Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-115/21 (A. S.)

Odluka donesena 05. 10. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Radni odnos
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-115/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 10. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, i suci Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. listopada 2022. godine, u predmetu broj AP 115/21, rješavajući apelaciju Azre Sirčo, na temelju članka 18. stavak (4), članka 57. stavak 2. točka a) te članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Azre Sirčo podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 392020 16 Rsž od 28. listopada 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Azra Sirčo (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Zijad Šušić, odvjetnik iz Sarajeva, podnijela je 13. siječnja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 392020 16 Rsž od 28. listopada 2020. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) naloženo je tuženom „Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu“ (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantici isplati razliku plaće sa naknadom za minuli staž u ukupnom iznosu detaljnije navedenom u izreci presude. Općinski sud je na temelju provedenih dokaza utvrdio da je apelantica bila zaposlena kod tuženog na temelju Ugovora o radu na poslovima višeg radiološkog tehničara sa pripadajućim koeficijentom za obračun plaće o 2,75, da je 20. prosinca 2011. godine stekla visoku stručnu spremu, te da je nakon toga položila stručni ispit. Tuženi je apelantici obračunavao plaću prema koeficijentu iz ugovora o radu. Općinski sud je usvojio tužbeni zahtjev koji je bio obračunat prema koeficijentu 3, 20 sukladno članku 33. Kolektivnog ugovora o pravima i obvezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) i grupi složenosti poslova VIII/2, navodeći da je apelantica obavlja poslove za koje se traži visoka stručna sprema medicinskog smjera koju apelantica i posjeduje.

3. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 392020 16 Rsž od 28. listopada 2020. godine uvažena je žalba tuženog i prvostupanjska presuda je preinačena na način da je odbijen tužbeni zahtjev apelantice. Kantonalni sud je naveo da se žalbom utemeljeno prigovara da apelantica u vrijeme zaključenja ugovora o radu nije imala visoku stručnu spremu, već je u tijeku rada kod tuženog završila studij za stjecanje visoke stručne spreme na Fakultetu zdravstvenih studija. U svezi sa time, Kantonalni sud je naveo da činjenica da je apelantica nakon zaključenog ugovora o radu stekla stručnu osposobljenost za samostalan rad na poslovima diplomiranog inženjera medicinske radiologije, samo po sebi ne daje osnova za primjenu članka 33. Kolektivnog ugovora, te koeficijenta VIII/2 grupe složenosti poslova, kako to pogrešno smatra prvostupanjski sud. Naime, odredbom članka 29. Kolektivnog ugovora utvrđeno je da osnovna plaća zaposlenika predstavlja umnožak najniže neto plaće i odgovarajućeg koeficijenta složenosti u koji je razvrstano zvanje i poslovi zaposlenika. U članku 33. Kolektivnog ugovora utvrđeno je da su pojedini poslovi, odnosno zanimanja razvrstani u 10 grupa sa određenim koeficijentom složenosti, pa je između ostalih za zanimanje VII/2 grupe, odnosno za poslove za koje je potrebna viša stručna sprema predviđen koeficijent 2,60, a za zanimanje VIII/2, odnosno za poslove za koje je predviđena visoka stručna sprema zdravstvenog smjera predviđen koeficijent 3,20. Kako je apelantica prema zaključenom ugovoru o radu kod tuženog obavljala poslove višeg radiološkog tehničara, pogrešan je zaključak prvostupanjskog suda da je apelantica u spornom periodu obavljala poslove za koje je predviđena visoka stručna sprema, odnosno inženjera radiologije, jer navedeni zaključak nema uporišta u izvedenim dokazima iz kojih razloga nema osnova za primjenu traženog koeficijenta grupe složenosti poslova koja je regulirana člankom 33. Kolektivnog ugovora.

Apelacijski navodi

4. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

5. U obrazloženju apelacijskih navoda, apelantica ističe da obrazloženje osporene odluke ne zadovoljava zakonske standarde u pogledu ocjene izvedenih dokaza u dovoljnoj mjeri da bi otklonili sumnju u proizvoljnost u tumačenju i primjeni mjerodavnog prava. U tom pogledu, apelantica ističe da je Kantonalni sud, suprotno odluci drugostupanjskog suda u pravno identičnom predmetu, donio presudu broj 65 0 Rs 392034 15 Rsž od 28. listopada 2020. godine kojom je žalbu tuženog odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu. Apelant ističe da je Kantonalni sud u toj odluci jasno naveo da činjenica da tuženi ne želi zaključiti novi Ugovor o radu niti izmijeniti svoje normativne akte u skladu sa Kolektivnim ugovorom ne znači da joj nije dužan isplaćivati plaću u skladu sa njenom stručnom spremom, jer ona obavlja poslove radnog mjesta za koje joj je potrebna visoka stručna sprema. S obzirom na to, apelantica je istakla da joj je zbog nedosljednosti prakse povrijeđeno načelo pravne sigurnosti. Također, apelantica smatra da je prvostupanjski sud pravilno kroz provedene dokaze cijenio činjenicu da je imala visoku stručnu spremu koja je bila potrebna za rad na poslovima predviđenim Pravilnikom o sistematizaciji, te da joj je plaća morala biti obračunata prema većem koeficijentu, temeljem članka 33. Kolektivnog ugovora. Naposljetku, apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu jer je donošenjem osporene odluke došlo do umanjenja apelantičine imovine.

6. Prilikom razmatranja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

7. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

8. Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u svezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. veljače 2019. godine, stavak 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. travnja 2021. godine, stavak 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Razmatrajući navode o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju na tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, stavak 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. ožujka 2018. godine, stavak 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima.

11. Na temelju činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacijskih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud preinačavajući prvostupanjsku presudu u obrazloženju svoje odluke dao detaljne, jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredbi u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje, te da nije utvrdio kršenje prava na pravično suđenje ili imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2534/21 od 9. ožujka 2022. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je razmatrao apelaciju koju je bila podnijela apelantica koja je kod iste tužene bila raspoređena na poslovima višeg radiološkog tehničara, i koja je naknadno stekla visoku stručnu spremu, te je smatrala da joj uslijed toga pripada razlika plaće. Ustavni sud je, odlučujući o suštinski istim apelacijskim navodima, utvrdio da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Kolektivnog ugovora, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne uočava bilo kakvu proizvoljnost. Dovodeći navedeno u svezu sa apelantičinim tvrdnjama, Ustavni sud zapaža da se navedeni stavovi mogu u cijelosti primijeniti u konkretnom slučaju te da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da Kantonalni sud prilikom donošenja osporene odluke postupio proizvoljno.

12. Glede apelantičinih navoda kojima se poziva na odluku Kantonalnog suda 65 0 Rs 392034 15 Rsž od 28. listopada 2020. godine, Ustavni sud podsjeća da samo postojanje proturječnih sudskih odluka u okviru istog suda (u konkretnom slučaju Kantonalnog suda) u pogledu istog činjeničnog i pravnog pitanja ne dovodi nužno do povrede načela pravne sigurnosti kao neodvojivog elementa prava na pravično suđenje, ukoliko takvim postojanjem nisu stvorene duboke i dugoročne razlike u praksi jednog suda (kontinuirana nesigurnost - vidi Odluka o dopustivosti broj AP 1745/14 od 7. ožujka 2017. godine), za što u konkretnom slučaju, nisu predočeni dokazi. Ovo osobito kod činjenice da iz predmeta AP 2534/21 (naprijed citiran) proizlazi jasan stav Kantonalnog suda u ovim pitanjima. Također, Ustavni sud smatra da je bitno naglasiti da je strankama u smislu članka 237. stavak 4. točka 1) Zakona o parničnom postupku, omogućeno podnošenje revizije, u kojemu postupku pred Vrhovnim sudom mogu postaviti pitanje postojanja različite praksa drugostupanjskih sudova u istom činjeničnom i pravnom pitanju, što apelantica u konkretnom slučaju nije iskoristila.

13. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njezinu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i članka 1. Protokola broj 1. uz Europsku konvenciju očigledno (prima facie) neutemeljeni.

14. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-115/21 (A. S.) | Sudska praksa | Aktio