Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3277/22 (S.Č.)

Odluka donesena 18. 10. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3277/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 10. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. listopada 2022. godine, u predmetu broj AP-3277/22, rješavajući apelaciju S. Č, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio S. Č.

protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 039074 21 Gž od 10. lipnja 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. S. Č. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gruda, kojeg zastupa Ivan Herceg odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 19. kolovoza 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 63 0 P 039074 21 Gž od 10. lipnja 2022. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 63 0 P 039074 20 P od 26. listopada 2020. godine.

2. U postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, obavezan je apelant da tužitelju (Zaštitni fond Federacije BiH), na ime regresnog duga, isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju prvostupanjske presude Općinski sud je naveo, između ostalog, da je na temelju nalaza i mišljenja vještaka prometne struke, koji je prihvatio kao stručan i objektivan, utvrdio da je apelant odgovoran za prometnu nezgodu koja se dogodila 1. prosinca 2016. godine, te u kojoj je oštećeno teretno vozilo koje je u vlasništvu KTM Brina d.o.o. Posušje (u daljnjem tekstu: oštećeni). Također, Općinski sud je naveo da je utvrdio da je tužitelj, na temelju pravomoćne presude Općinskog suda u Širokom Brijegu od 27. listopada 2017. godine, isplatio oštećenom određeni novčani iznos na ime naknade štete, zakonske zatezne kamate i troškova postupka. S obzirom da je tužitelj isplatio dosuđeni iznos štete koju je oštećeni pretrpio u prometnoj nezgodi, u kojoj je apelant sudjelovao kao vozač neosiguranog vozila, Općinski sud je naveo da je tužitelj aktivno legitimiran shodno odredbama članka 16. stavak 3. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obveznom osiguranju od odgovornosti (u daljnjem tekstu: Zakon o osiguranju). Pri tome, Općinski sud je ukazao da u konkretnom postupku tužitelj nije potraživao naknadu štete, već regresno isplaćeni iznos štete, pa činjenice da je apelant lošeg imovnog stanja, kao i da štetu nije prouzrokovao namjerno ni krajnjom nepažnjom, nisu od utjecaja na smanjenje iznosa štete u smislu članka 191. Zakona o obveznim odnosima.

4. U obrazloženju osporene drugostupanjske presude Kantonalni sud je naveo da su neutemeljeni apelantovi navodi da tužitelju treba isplatiti najviše iznos od 12 prosječnih plaća u F BiH, prema posljednjim podacima na dan isplate štete, shodno odredbama članka 63. Zakona o obveznom osiguranju u prometu. Naime, imajući u vidu da je šteta pričinjena 1. prosinca 2016. godine, Kantonalni sud je ukazao da se na konkretni slučaj, u smislu članka 79. Zakona o obveznom osiguranju u prometu, imaju primijeniti odredbe Zakona o osiguranju. Također, Kantonalni sud je naveo da su neutemeljeni apelantovi žalbeni navodi glede dosuđenih kamata, jer tužitelju pripada pravo na kamatu od dana isplaćene štete, odnosno od 27. ožujka 2019. godine, shodno odredbama članka 277. Zakona o obveznim odnosima.

5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je isticao pred redovnim sudovima, odnosno navodi da su odluke proizvoljne u pogledu ocjene dokaza, utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, te da su kao takve neodržive sa aspekta prava na obrazloženu odluku.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khudunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. veljače 2019. godine, stavak 32. i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. travnja 2021. godine, stavak 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa navodima o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se tiču ocjene dokaza, utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, točka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, točka 23).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacijskih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi dali jasne razloge u pogledu ocjene provedenih dokaza, te u vezi s tim utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, dok apelant, osim paušalnih navoda kojima osporava navedeno, nije ponudio bilo kakve relevantne argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je u provedenom postupku došlo do kršenja njegovog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3277/22 (S.Č.) | Sudska praksa | Aktio