Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1791/22 („CGP“ d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 18. 10. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Član II/2 Ustava BiH
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Član I/2. Ustava BiH
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1791/22
Apelacija
Odluka o meritumu
18. 10. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1791/22, rješavajući apelaciju CGP d.o.o. Sarajevo, pravni sljednik JATA d.o.o. Srebrenik, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 18. oktobra 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija CGP d.o.o. Sarajevo, pravni sljednik JATA d.o.o. Sarajevo, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 015349 21 Rev od 11. marta 2022. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. CGP d.o.o. Sarajevo, pravni sljednik JATA d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Alma Mulahasanović, advokat iz Sarajeva, podnio je 23. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 015349 21 Rev od 11. marta 2022. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 1791/22 od 8. juna 2022. godine odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i zakonskog zastupnika tužene FBiH – Federalno ministarstvo prometa i komunikacija (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 21. jula 2022. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 27. jula 2022. godine. Zakonski zastupnik tuženog u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju. Odgovor Vrhovnog suda je 26. augusta 2022. godine dostavljen apelantovom punomoćniku radi izjašnjenja. Apelantov punomoćnik je 15. septembra 2022. godine dostavio traženo izjašnjenje.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelantov prednik JATA d.o.o. Sarajevo je 15. septembra 2004. godine podnio tužbu protiv Federalnog ministarstva prometa i komunikacija – Federalne direkcije za ceste, tada prvotuženog (u daljnjem tekstu: prednik tuženog), te društva SCT d.d. R Slovenija kao drugotuženog tražeći isplatu naknade štete zbog jednostranog, nezakonitog i samoinicijativnog mijenjanja ugovorne odredbe o cijeni ugovorenih radova. Konačno preciziranim zahtjevom apelantov prednik je preinačio tužbu u subjektivnom smislu i kao tužioca označio apelanta, a kao tuženog je označio Federalno ministarstvo prometa i komunikacija. U odnosu na drugotuženog tužba je povučena jer je apelantov prednik s tim društvom zaključio vansudsku nagodbu.
7. Odlučujući u ponovnom postupku o konačno opredijeljenom zahtjevu, Općinski sud je donio Presudu broj 65 0 Ps 015349 20 Ps 4 od 23. oktobra 2020. godine kojom je tuženom naloženo da apelantu naknadi štetu u iznosu od 1.227.018,07 KM sa kamatama koje teku od 11. novembra 2003. godine pa do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude). Prigovore nedostatka pasivne legitimacije i zastare potraživanja Općinski sud je odbio kao neosnovane, o čemu je dao detaljno obrazloženje (vidi str. 9–10. prvostepene presude). Osim toga, sud je dalje obrazložio da je utvrdio da je 8. oktobra 2001. godine između prednika tuženog kao naručioca radova s jedne strane i zajedničkog poduzetništva SCT d.d. R Slovenija i apelantovog prednika kao izvršilaca radova s druge strane sklopljen Sporazum o izvođenju radova na izgradnji dionice autoputa Zenica – Sarajevo (u daljnjem tekstu: Sporazum o izvođenju radova). Sporazum su potpisali prednik tuženog kao naručilac radova i s druge strane izvršioci radova, odnosno apelantov prednik i firma SCT d.d. iz R Slovenije (zajedno u daljnjem tekstu: izvršioci radova).
8. Tokom postupka je utvrđeno da su izvršioci radova zaključili „Sporazum o zajedničkom poduzetništvu i dostavi zajedničke ponude za projekat kompletiranja autoputa Zenica – Sarajevo, dionica Podlugovi – Jošanica“ (u daljnjem tekstu: Sporazum o zajedničkom poduzetništvu) u kojem su kao ugovorne strane navedena društva SCT d.d. Ljubljana i JATA d.o.o. Srebrenik. Predmet tog sporazuma je dogovor ugovornih strana da se za raspisane radove podnese zajednička ponuda u svojstvu zajedničkog poduzetništva i da je rukovodeći partner društvo SCT d.d. Ljubljana. Drugi potpisnik JATA d.o.o. Srebrenik je potpisivanjem Sporazuma dao ovlaštenje da privredno društvo SCT d.d. Ljubljana kao rukovodeći partner, u skladu s dokumentima ponude, preuzima na sebe odgovornost da prima naloge u ime bilo kojeg potpisnika i svih potpisnika dogovora. Utvrđeno je još da taj sporazum nije potpisao tuženi (stranica 5. obrazloženja).
