Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-579/21 (H. O.)
Odluka donesena 18. 10. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 9. EK i član II/3.g) Ustava BiH (Sloboda mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti)
- Prekršaj
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Član 9. EK – sloboda misli, savjesti i vjeroispovijesti
- Proporcionalnost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-579/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 10. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. oktobra 2022. godine, u predmetu broj AP-579/21, rješavajući apelaciju Hajrudina Omerovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Hajrudin Omerović protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta broj 96 0 Pr 129003 20 Pžp od 11. januara 2021. godine jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Hajrudin Omerović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Osman Mulahalilović advokat iz Brčkog, podnio je 19. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 Pr 129003 20 Pžp od 11. januara 2021. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda Brčko Distrikata broj 96 0 Pr 129003 20 Pr od 21. jula 2020. godine, apelant je proglašen „krivim“ za prekršaj iz člana 24. stav 1. Zakona o poreskoj upravi Brčko Distrikta BiH, u vezi sa članom 22. stav 1. Zakona o porezu na dobit Brčko Distrikta BiH, kažnjiv po članu 76. stav 2. u vezi sa stavom 1. tačka a) Zakona o poreskoj upravi Brčko Distrikta BiH, pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 200,00KM. U obrazloženju odluke, Osnovni sud je naveo da je uvidom u evidenciju Poreske uprave Brčko Distrikta BiH utvrđeno da apelant nije podnio poresku prijavu za poslovnu 2018. godinu za Medžlis Islamske zajednice Brčko, što je bio dužan učiniti najkasnije do 1. aprila 2019., godine te ga je proglasio odgovornim za prekršaj.
3. Apelacioni sud je rješenjem broj 96 0 Pr 129003 20 Pžp od 11. januara 2021. godine je odbio apelantovu žalbu protiv prvostepenog rješenja. U obrazloženju, Apelacioni sud je ukazao na određene greške u prvostepenom rješenju, odnosno da je apelant proglašen odgovornim za prekršaj koji je kažnjiv po članu 78. stav 2. u vezi sa stavom 1. Zakona o poreskoj upravi Brčko Distrikta BiH, a ne po članu 76. stav 2. tog zakona,pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 200,00KM. Međutim, Apelacioni sud je naveo da ne može prihvatiti apelantove žalbene navode apelanta da Islamska zajednica i crkva nisu dužne podnositi poreske prijave. Apelacioni sud je ukazao da je tačno da član 14. stav Zakona o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica u BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o slobodi vjere) propisuje da se država nema pravo miješati u unutrašnju organizaciju i poslove crkava i vjerskih zajednica. Međutim, nužno je navedeni član tumačiti u smislu člana 11. Zakona o slobodi vjere (koji propisuje upravljanje vjerskim zajednicama u skladu sa vlastitim aktima i organizacijom). Navedena autonomija iz člana 14. Zakona o slobodi vjere, kako je naveo Apelacioni sud, ne podrazumijeva apsolutnu autonomiju i slobodu djelovanja mimo zakonom propisanih pravila. To ne isključuje dužnost vjerskih zajednica da izvršavaju obaveze propisane zakonom. Apelacioni sud je ukazao na odredbu člana 13. Zakona o slobodi vjere, kojim je propisano da su crkve i vjerske zajednice njihove ustanove i preduzeća, u skladu sa zakonom, obavezne plaćati porez i doprinos na zarade zaposlenih radnika, kao i izvršavati druge zakonom propisane obaveze.
4. U konkretnom slučaju, kako je dalje naveo Apelacioni sud, radi se o apelantovoj obavezi da podnese poresku prijavu zbog dobiti koju je Medžlis islamske zajednice Brčko ostvario za poslovnu 2018. godinu po osnovu davanja nepokretnosti u zakup fizičkom licu. Zakupnina, kako je naveo Apelacioni sud, ne predstavlja osnov po kojem bi Islamska zajednica bila izuzeta od plaćanja poreza na dobit, u smislu člana 4. stav 2. Zakona o porezu na dobit Brčko Distrikta BiH. Apelacioni sud je naveo da izdavanje u zakup nepokretnosti predstavlja djelatnost koja nije u direktnoj vezi sa ciljevima zbog kojih je vjerska zajednica osnovana i registrovana, pa stoga podliježe plaćanju poreza na dobit ostvarenu obavljanjem te djelatnosti. Dakle, kako je sud zaključio, budući da apelant kao odgovorno lice u Islamskoj zajednici Brčko nije podnio poresku prijavu za 2018. godinu (što nije ni osporeno), prvostepeni sud ga je pravilno oglasio odgovornim. Također, Apelacioni sud je naveo da konkretna situacija nije uporediva sa oporezivanjem vakufa, kako je to apelant tvrdio, niti sa darivanjem novca, nekretnina i drugih pokretnih stvari, zato što se ne radi o oporezivanju vakufa, već se radi o davanju vakufa u zakup. Davanje prostora u zakup, kako je dalje naveo sud, nije neprofitabilna djelatnost niti ima direktnu karitativnu svrhu. Naprotiv, radi se o teretnom pravnom poslu na osnovu kojeg Islamska zajednica ostvaruje dobit na koju, u skladu sa propisima, treba platiti porez.
