Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-91/21 (B. B. i drugi)

Odluka donesena 05. 10. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Ugovor o kupoprodaji
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-91/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 10. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. oktobra 2022. godine, u predmetu broj AP-91/21, rješavajući apelaciju Biljane Bebek i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Biljane Bebek, Branka Damjanovića i Sonje Damjanović podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 273808 20 Rev od 15. oktobra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Biljana Bebek iz Sarajeva, Branko Damjanović iz Sjedinjenih Američkih Država i Sonja Damjanović iz Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Edina Jahić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 12. januara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 273808 20 Rev od 15. oktobra 2020. godine.

2. Postupajući po tužbi apelanata protiv tuženih Borislava Damjanovića, Harisa Huseinovića, Radmile Okić i Željka Pikulića (u daljnjem tekstu: prvotuženi, drugotuženi, trećetužena i četvrtotuženi ili tuženi), Općinski sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je donio presudu broj 65 0 P 273808 12 P od 28. decembra 2015. godine, kojom je poništio četiri ugovora o kupoprodaji nekretnina precizirana u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporni ugovori), zbog povrede prava apelanata na preču kupnju. Tuženi su obavezani priznati i trpjeti da se na osnovu ove presude u nadležnom zemljišno-knjižnom uredu briše pravo suvlasništva drugotuženog na spornim nekretninama. Presudom je dalje određeno da ona zamjenjuje ugovore o kupoprodaji suvlasničkih dijelova na spornim nekretninama prvotuženog, trećetužene i četvrtotuženog kao prodavaca i apelanata kao kupaca, što su tuženi dužni priznati i trpjeti da apelanti na osnovu presude u nadležnom zemljišno-knjižnom uredu upišu svoje pravo suvlasništva, sve bliže opisano u izreci presude. Također, presudom su ovlašteni prvotuženi, trećetužena i četvrtotuženi da sa sudskog depozita podignu određene novčane iznose koje su apelanti položili na ime kupoprodajne cijene, te su tuženi obavezani apelantima solidarno nadoknaditi troškove postupka.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da su prvotuženi, trećetužena i četvrtotuženi spornim ugovorima prodali svoje suvlasničke dijelove nekretnina drugotuženom, a da su apelanti upisani kao suvlasnici tih nekretnina u zemljišnoknjižnoj evidenciji. Na osnovu izvedenih dokaza, Općinski sud je zaključio da su prvotuženi, trećetužena i čevtrotuženi povrijedili odredbe Zakona o prometu nepokretnosti (član 33.) kada su prodali suvlasničke dijelove bez prethodne pismene ponude prava preče kupnje apelantima. Nadalje, Općinski sud je ukazao da su apelanti 6. juna, 2. jula i 15. juna 2012. godine saznali da su zaključeni sporni ugovori i uslove zaključenja. Imajući u vidu odredbu člana 36. Zakona o prometu nepokretnosti, zaključeno je da su apelanti blagovremeno podnijeli tužbu, u zakonskom roku od 30 dana od saznanja za prodaju suvlasničkih dijelova prvotuženog, trećetužene i četvrtotuženog. Stoga je Općinski sud usvojio tužbeni zahtjev apelanata za poništenje spornih ugovora, kao i zahtjev da im se prenesu sporne nekretnine pod istim uslovima kao iz spornih ugovora.

4. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 273808 16 Gž od 13. decembra 2019. godine, uvažena je žalba prvotuženog i drugotuženog i prvostepena presuda ukinuta u dijelu kojim se poništava jedan od spornih ugovora (zaključen između četvrtotuženog i drugotuženog), u dijelu kojim je odlučeno o pravnim posljedicama poništenog ugovora i u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka, pa je predmet u ukinutom dijelu vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U preostalom dijelu prvostepena presuda je preinačena tako što je odbijen tužbeni zahtjev apelanata.

5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da se osnovano u žalbi navodi da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbu člana 36. st. 1. i 2. Zakona o prometu nepokretnosti, kada je blagovremenost tužbe cijenio samo po subjektivnom roku od 30 dana od dana saznanja, zanemarujući pri tome objektivni rok od godine dana od dana zaključenja ugovora. Sud je istakao da su sporni ugovori zaključeni 23. maja 2011. godine (između prvotuženog i drugotuženog) i 24. maja 2011. godine (između trećetužene i drugo tužene), a da je tužba podnesena 6. jula 2012. godine, nakon proteka objektivnog roka od godinu dana. Stoga je zaključeno da su apelanti izgubili pravo zahtijevati poništenje navedenih ugovora. Međutim, Kantonalni sud je dalje naveo da nije protekao zakonom propisani objektivni rok za podnošenje tužbe u odnosu na datum podnošenje tužbe i datum zaključenja spornog ugovora između četvrtotuženog i drugotuženog (24. oktobra 2011. godine). Dalje je ukazano da prvostepeni sud nije naveo jasne i precizne činjenične razloge u odnosu na datum saznanja apelanata za ovu prodaju i njene uslove. Stoga je Kantonalni sud u ovom dijelu ukinuo prvostepenu presudu i vratio predmet prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

6. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 273808 20 Rev od 15. oktobra 2020. godine, odbijena je revizija apelanata, kao i njihov zahtjev za naknadu troškova revizijskog postupka. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o pravu preče kupnje koje je ustanovljeno na osnovu Zakona o prometu nepokretnosti, pa se stoga primjenjuju njegove odredbe. Dalje je navedeno da su apelanti, u skladu sa članom 36. st. 1. i 2. Zakona o prometu nepokretnosti, mogli zahtijevati sudsku zaštitu zbog povrede prava preče kupovine u subjektivnom roku od 30 dana od dana saznanja za prodaju i uslove, ali do isteka objektivnog roka od godine dana od dana zaključenja ugovora. Stoga je pravilno odlučio drugostepeni sud kada je odbio tužbeni zahtjev apelanata u odnosu na tri sporna ugovora.

7. Vrhovni sud je zaključio da su neosnovani navodi apelanata da je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je propustio primijeniti odredbe Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) koje regulišu pravo preče kupnje. S tim u vezi, ukazano je da će shodna primjena pravila ugovornog prava preče kupnje na slučajeve zakonskog prava preče kupnje zavisiti od pitanja koja se rješava u vezi sa pravom preče kupnje. Istaknuto je da bi to bilo u slučaju da o određenom pitanju postoji praznina u Zakona o prometu nepokretnosti. Vrhovni sud se pozvao na relevantne odredbe Zakona o prometu nepokretnosti, te je ukazao da u konkretnom slučaju prvotuženi i trećetužena nisu dostavili apelantima pisanu ponudu iz čl. 29-32. tog zakona. Kako su odredbama Zakona o prometu nepokretnosti jasno regulisane dužnosti nositelja prava vlasništva koji namjerava da proda nekretninu i kakva ponuda treba da bude, kao i pravo titulara prava preče kupnje na podnošenje tužbe kada vlasnik ne učini ponudu i rokove za njeno podnošenje, Vrhovni sud je zaključio da nema uslova da se u konkretnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji primijene odredbe ZOO na koje su apelanti ukazali. Također je zaključeno da pravni stav iz odluka na koje su se pozvali apelanti nije primjenjiv u konkretnom slučaju, jer se te odluke ne odnose na istu činjeničnu i pravnu situaciju.

8. Apelanti navode da im je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti tvrde da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo restriktivno primjenjući objektivni rok za podnošenje tužbe, bez obzira na realnu mogućnost apelanata da saznaju da li je došlo do prodaje i njenih uslova. Smatraju da su redovni sudovi, propuštajući da primijene odredbe ZOO o pravu preče kupnje, pogrešno primijenili materijalno pravo. Ukazuju da primjena Zakona o prometu nepokretnosti ne isključuje primjenu ZOO, te da njihova primjena mora biti komplementarna. U tom pravcu se pozivaju na odluku Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine broj Rev-293/85 od 25. jula 1985. godine. Apelanti tvrde da odstupanje od dosadašnje prakse u tumačenju spornih normi predstavlja dokaz o očigledno proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, te diskriminaciji apelanata u odnosu na stranke koje su uspjele u sporu. Također smatraju da je netačna tvrdnja Vrhovnog suda da se ne radi o istom činjeničnom i pravnom stanju. Apelanti ističu i da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbu člana 532. stav 2. ZOO, iz koje proizlazi da je objektivni rok neprimjenjiv u slučaju nesavjesnosti prodavca, kao i odredbu član 533. ZOO.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32, te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na odredbu člana 36. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje o tome da su apelanti tužbu podnijeli neblagovremeno, odnosno nakon proteka objektivnog roka od godinu dana od dana zaključenja ugovora. Također, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o prometu nepokretnosti, dao jasno obrazloženje za svoj zaključak da u konkretnom slučaju nema uslova za primjenu odredbi ZOO koje se odnose na pravo preče kupnje. Ovakva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, apelanti ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava apelanata na pravično suđenje. Osim toga, apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije utvrdio kršenje ustavnih prava (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti broj AP- 2006/15 od 28. aprila 2016. godine, tačka 1, dostupna na Internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

13. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-91/21 (B. B. i drugi) | Sudska praksa | Aktio