9. Tokom postupka je također utvrđeno da je 8. oktobra 2001. godine, na osnovu Sporazuma o izvođenju radova, sklopljen i Ugovor broj FBH 101CT/01 (u daljnjem tekstu: Ugovor) koji su potpisali prednik tuženog s jedne strane, te izvođači radova s druge strane. Iz provedenih dokaza je utvrđeno da je apelant u toku radova, na osnovu građevinske knjige i radova koje je odobrio nadzorni organ, podnosio tuženom privremene situacije na osnovu kojih je tuženi vršio plaćanje. Sve se, kako je navedeno, odvijalo prema Sporazumu do XIX privremene situacije, koja je postala sporna. Utvrđeno je da je krajnji obračun odstupao od ukupne vrijednosti ugovorenih radova, pa je predloženo da se izvrši djelimično plaćanje po spornoj privremenoj situaciji do potpisivanja aneksa Ugovora. Tokom postupka je utvrđeno da je u novembru 2003. godine zaključen Aneks broj I Ugovora (u daljnjem tekstu: aneks) zbog sporne privremene situacije. Aneks su potpisali prednik tuženog i privredno društvo iz R Slovenije, ali ne i apelant. Općinski sud je naveo da, prema članu 630. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), sve kasnije izmjene ugovora moraju biti zaključene u pismenom obliku. Budući da je apelant potpisao osnovni ugovor, ali ne i aneks, Općinski sud je zaključio da aneks ne obavezuje apelanta. U vezi s tim, navedeno je da apelant nije dao ovlaštenje rukovodećem partneru iz R Slovenije da potpiše aneks kojim je na apelantovu štetu izmijenjena cijena radova u odnosu na osnovni ugovor.
10. Općinski sud je zaključio da je radnjama tuženog apelantu nastala šteta, da postoji uzročno-posljedična veza jer je tuženi, bez apelantovog ovlaštenja i poštovanja forme zaključenog Sporazuma, izmijenio cijenu radova putem aneksa, bez apelantove saglasnosti, odnosno oba partnera zajedničkog poduzetništva. Kako je isplaćen manji novčani iznos od ugovorenog, tuženi je, prema mišljenju Općinskog suda, povrijedio ugovorne odredbe i time pričinio štetu apelantu, zbog čega je primjenom čl. 84, 87, 154, 155. i 262. ZOO-a odlučeno kao izreci presude.
11. Odlučujući o žalbi tuženog, Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 Ps 015349 21 Pž 3 od 2. juna 2021. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. Kantonalni sud je utvrdio da se žalbom neosnovano ukazuje da prvostepena presuda nije pravilna i zakonita jer je ona jasno i potpuno obrazložena, pa sud osporenu presudu prihvata u cijelosti. Suprotno navodima žalbe, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud na osnovu izvedenih dokaza pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, na koje ne utječe drugačija analiza dokaza koju u žalbi iznosi tuženi. Kantonalni sud je utvrdio da su neosnovane tvrdnje da se radi o jedinstvenim suparničarima jer je prvostepeni sud pravilno utvrdio da su u konkretnom pravnom poslu učestvovala tri ugovarača kao tri potpuno posebna i samostalna pravna subjekta i kao učesnici obligacionopravnog odnosa. Volja ugovarača je jasno iskazana, jasno je određen predmet obaveze, forma i uvjeti ugovora, rokovi u kojima se radovi imaju izvesti, ukupna vrijednost ugovora, kao i pojedinačna cijena po količinama i vrstama po svakoj poziciji posebno, kao i način plaćanja.
12. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji tuženog, donio Presudu broj 65 0 Ps 015349 21 Rev od 11. marta 2022. godine kojom je reviziju uvažio, obje nižestepene presude preinačio, te odbio tužbeni zahtjev i apelanta obavezao na isplatu troškova postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude). Vrhovni sud je pojasnio da je zajedničko poduzetništvo pravni odnos udruženih društava za izvršenje određenog posla, koji se zasniva na međusobnom ugovornom odnosu. Dva pravna lica su podnijela zajedničku ponudu za zaključivanje spornog pravnog posla, a nakon usaglašavanja zajedničke ponude s tuženim je zaključen Ugovor, u čijem sastavu je Sporazum o izvođenju radova, s ostalim dodacima (uvjeti ugovora, predračun radova, tehnička dokumentacija i sl.). Prema mišljenju Vrhovnog suda, tuženi je zaključio Ugovor s jednim ugovaračem koji je bio u pravnoj zajednici dva društva, koje u tom pravnom odnosu zastupa samo jedno od njih – SCT d.d. Ljubljana. Vrhovni sud je podsjetio da su tokom 2002. godine poslovni partneri iz zajedničkog poduzetništva osnovali novo društvo s ograničenom odgovornošću pod firmom JATA-SCT Sarajevo, s direktorom B. L. i izvršnim direktorom F. P., koji se u toku izvođenja radova pojavljuju kao potpisnici u ime izvođača radova. Radovi po ugovoru o građenju su trajali od 2001. godine do 2004. godine, kada je potpisana Okončana situacija, a u međuvremenu je zaključen sporni aneks (2003. godina) u kojem se navode isti subjekti iz Ugovora koji je potpisao zastupnik zajedničkog poduzetništva SCT d.d. Ljubljana. U takvom pravnom odnosu nižestepeni sudovi smatraju da su oba poduzetnika bila samostalni izvođači. S obzirom na to, bilo je potrebno da za zaključivanje aneksa zastupnik iz Ugovora ima posebno ovlaštenje zastupanog (drugog društva) jer se mijenja cijena nekih radova kao bitnog elementa Ugovora.
13. Međutim, Vrhovni sud je, tumačeći odredbe Ugovora, shodno odredbi člana 99. stav 2. ZOO-a, zaključio da namjera ugovarača nije bila zaključivanje ugovora s dva ugovarača kao izvođača radova, kako to pogrešno prihvataju nižestepeni sudovi, već s jednim. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je iz sadržaja Sporazuma o izvođenju radova vidljivo da je kao „ugovarač“ navedeno „zajedničko poduzetništvo“, a sve odredbe Sporazuma se zasnivaju na jednini imenice „ugovarač“. Osim toga, da je namjera naručioca bila da ugovorne strane budu dva izvođača radova, sadržaj prava i obaveza bila bi pojedinačno određena i razdvojena, što u konkretnom nije slučaj. Kako je Ugovorom dogovoreno da zastupanje zajedničkog poduzetništva ima društvo SCT d.d. Ljubljana, a taj akt je potpisao i ovjerio apelantov prednik, proizlazi da je to pravno lice bilo ugovorom ovlašteno za zastupanje apelantovog prednika u tom pravnom odnosu naručioca i izvršioca radova. Prema ocjeni Vrhovnog suda, ugovoreno zastupanje ničim nije bilo ograničeno, a apelant nije dokazao ni da postoji neki drugi akt međusobnog ugovaranja ovlaštenja za zastupanje. Iz toga je izveden zaključak da je ovlaštenje zastupnika zajedničkog poduzetništva bilo bez ograničenja, u skladu sa članom 84. ZOO-a. Kada zastupani iz Ugovora nije ograničio prava zastupnika iz odnosa zajedničkog poduzetništva, već je to pravo prepustio zastupniku neograničeno, prema mišljenju Vrhovnog suda, nema prekoračenja ovlaštenja zastupnika u zaključivanju aneksa bez posebne saglasnosti zastupanog. Kada se, shodno tome, kako je naveo Vrhovni sud, uzme u obzir i činjenica da je apelant u postupku povukao tužbu prema prvobitno tuženoj firmi iz R Slovenije, proizlazi da je otpao i osnov prekoračenja ovlaštenja za zastupanje prema tom licu kao zastupniku zajedničkog poduzetništva. Na taj se način dovodi u pitanje i pasivna legitimacija tuženog jer ako je zastupanje bilo nesporno pri zaključenju aneksa, onda nema ni materijalnopravnog odnosa apelanta i tuženog zbog ugovaranja cijene radova. Kako apelant nije dokazao protupravnost radnji tuženog u ispunjavanju njegovih obaveza iz Ugovora i aneksa, Vrhovni sud je primjenom člana 630. u vezi sa članom 262. stav 2. i člana 154. stav 1. ZOO-a odbio tužbeni zahtjev.