrhovni sud nije pokazao potrebnu ažurnost prilikom odlučivanja o apelantovoj žalbi protiv prvostepenog rješenja.

51. Ustavni sud zaključuje da nema povrede ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su redovni sudovi dali jasne razloge u pogledu ocjene dokaza i primjene relevantnih zakonskih odredaba prilikom donošenja osporenih odluka, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost.

52. Ustavni sud, također, zaključuje da nema povrede prava na obrazovanje iz člana II/3.l) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer ništa ne ukazuje na to da se osporenim rješenjima odlučivalo o tom pravu na bilo koji način, niti ima povrede prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije jer je apelant imao i koristio pravne lijekove, a činjenica da oni nisu doveli do rezultata koji je apelant želio ne oduzima tim lijekovima svojstvo dostupnosti i efikasnosti.

53. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka m) i člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

54. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1828/22 (A.H.) | Sudska praksa | Aktio