Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3292/22 (M. M. i R. M.)

Odluka donesena 05. 10. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dokazni postupak
  • Dosjelost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3292/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 10. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. listopada 2022. godine, u predmetu broj AP-3292/22, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Mirsad Mešić i Ramiz Mešić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Mirsad Mešić i Ramiz Mešić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 39 0 P 059504 22 Rev od 19. travnja 2022.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirsad Mešić i Ramiz Mešić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Tešnja, koje zastupa Diana Dočkal odvjetnica iz Sarajeva, podnijeli su 22. kolovoza 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 39 0 P 059504 22 Rev od 19. travnja 2022. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 P 059504 21 Gž od 3. listopada 2021. godine i Presude Općinskog suda u Tešnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 39 0 P 059504 20 P od 23. lipnja 2022. godine. Također, apelanti su podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „odložio izvršenje činidbe po pravosnažnoj presudi Općinskog suda od 23. lipnja 2021. godine“ do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.

2. U postupku, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, utvrđeno je da je tužitelj (E.K.) stekao pravo posjeda i vlasništva sa udjelom 1/1 na dijelu nekretnine, pobliže označene u izreci prvostupanjske presude, koja je u suvlasništvu apelanata, što su apelanti dužni priznati i dozvoliti da se tužitelj u javnim evidencija upiše kao vlasnik i posjednik na dijelu te nekretnine sa udjelom 1/1.

3. U obrazloženju prvostupanjske presude Općinski sud je, između ostalog, naveo da je uviđajem na licu mjesta utvrdio da se sporni dio parcele ne nalazi u okviru ograđenog dvorišta apelanata, što je potvrdilo tužiteljeve navode da su apelanti koristili svoju parcelu u obimu koji je zagrađen, dok je u preostalom dijelu parcela bila u njegovom posjedu, odnosno u posjedu njegovog prednika (oca). Također, Općinski sud je naveo da je na osnovu iskaza saslušanih svjedoka (M.Z., O.F. i B.B.) utvrdio da su tužiteljev prednik i tužitelj bili u nesmetanom posjedu spornog dijela parcele preko 20 godina.

4. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da su nižestupanjski sudovi pravilno zaključili da je tužitelj imao izvorni posjed spornog dijela nekretnine od 2012. godine, kada je njegov otac umro, a da je prije toga njegov otac više decenija bio u posjedu tog dijela nekretnine, te da je ispunjen uvjet za stjecanje prava vlasništva dosjelošću u smislu članka 58. stavak 2. Zakona o stvarnim pravima. Naime, Vrhovni sud je ukazao da, u smislu članka 58. stavak 2. Zakona o stvarnim pravima, samostalni posjednik, čiji je posjed savjestan, stječe dosjelošću vlasništvo na nekretnini protekom 20 godina neprekidnog posjedovanja. U smislu članka 326. stavak 2. tog zakona, savjesnost se pretpostavlja, pa onaj tko tvrdi da posjed nije savjestan mora to i dokazati. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da u provedenom postupku apelanti nisu dokazali da je posjed tužitelja i njegovog oca bio nesavjestan, odnosno da su tužitelj i njegov prednik znali da je to vlasništvo apelanata, već su bili u uvjerenju da je to njihova nekretnina.

5. Apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti osporavaju utvrđeno činjenično stanje i primjenu prava i ističu, između ostalog, da je prvostupanjski sud taksativno naveo dokaze provedene u toku postupka bez njihove ocjene. Također navode da se drugostupanjski sud nije osvrnuo na navode istaknute u žalbi u pogledu savjesne i brižljive ocjene izvedenih dokaza. Osim toga, apelanti smatraju da Vrhovni sud nije razmotrio sve revizijske navode, niti je dao dovoljno obrazloženje za svoju odluku.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. veljače 2019. godine, stavak 32. i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. travnja 2021. godine, stavak 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Ustavni sud ukazuje da se navodi apelanata o povredi ustavnih prava na koja se pozivaju, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Europskog i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. ožujka 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacijskih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, dovodeći u vezu utvrđeno činjenično stanje sa relevantnim odredbama Zakona o stvarnim pravima, u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelanti, osim paušalnih navoda da nisu pravilno cijenjeni provedeni dokazi i da osporene odluke nisu obrazložene, nisu ponudili bilo kakve relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je u provedenom postupku došlo do kršenja njihovog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelanti se pozivaju i na povredu prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere.

12. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3292/22 (M. M. i R. M.) | Sudska praksa | Aktio