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant u iscrpnim navodima apelacije tvrdi da mu je odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, tj. načelo vladavine prava, zatim se poziva na kršenje „člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine 'Međunarodni standardi'“, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije, te čl. 1. i 41. Evropske konvencije. Apelant detaljno obrazlaže odnos između izvršilaca radova tvrdeći da firma iz R Slovenije nije imala njegovo ovlaštenje za sklapanje aneksa. Apelant tvrdi da je za zaključenje aneksa bio nužan njegov pristanak i ovlaštenje, što proizlazi iz odredaba ZOO-a (član 84. ZOO-a). Pri tome, kako apelant tvrdi, tuženi je znao ili je morao znati da se aneks sklapa s istim ugovaračima i na isti način kao i osnovni ugovor, tako da je tuženi postupao nesavjesno i nezakonito. Apelant smatra da Vrhovni sud svoju odluku nije zasnovao na činjenicama koje su utvrđene pred nižestepenim sudovima, kojima je, u smislu ZPP-a, bio vezan. U vezi s tim, apelant naglašava da su nižestepeni sudovi utvrdili da je u svim dogovorima u vezi s poslovima izgradnje puta učestvovao, pored društva iz Slovenije, i apelant kao izvršilac posla, te da je apelant zaključio i potpisao sve pravno obavezujuće akte: Sporazum, Ugovor, te sve privremene građevinske situacije koje je odobrio nadzorni odbor na osnovu kojih je vršeno plaćanje direktno apelantu. Zbog zanemarivanja tih činjenica, Vrhovni sud je povrijedio apelantova ustavna prava jer je od tih činjenica i njihovog pozicioniranja u odnosu na druge utvrđene činjenice zavisila i pravilna primjena materijalnog prava, „što nesporno, prema članu 250. stav 1. ZPP-a, spada u nadležnost Vrhovnog suda kao revizionog suda“. Apelant tvrdi da Vrhovni sud svojom nezakonitom odlukom zapravo negira apelantov stvarni i pravni subjektivitet, što je suprotno čl. 72. i 73. Zakona o privrednim društvima, a osporena odluka je u suprotnosti s demokratskim načelima iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbe člana 99. ZOO-a prilikom tumačenja Ugovora, te da je pogrešno protumačio pravni status zajedničkog poduzetništva. Dalje ističe da je Vrhovni sud svojom „kontradiktornom, nejasnom, nelogičnom i nepotpunom odlukom“, koja je zasnovana na selektivnim činjenicama, oslobodio tuženog svake odgovornosti. Pri tome je, kako navodi, nezakonito postupanje tuženog dokazano činjenicom potpisivanja aneksa, kojim je izmijenjena ugovorena cijena radova, bez apelantove saglasnosti, koji je nesporno ugovorna strana s punim pravnim subjektivitetom, kako su to pravilno zaključili nižestepeni sudovi.
b) Odgovor na apelaciju
15. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju ostao pri navodima iznesenim u osporenoj odluci jer smatra da su prigovori neosnovani budući da je taj sud donio pravilnu odluku zasnovanu na odredbama materijalnog i procesnog prava. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
16. Apelant je u izjašnjenju u bitnom ponovio navode iz apelacije kojim je osporio odluku Vrhovnog suda, osim navoda o kršenju prava na suđenje u razumnom roku, koje prvi put ističe. V.Relevantni propisi
17. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Izjava volje Član 28.
(1) Volja za zaključenje ugovora može se izjaviti rečima, uobičajenim znacima ili drugim ponašanjem iz koga se sa sigurnošću može zaključiti o njenom postojanju. (2) Izjava volje mora da bude učinjena slobodno i ozbiljno.
ZASTUPANJE
I - O ZASTUPANJU UOPŠTE
Mogućnost zastupanja Član 84.
(1) Ugovor kao i drugi pravni posao može se preduzeti i preko zastupnika.
(2) Ovlašćenje za zastupanje zasniva se na zakonu, statutu ili drugom opštem aktu, aktu nadležnog organa ili na izjavi volje zastupanog (punomoćje).
Prekoračenje granica ovlašćenja Član 87.
(1) Kad zastupnik prekorači granice ovlašćenja, zastupani je u obavezi samo ukoliko odobri prekoračenje.
(2) Ako zastupani ne odobri ugovor u roku koji je redovno potreban da se ugovor takve vrste razmotri i oceni, smatraće se da je odobrenje odbijeno.
(3) Odobrenje iz prethodnog stava ima povratno dejstvo, ako strane ne odrede drukčije.
(4) Ako druga strana nije znala niti morala znati za prekoračenje ovlašćenja, može odmah po saznanju za prekoračenje, ne čekajući da se zastupani o ugovoru izjasni, izjaviti da se ne smatra ugovorom vezana.
(5) Ako zastupani odbije odobrenje, zastupnik i zastupani su solidarno odgovorni za štetu koju je druga strana pretrpela, ako ona nije znala niti je morala znati za prekoračenje ovlašćenja.
PROUZROKOVANJE ŠTETE
OPŠTA NAČELA
Osnovi odgovornosti Član 154.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
(2) Za štetu od stvari ili delatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.
(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.
Šteta Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).
PRAVO NA NAKNADU ŠTETE
I - OPŠTA PRAVILA
Ispunjenje obaveze i posledice neispunjenja Član 262. stav (2) (2) Kad dužnik ne ispuni obavezu ili zadocni sa njenim ispunjenjem, poverilac ima pravo zahtevati i naknadu štete koju je usled toga pretrpeo.
UGOVOR O GRAĐENJU
OPŠTE ODREDBE
Pojam Član 630.
(1) Ugovor o građenju je ugovor o delu kojim se izvođač obavezuje da prema određenom projektu sagradi u ugovorenom roku određenu građevinu na određenom zemljištu, ili da na takvom zemljištu, odnosno na već postojećem objektu izvrši kakve druge građevinske radove, a naručilac se obavezuje da mu za to isplati određenu cenu.
(2) Ugovor o građenju mora biti zaključen u pismenoj formi.
18. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 241. stav (1) (1) Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava.
Član 250. stav (1) (1) Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.
VI.Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda od 11. marta 2022. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov punomoćnik je primio 4. maja 2022. godine, a apelacija je podnesena 23. maja 2022. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
26. U konkretnom slučaju postupak koji je apelant vodio pred redovnim sudovima odnosio se na naknadu štete. Prema praksi Ustavnog suda: „Pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja“ (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 32/05).
27. U odnosu na prigovor da je izostalo relevantno obrazloženje Vrhovnog suda za stav koji je taj sud iznio u osporenoj odluci preinačavajući nižestepene presude, Ustavni sud podsjeća da je, slijedeći praksu Evropskog suda, dosljedno isticao u svojoj praksi da pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje, te da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke zato što nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima. Koliko će biti široka obaveza suda da u obrazloženju odluke navede razloge kojima se vodio pri njenom donošenju zavisi od okolnosti i prirode svakog pojedinog slučaja (mjerilo dovoljnosti). S druge strane, razlozi navedeni u obrazloženju odluke u pravilu će se smatrati relevantnim ako jasno upućuju na to da sudovi nisu proveli procjenu na proizvoljan način, da nisu učinili neku drugu očiglednu pogrešku u prosuđivanju, pogrešno ocijenili postojanje nekog važnog faktora ili propustili razmotriti sve relevantne faktore, odnosno propustili uzeti u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno relevantni za donošenje odluke, da nisu odbili provesti dokaze koji bi mogli dovesti do drugačije odluke itd. Dakle, razlozi navedeni u obrazloženju odluke moraju obuhvatiti sve važne aspekte konkretnog slučaja koji su mogli utjecati na konačnu odluku (mjerilo relevantnosti; vidi, između ostalih, Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, tačka 29, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02, tačka 83. s daljnjim referencama, Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. decembra 2011. godine, aplikacija broj 20883/09, tačka 34. i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2478/06 od 17. septembra 2008. godine, stav 22. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
28. Imajući u vidu obrazloženje Vrhovnog suda u konkretnom slučaju, Ustavni sud ne zapaža ništa što bi opravdalo apelantove prigovore. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, preinačavajući nižestepene presude, prije svega rasvijetlio međusobni poslovni odnos apelanta i društva iz R Slovenije iz zajedničkog poduzetništva, tumačenjem odredaba Ugovora i drugih relevantnih akata. Također, Vrhovni sud je uzeo u obzir odredbu člana 99. ZOO-a, prema kojoj se odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase. Međutim, ukoliko treba tumačiti pojedine odredbe, ne treba se držati doslovnog značenja pojedinih izraza, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovaratelja i odredbu razumjeti tako kako to odgovara načelima obligacionog prava utvrđenim u ZOO-u. Vrhovni sud je tumačenjem sadržaja relevantnih akata, prije svega Ugovora, obrazložio da zastupanje zajedničkog poduzetništva ima društvo iz R Slovenije jer sadržaj Ugovora i ostalih akata na to upućuje, što je Vrhovni sud detaljno obrazložio (vidi tačku 13. ove odluke). Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud prilikom odlučenja imao u vidu da je apelant tokom postupka povukao tužbu protiv partnerskog društva iz R Slovenije (s kojim je apelantov prednik sklopio vansudsku nagodbu), te da se u takvim okolnostima, u svjetlu postavljenog tužbenog zahtjeva za naknadu štete, pokreće pitanje nedostatka pasivne legitimacije tuženog jer apelant tokom postupka nije dokazao protupravnost u radnjama tuženog na ispunjavanju ugovorenih obaveza.