5. Apelant je u apelaciji ukazao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ( u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije, kao i prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Suština navoda se svodi na apelantovu tvrdnju da je proizvoljnom primjenom materijalnog prava došlo do povrede apelantovih prava na koja se pozvao. Apelant ističe da nije prijavio porez, te se poziva na odredbu člana 14. stav 2. Zakona o slobodi vjere kojim se garantira potpuna autonomija i neovisnost vjerskih zajednica od države.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
8. Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khudunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23. ili ). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).
10. Imajući u vidu apelantove navode i činjenice konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu, Ustavni sud zapaža da iz rješenja Apelacionog suda, kojim je potvrđena odluka Osnovnog suda proizlazi jasno obrazloženje zašto je apelant proglašen odgovornim. Apelacioni sud je ukazao na odredbe Zakona o slobodi vjere, kao i na odredbe člana 14. na koji se poziva apelant. Međutim, Apelacioni sud je naveo da autonomija, koja se garantuje vjerskim zajednicama, ne podrazumijeva potpunu autonomiju i djelovanje mimo zakonom propisanih odredbi. Preciznije, autonomija vjerskih zajednica ne isključuje obavezu vjerskih zajednica da postupaju u skladu sa zakonom. Obrazloženje Apelacionog suda, iz kog slijedi da zakon ne izuzima vjerske zajednice obaveze plaćanja poreza kod izdavanja u zakup nepokretnosti, što je poslovna a ne vjerska djelatnost vjerskih zajednica i crkava, Ustavni sud smatra jasnim i uvjerljivim te u potpunosti u skladu sa standardima člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Također, apelant smatra da mu izrečena kazna za prekršaj predstavlja povredu prava na imovinu. Međutim, imajući u vidu prethodne tačke ove odluke, u kojima je navedeno da obrazloženje redovnog suda nije proizvoljno, već u skladu sa zakonom i standardima prava na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da je izrečena kazna posljedica prekršajnog postupka protiv apelanta. Ustavni sud podsjeća da u skladu sa članom 2. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na uživanje imovine ne umanjuje pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim, kako bi regulisala korištenje imovine u skladu sa općim interesom, ili da bi regulisala plaćanje poreza, doprinosa ili kazni. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Zbog toga su i navodi o kršenju prava na imovinu, očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U odnosu na apelantove navode kojima je ukazao na povredu prava iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant navodi da mu je „proizvoljnim tumačenjem Zakona o slobodi vjere“ povrijeđeno ovo pravo. Apelant navodi da se javna vlast ne može miješati „u poslove upravljanja vakufom i da ne mogu oporezivati vakufe“. Ustavni sud, međutim, smatra da su ovi apelantovi navodi neosnovani. Naime, nesporno je da Zakon o slobodi vjere ne dozvoljava miješanje u vjerska pitanja, status vjerskih zajednica, uređenje vjerskih zajednica i druga pitanja u kojima je vjerskim zajednicama data autonomija. U konkretnom predmetu, međutim, redovni sud je jasno naveo da se u ovom slučaju radi o obavezi plaćanja poreza na djelatnosti koje nisu osnovne djelatnosti vjerskih zajednica. Naime, vjerske zajednice nisu oslobođene poreza na dobit koju ostvaruju davanjem u zakup svoje nekretnine fizičkom licu. Također, redovni sud se jasno i precizno izjasnio da se u konkretnom slučaju ne radi o oporezivanju vakufa u karitativnom smislu, kako to apelant pokušava prikazati, već o oporezivanju dobiti koja se dobija davanjem u zakup uvakufljene imovine. Dalje, Ustavni sud primjećuje da osim što je oporezivanje prihoda vjerskih zajednica, koji nemaju direktne veze sa njihovom „osnovnom djelatnošću“ propisano zakonom, ima i svoj legitimni cilj, a to je naplata poreza. Pri tome je važno ukazati da su porezi, odnosno njihovo plaćanje, osnovni izvori primanja svake države. Također, Ustavni sud smatra da se ne radi o neproporcionalnom teretu koji je stavljen na apelanta (koji je bio obavezan samo prijaviti porez), pri čemu njegovo pravo na vjeru, kao i pravo vjerske zajednice kojoj pripada da obavlja vjersku djelatnost ničim nije ograničeno niti dovedeno u pitanje. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi da mu je povrijeđeno pravo garantovano članom II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 9. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u konkretnom slučaju pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su svi ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić