Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1439/21 (Ž. Š.)

Odluka donesena 05. 10. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Upravni spor
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Invalidnina
  • Upravni postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Invalid
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1439/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 10. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. oktobra 2022. godine, u predmetu broj AP-1439/21, rješavajući apelaciju Željka Šoše, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Željka Šoše podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 70 0 U 006717 18 U od 9. februara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Željko Šoše (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnio je 21. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 006717 18 U od 9. februara 2021. godine i Rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-1-03-41-ZKZ-8390/14 od 21. maja 2018. godine.

Uvodna napomena

2. Rješenjem Službe broj 09/1-41-1132/06 od 28. decembra 2006. godine apelantu je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida (u daljnjem tekstu: RVI) V grupe sa 70% vojnog invaliditeta stalno, po osnovu ozljeđivanja i oboljenja kao pripadnik HVO sa pravom na ličnu invalidninu i ostalim pravima propisanim zakonom.

Osporeni postupak

3. Rješenjem Ministarstva broj UP-1-03-41-ZKZ-8390/14 od 21. maja 2018. godine ukinuto je konačno rješenje Službe od 28. decembra 2006. godine i upravna stvar riješena tako što je apelantu prestalo svojstvo RVI i pravo na ličnu invalidninu.

4. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je predmet lične invalidnine uputilo ljekarskoj komisiji kantonalnog Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja u Mostaru (u daljnjem tekstu: ljekarska komisija), radi revizije nalaza i mišljenja ljekarskih komisija izdatih u postupku priznavanja svojstva RVI. Ljekarska komisija je dostavila nalaz i mišljenje od 28. novembra 2017. godine u kojem je navedeno da apelantov ukupni vojni invaliditet cijeni ispod 20%, pa kako apelant u zakonskom roku nije izjavio prigovor, na nalaz je stavljena klauzula konačnosti. Ministarstvo je navelo da je ljekarska komisija dala ocjenu vojnog invaliditeta u skladu sa odredbama Pravilnika o radu ljekarskih komisija, Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta sa listom procenata kao i na osnovu medicinske dokumentacije i pregleda apelanta, koji je na taj način učestvovao u postupku. S obzirom da je utvrđeno da je invaliditet ispod 20%, to nisu ispunjeni uslovi iz člana 7. tačka 3. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti boračko-invalidske zaštite (u daljnjem tekstu: Zakon o provođenju kontrole zakonitosti) i člana 3. i 10. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica (u daljnjem tekstu: Zakon o pravima branilaca) za dalje priznavanje svojstva RVI. Osim toga, Ministarstvo je navelo da je nalaz i mišljenje potpun, jasan i dovoljno obrazložen i da sadrži sve činjenice i okolnosti koje su sa medicinskog stanovišta od značaja za donošenje pravilnog i zakonitog rješenja.

5. Presudom Vrhovnog suda broj 70 0 U 006717 18 U od 9. februara 2021. godine odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja Ministarstva. U uvodu presude Vrhovni sud je naveo da je održao javnu raspravu. Dalje, u obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je nadležna ljekarska komisija u nalazu i mišljenju dala potpunu, jasnu i dovoljno obrazloženu ocjenu vojnog invaliditeta u skladu sa odredbama već pomenutih pravilnika i na osnovu medicinske dokumentacije o liječenju, kao i na osnovu neposrednog pregleda apelanta. Imajući to u vidu, sud je zaključio da je rješenje Ministarstva doneseno u skladu sa relevantnim propisima i da pravilnost i zakonitost rješenja nije dovedena u pitanje navodima tužbe. Kako je u postupku revizije nadležna ljekarska komisija utvrdila manji procent apelantovog vojnog invaliditeta u odnosu na ranije utvrđeni procenat, Vrhovni sud je naveo da je Ministarstvo, na osnovu potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, pravilnom primjenom člana 7. stav 3. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti ukinulo konačno rješenje Službe i riješilo upravnu stvar u skladu sa čl. 3. i 10. Zakona o pravima branilaca.

Apelacioni navodi

6. Apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant navodi da je u postupku proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, da su proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi i da su proizvoljno ocijenjeni dokazi. Apelant smatra da nalaz i mišljenje ljekarske komisije nije objektivni prikaz njegovog zdravstvenog stanja i da nema prihvatljivog obrazloženja procjene vojnog invaliditeta. S tim u vezi, apelant smatra da je sud bio dužan odrediti dodatno medicinsko vještačenje po njegovom prijedlogu i da mu je uskraćeno pravo na pristup sudu zbog odbijanja takvog prijedloga, koji je predložen i u tužbi i na javnoj raspravi. Dalje, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek, jer je sud „paušalno odlučio o navodima apelanta i nekritički prihvatio kao istinite navode službenih tijela“. Osim toga, apelant ukazuje da je postupak dugo trajao, što je suprotno pravu na suđenje u razumnom roku iz člana 6. stv 1. Evropske konvencije.

Relevantni propisi

7. Zakon o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite ("Službene novine Federacije BiH", br. 82/09, 11/10 - ispravka, 4/13 - OUS FBiH, 24/13 - OUS FBiH i 103/21). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite ("Službene novine Federacije BiH", br. 82/09, 11/10 - ispravka, 4/13 - OUS FBiH i 24/13 - OUS FBiH) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 4. stav (1) tačka b) (Revizija utvrđenog procenta vojnog invaliditeta i medicinske dokumentacije) (1) Nakon izvršene revizije uvjerenja iz člana 3. ovog Zakona izvršit će se revizija rješenja kojima je priznato pravo na vojnu invalidninu, ortopedski dodatak i dodatak za njegu i pomoć od drugog lica koja obuhvata:

b) provjeru utvrđenog procenta vojnog invaliditeta, stepena ortopedskog dodatka i stepena dodatka za njegu i pomoć od drugog lica, u skladu sa važećim pravilnicima (Pravilnik o radu ljekarskih komisija u postupku za ostvarivanje prava prema Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica, Pravilnik o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta, Pravilnik o ortopedskom dodatku vojnih invalida, Pravilnik o dodatku za njegu i pomoć od drugog lica vojnih invalida, "Službene novine FBiH", br. 41/04).

8. Pravilnik o radu ljekarskih komisija u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica ("Službene novine Federacije BiH", br. 41/04, 29/11, 63/15, 22/16 i 44/18). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica ("Službene novine Federacije BiH", br. 41/04, 29/11, 63/15 i 22/16) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 2. tačka 5) Nalaz i mišljenje na osnovu koga nadležni organ u Federaciji Bosne i Hercegovine rješava o pravu na vojnu invalidninu, utvrđuje vojni invaliditet, ortopedski dodatak, dodatak za njegu i pomoć od drugog lica, nesposobnost za privređivanje, kao i nadzor i medicinsko vještačenje, daju:

5) nadležnom federalnom organu koji, u skladu sa Zakonom o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite (u daljnjem tekstu: Zakon o kontroli), provodi kontrolu zakonitosti korištenja prava ostvarenih po Zakonu, ljekarska komisija Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja u postupku provođenja Zakona o kontroli.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32., te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23.). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).

12. Na osnovu činjenica koje proizlaze iz konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u cijelosti prihvatio odluku Ministarstva koje je zaključilo da je nadležna ljekarska komisija u nalazu i mišljenju dala potpunu, jasnu i dovoljno obrazloženu ocjenu vojnog invaliditeta u skladu sa relevantnim odredbama, na osnovu medicinske dokumentacije o liječenju i na osnovu neposrednog pregleda apelanta. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi koji se odnose na potrebu za dodatnim medicinskim vještačenjem. Dalje, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Osim toga, imajući u vidu da je apelant imao i koristio mogućnost podnošenja zakonom propisanog pravnog lijeka, Ustavni sud ukazuje da činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultovao apelantovim uspjehom u postupku, ne pokreće pitanje kršenja prava na djelotvoran pravni lijek. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje i da u vezi sa tim nije utvrdio povredu navedenih ustavnih prava (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-2554/21 od 20. oktobra 2021. godine, AP-43/21 od 23. februara 2022. godine i AP-4327/21 od 23. februara 2022. godine, dostupne na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ).

13. U odnosu na navode o dužini trajanja postupka, Ustavni sud zapaža da je relevantni period koji se treba razmatrati dvije godine i osam mjeseci, s obzirom da je Ministarstvo rješavajući po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na ličnu invalidninu donijelo rješenje 21. maja 2018. godine, dok je Vrhovni sud konačnu odluku donio 9. februara 2021. godine. Ustavni sud primjećuje da je postupak pred Vrhovnom sudu trajao duže (oko dvije godine i šest mjeseci). Međutim, uzimajući u obzir da je Vrhovni sud u konkretnom predmetu održao javnu raspravu, da je apelant došao do konačne odluke u predmetu prije podnošenja apelacije, te imajući u vidu da je postupak kontrole zakonitosti korištenja prava na ličnu invalidninu ukupno trajao dvije godine i osam mjeseci, Ustavni sud zaključuje da dužina trajanja postupka nije prešla granice „razumnog roka“ iz člana 6. Evropske konvencije.

14. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1439/21 (Ž. Š.) | Sudska praksa | Aktio