29. Ustavni sud ne može prihvatiti opravdanim apelantove tvrdnje da Vrhovni sud zapravo svojom odlukom negira postojanje apelanta kao poslovnog društva. U vezi s tim, Vrhovni sud je, ispitujući pravni odnos društva iz zajedničkog poduzetništva, utvrdio da je društvo iz R Slovenije imalo ovlaštenje apelantovog prednika za zastupanje. U takvim se okolnostima, suprotno apelacionim navodima, ne negira apelantovo postojanje, odnosno njegov „stvarni i pravni subjektivitet“ na način na koji to apelant ukazuje (vidi tačku 14. ove odluke). Ustavni sud ne može prihvatiti opravdanim ni prigovor da je Vrhovni sud zanemario relevantne činjenice nižestepenih sudova jer je Vrhovni sud, upravo na podlozi činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova, tumačenjem relevantnih akata u smislu člana 99. ZOO-a, rasvijetlio međusobni poslovni odnos izvođača radova, što je zapravo ključno pitanje za ispitivanje osnovanosti tužbenog zahtjeva za naknadu štete. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud u obrazloženju Vrhovnog suda ne uočava bilo kakvu proizvoljnost u odnosu na utvrđivanje relevantnih činjenica ili primjenu relevantnih propisa.
30. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud na pitanja koja apelant postavlja u apelaciji dao dovoljno i relevantno obrazloženje zasnovano na odredbama ZOO-a, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti suprotnim pravu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali prigovori
31. Apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o povredi tog prava, u suštini, zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
32. Apelantovo pozivanje na član I/2 (vladavina prava) Ustavni sud neće posebno ispitivati jer se, u situaciji kada je Ustavni sud utvrdio da je osporena odluka u skladu sa standardima prava na pravično suđenje i prava na imovinu, ne može dovesti u pitanje vladavina prava iz navedenog člana. U vezi s apelantovim pozivanjem na član II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da se ne radi o materijalnom pravu na čije se kršenje apelant može samostalno pozvati, već se radi o ustavnoj odredbi kojom se Evropskoj konvenciji daje supremacija nad domaćim zakonima.
33. U odnosu na član 17. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je tim članom zabranjena zloupotreba konvencijskih prava, što znači da ova odredba Evropske konvencije ne garantira neko posebno individualno pravo, nego da predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, stav 14. i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 90/06 od 6. jula 2007. godine, stav 38, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući ovo u vidu, Ustavni sud neće ove navode ni ispitivati.
34. Pozivanje na član 41. Evropske konvencije (pravično zadovoljenje) u okolnostima konkretnog slučaja je bez osnova.
35. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje prava na suđenje „u razumnom roku“ prvi put ističe u izjašnjenju na navode iz odgovora Vrhovnog suda. Budući da taj prigovor nije iznesen u apelaciji, niti, eventualno, u blagovremeno dostavljenoj dopuni apelacije, Ustavni sud se tim prigovorom neće baviti jer je podnesen izvan roka iz člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
VIII.Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud tumačenjem relevantnih akata koje su međusobno zaključili prednici parničnih stranaka rasvijetlio međusobni poslovni odnos izvođača radova kao ključno pitanje od kojeg je zavisila osnovanost tužbenog zahtjeva za naknadu štete, za što je dato dovoljno i relevantno obrazloženje koje zadovoljava standarde prava na pravično suđenje.
37. Nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju tog prava zasniva na istim navodima koje je iznio u odnosu na pravo na pravično suđenje, a Ustavni sud je već zaključio da su ti prigovori neosnovani i kada apelant nije naveo bilo šta iz čega bi se moglo zaključiti da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić