Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-61/21 („Volksbank Leasing BH“ d.o.o. Sarajevo)

Odluka donesena 18. 10. 2022.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Troškovi postupka
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-61/21

Apelacija

Odluka o meritumu

18. 10. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 61/21, rješavajući apelaciju „Volksbank Leasing BH“ d.o.o. Sarajevo, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 62. stavak (1) Pravila Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 18. listopada 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija „Volksbank Leasing BH“ d.o.o. Sarajevo.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Ukida se presuda Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 PS 177659 20 Pž od 24. travnja 2020. godine u dijelu u kojemu je odlučeno o utemeljenosti apelantovog tužbenog zahtjeva.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu Mostaru koji je dužan po žurnom postupku donijeti novu odluku sukladno članku II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu Mostaru da, sukladno članku 72.

stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neutemeljena apelacija „Volksbank Leasing BH“ d.o.o. Sarajevo podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 PS 177659 20 Pž od 24. travnja 2020. godine u dijelu u kojem je odlučeno o sudskoj pristojbi, u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Volksbank Leasing BH“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Dario i Marko Kraljević, odvjetnici iz Ljubuškog, podnio je 5. siječnja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 177659 20 Rev od 3. rujna 2020. godine i presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 PS 177659 20 Pž od 24. travnja 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP 2365/20 od 9. rujna 2020. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant bio podnio protiv presude Kantonalnog suda broj 58 0 Ps 177659 20 Pž od 24. travnja 2020. godine (osporene ovom apelacijom) jer je podnesena prije odluke Vrhovnog suda o reviziji koju je apelant bio izjavio protiv osporene presude. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatirao da, nakon njenog donošenja, neovisno od vrste te odluke, apelant ima mogućnost ponovo podnijeti apelaciju u kojoj je dužan na propisanom obrascu apelacije pod točkom 8.a) Ostale odluke, navesti i ovu odluku Ustavnog suda.

3. Na temelju članka 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i tuženog „Triglav osiguranje“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je u razdoblju od 4. do 6. srpnja 2022. godine, da dostave odgovor na apelaciju.

4. Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi odgovore na apelaciju dostavili su u razdoblju od 13. do 19. srpnja 2022. godine.

5. Apelantu su 22. kolovoza 2022. godine, sukladno članku 23. Pravila Ustavnog suda i Zaključku Ustavnog suda broj SU-02-1056/21 od 17. prosinca 2021. godine, dostavljeni pristigli odgovori na eventualno izjašnjenje.

6. Apelant u ostavljenom roku od osam dana nije dostavio traženo izjašnjenje.

III.Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.

8. Presudom Općinskog suda broj 58 0 Ps 177659 16 Ps od 20. prosinca 2019. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obveže da mu na ime naknade štete isplati novčani iznos od 17.761,14 KM sa zakonskim zateznim kamatama, na način preciziran u izreci kao i apelantov zahtjev da mu tuženi naknadi troškove postupka (stav I, II i IV).

9. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da između parničnih stranaka nije sporno da su apelant i tuženi bili u ugovornom odnosu na temelju police osiguranja auto – kaska od 8. siječnja 2014. godine (u daljnjem tekstu: polica kaska) s Uvjetima za kasko osiguranje motornih vozila (u daljnjem tekstu: Uvjeti), kojim je ugovoreno kasko osiguranje za apelantovo vozilo Audi A8. Za vrijeme trajanja police kaska na vozilu je pričinjena potpuna šteta. Tuženi je visinu naknade štete obračunao na temelju osnovice za obračun premije u iznosu od 168.805,00 KM odnosno ugovorene sume osiguranja, koja je preuzeta iz kataloga EIB 2013 i predstavlja prodajnu cijenu vozila. Tuženi je navedeni iznos umanjio na temelju odredbe članka 24. stavak 1. točka 2. i 3. Uvjeta koji su sastavni dio police kaska, pa je na temelju tih podataka, utvrdio nesporni iznos štete koji je isplaćen apelantu 21. rujna 2015. godine u iznosu od 45.285,32 KM. U obrazloženju je dalje navedeno da nije sporno da dodatna oprema koja je bila ugrađena u osiguranom vozilu nije bila posebno osigurana. Vještak B.P. se izjasnio što se smatra dodatnom opremom u smislu odredbe članka 16. stavak 3. Uvjeta, za koju se tražilo dodatno osiguranje. Upravo ta dodatna oprema, odnosno njena vrijednost, čini razliku između nabavne cijene novog vozila sa opremom i novonabavne cijene osnovnog modela osiguranog vozila, što se javlja kao bitan čimbenik za izračun polazne cijene koja se dalje amortizira u postupku obračuna štete. Svjedokinja T.B. je otklonila nejasnoće oko email dopisa društva MRM d.o.o. Mostar od 1. prosinca 2015. godine s ponudom, na kojem je apelant temeljio svoj zahtjev da mu pripada veći iznos naknade štete. Ta svjedokinja je pojasnila da se ponuda u prilogu emaila ne odnosi na sporno vozilo iako se navodi broj šasije toga vozila, već na tada aktuelni model vozila, koji je redizajniran i koji je sadržavao istu dodatnu opremu.

10. Općinski sud je naveo da je apelant u tužbi naveo da stvarna nabavna cijena novog vozila, koje je kod tuženog bilo osigurano kasko osiguranjem i na kojem je nastupila potpuna šteta, sa obračunatim PDV te pripadajućom dodatnom opremom kod ovlaštenog trgovca MRM d.o.o. Ljubuški iznosi 248.416,00 KM. Također je naveo da mu na temelju odredbe članka 24. stavak 1. točka 2) Uvjeta, nakon obračuna amortizacije, pripada iznos od 64.096,81 KM, odnosno razlika između navedenog iznosa i već isplaćenog iznosa, koja ukupno iznosi 17.761,14 KM.

11. Odlučujući o apelantovom tužbenom zahtjevu, Općinski sud je naveo da je u konkretnom slučaju mjerodavno pravo odredba članka 925. stavak 7. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) čiji je sadržaj citirao. Zatim, Općinski sud je naveo da Ugovor o osiguranju između stranaka čine jedinstvo odredbi police kaska (kao posebnog dijela ugovora) i Uvjeta (kao općih uvjeta ugovora). Dalje je navedeno da je policom kaska utvrđena osnovica za obračun premije i gornja granica obveze iz članka 23. Uvjeta, koja iznosi 168.805,00 KM, kao i da taj iznos predstavlja i ugovorenu sumu osiguranja. U polici kaska je naznačeno da dodatna oprema koja je naknadno ugrađena nije predmet osiguranja, te da je riječ o rabljenom vozilu. Dalje, Općinski sud je naveo da je za pravilnu primjenu članka 925. stavak 7. ZOO, bilo nužno utvrditi pravno relevantnu činjenicu je li vrijednost osigurane stvari sporazumno utvrđena ili ne.

12. U tom pogledu, Općinski sud je naveo da je prema važećim Uvjetima definirano da suma osiguranja predstavlja sumu na koju je stvarni odnosno imovinski interes osiguran, i to u slučajevima kada je osiguranje zaključeno na sumu osiguranja, te da ona predstavlja gornju granicu za isplatu štete. Zatim, Općinski sud je citirao odredbe članka 16. st. 1, 3. i 4. i članka 24. stavak 1. toč. 1. i 5. Uvjeta. U svezi sa utvrđivanjem spornog pravnog pitanja je li vrijednost osigurane stvari bila sporazumno utvrđena, Općinski sud je istakao da su svjedoci S.F. i D.L. pojasnili proceduru zaključenja spornog ugovora o osiguranju, iz čijih iskaza proizlazi da je provedena rutinska procedura, bez posebnog ugovaranja mimo tipskih obrazaca. Svjedok D.L. je naveo da je prilikom zaključivanja police kaska poštovana rutinska procedura i da nije ugovoreno ništa izvan standardne ponude kasko osiguranja prema tipskim policama kaska, te je pojasnio da je tuženi učinio ponudu prema cijeni vozila preuzetoj iz kataloga EIB Internationale 2/2013 i da je apelant pristao na tu ponudu. To je potvrdio i svjedok S.F, apelantov zaposlenik, koji je naveo da je apelant proveo standardnu internu provjeru cijene vozila kao polovnog leasing objekta i da je naznačena novo-nabavna bruto vrijednost cijene vozila s ponude tuženog odgovarala prosječnim novonabavnim vrijednostima do tada financiranih objekata. Ti zaključci proizlaze i iz uvida u ponudu za kasko od 17. prosinca 2013. godine sa e-mailom od 22. ožujka 2016. godine. S obzirom na navedeno, Općinski sud je zaključio da su apelant i tuženi u vrijeme zaključenja ugovora bili potpuno složni oko vrijednosti spornog vozila na temelju Kataloške cijene vozila, koju su ugradili u policu kaska i kao osnovicu za obračun premije (koja utječe na visinu obveza ugovarača) i kao visinu odgovornosti za štetu (koja utječe na visinu obveza osiguravatelja). Na osnovu toga, Općinski sud je zaključio da se može izvest pouzdan zaključak da je vrijednost osigurane stvari – vozila sporazumno utvrđena na iznos od 168.805,00 KM.

13. Općinski sud je dalje naveo da se odredbom članka 925. stavak 7. ZOO, koja je imperativne naravi, štiti ugovorena i startna jednakost ugovornih strana i želi osigurati primjena tog načela i u postupku ispunjenja ugovornih obveza. Ta odredba ne govori o gornjoj granici isplate štete, koja je nesporno limitirana na sumu osiguranja iz police, nego govori o vrijednosti osigurane stvari koja je sporazumno utvrđena i prema kojoj se određuje naknada štete. Prema ocjeni Općinskog suda, ta odredba ne dozvoljava mogućnost da je ugovorom o osiguranju osigurana manja vrijednost osiguranog objekta od stvarne, nego čak štiti osiguravatelja kojem ostavlja mogućnost zaštite ako dokaže da je stvarna vrijednost osigurane stvari neosnovano prikazana znatno većom, što dodatno pojašnjava smisao pravne zaštite ove odredbe ZOO i sugerira način primjene. To znači da apelant nema zakonske osnove da potražuje od tuženog da u obračun uvrsti veću (novonabavnu) vrijednost predmeta osiguranja od one oko koje su se stranke sporazumjele prilikom zaključenja ugovora. Na taj način apelant traži od tuženog ispunjenje više obveza od ugovorenih što je direktno u suprotnosti sa načelom jednake vrijednosti davanja iz članka 15. ZOO, načelom zabrane zloupotrebe prava iz članka 13. ZOO, načelom savjesnosti i poštenja iz članka 12. ZOO i načelom ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz članka 11. ZOO, što sud apelantu ne može dopustiti.

14. Naposljetku, Općinski sud je naveo da takvo stajalište zauzima i sudska praksa, odnosno da je u presudi Vrhovnog suda broj 63 0 P 017567 13 Rev od 17. svibnja 2016. godine navedeno sljedeće: „Osiguravajuće društvo po kasko osiguranju odgovara samo u visini police osiguranja. U slučaju kada osiguravatelj prilikom zaključenja ugovora ne prijavi osiguranje dodatne opreme na vozilu i kada ne plaća premiju osiguranja na vrijednost te dodatne opreme ne može ni zahtijevati naknadu štete u slučaju oštećenja ili krađe vozila za taj dio“. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da nije pravno relevantna utvrđena vrijednost novonabavne cijene oštećenog vozila jer apelant, u smislu odredbe članka 925. stavak 7. ZOO, nema utemeljen zahtjev protiv tuženog.

15. Rješenjem Općinskog suda broj 58 0 Ps 177659 16 Ps od 13. veljače 2020. godine apelant je obvezan da u roku od osam dana uplati pristojbu (taksu) na žalbu protiv prvostupanjske presude u iznosu od 900,00 KM koja je određena na temelju Tarifnog broj 1. u skladu sa odredbama Zakona o sudskim pristojbama sa tarifom HNK (u daljnjem tekstu: ZSP). Također, određeno je da će, u slučaju da apelant ne plati pristojbu u ostavljenom roku, navedeno rješenje biti dostavljeno Javnom pravobraniteljstvu radi prinudne naplate sudske pristojbe u ovršnom postupku.

16. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 PS 177659 20 Pž od 24. travnja 2020. godine, apelantove žalbe su odbijene i potvrđena je prvostupanjska presuda i rješenje od 13. veljače 2020. godine. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je citirao odredbe članka 16. stavak 3, članka 23. stavak 1, članka 24. stavak 2. i sadržaj članka 19. st. 1. i 5. Uvjeta te članka 925. stavak 7. ZOO. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je utvrđena činjenica da je apelant kupio vozilo proizvedeno 2010. godine koje je već bilo korišteno i koje je imalo dodatnu opremu iz članka 19. stavak 1. točka

1. Uvjeta kaska. Odredbom članka 19. stavak 4. točka b) Uvjeta kaska, propisano je da se kod obračuna štete, između ostalog, kod osiguranja iz točke 1. toga članka, kao osnovica uzima suma osiguranja koju je u polici odredio ugovarač osiguranja, te da se kod totalne štete osiguraniku nadoknađuje vrijednost osigurane stvari, ali najviše do visine sume osiguranja. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je nesporno da iznos od 168.805,00 KM (suma osiguranja) predstavlja novonabavnu cijenu osnovnog modela Audija A8 bez dodatne opreme, koju je posjedovalo vozilo apelanta, što je utvrđeno iz apelantovog iskaza koji je apelant dao na zapisnik sa pripremnog ročišta prilikom kratkog izlaganja tužbe. Dalje je navedeno da se tako izjašnjavao i tuženi tijekom cijelog postupka. S obzirom na to, Kantonalni sud je naveo da predmetnom policom osiguranja nije obuhvaćena dodatna oprema, odnosno da je činjenica da su apelant i tuženi vrijednost vozila bez dodatne opreme, koju apelant nije osigurao ugovorom o osiguranju, odredili na iznos od 168.805,00 KM, na koju je tuženi snosio rizik sve vrijeme trajanja osiguranja, a apelant je, razmjerno toj vrijednosti, plaćao premiju. Dalje je navedeno da apelant tako ugovorenoj vrijednosti novog automobila nikada nije prigovarao, sve do trenutka kada se desio osigurani slučaj. Dokaz tome je, kako je sud istakao, i to da je premiju plaćao upravo na ugovorenu vrijednost vozila, kako je to utvrdio i prvostupanjski sud pobijanom presudom.

17. Kantonalni sud je dodatno naglasio da treba napomenuti da je model apelantovog vozila proizveden 2010. godine i da se on prestao proizvoditi 2013. godine (prije zaključenja ugovora o osiguranju), zbog čega nije bilo moguće utvrditi novonabavnu cijenu tog vozila na dan utvrđivanja štete (rujan 2015. godine). Novonabavna cijena vozila iz 2013. godine se nije mogla dobiti od ovlaštenog trgovca u BiH, a novonabavna cijena apelantovog vozila, koju je izračunao vještak B.P. polazi od novonabavne cijene takvog vozila u Austriji bez dodatnih davanja. Sud je ocijenio da je u tom pogledu vjerodostojan iskaz svjedokinje T.B. koja je izjavila da je proizvođač imao različite cijene za isti tip i model vozila u različitim državama. Ta svjedokinja je navela da kada se u program ovlaštenog trgovca spornog vozila unese broj šasije tog vozila, sustav pokaže sve podatke i karakteristike za to vozilo ali ne i cijenu, upravo iz razloga što cijena tog vozila nije unificirana na tržištu proizvođača, nego je utvrđena za svaku državu posebno. S obzirom na to, Kantonalni sud je zaključio da iz navedenog proizlazi da su parnične stranke ugovorom o osiguranju sporazumno utvrdile vrijednost vozila i da se za obračun novonabavne cijene apelantovog vozila u vrijeme utvrđivanja štete nije moglo poći od takve cijene ovlaštenog trgovca iz Austrije.

18. U odnosu na rješenje o sudskoj pristojbi, Kantonalni sud je citirao odredbe članka 4. stavak 1., članka 19. stavak 1. i članka 31. stavak 1. ZSP, te je naveo da iz tih odredbi proizlazi da je sud nadležan za obračun i utvrđivanje sudskih pristojbi u postupku, o čemu donosi rješenje, koje se prinudno naplaćuje u ovršnom postupku pred sudom. Također, Kantonalni sud je zaključio da pristojba na žalbu nije previsoko određena iz razloga što se ona plaća u skladu sa odredbom članka

20. ZSP prema vrijednosti spora, a ona se, sukladno odredbi članka 1. točka 10. Tarife, za žalbu protiv presude plaća u dvostrukom iznosu, pa je prvostupanjskim rješenjem pristojba pravilno utvrđena.

19. Rješenjem Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 177659 20 Rev od 3. rujna 2020. godine odbačena je apelantova revizija na osnovu člana 237. ZPP.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

20. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije.

21. U obrazloženju apelacijskih navoda apelant navodi da Kantonalni sud nije pravilno primijenio materijalno pravo, odnosno odredbu članka 24. stavak 1. točka 2. Uvjeta koji su sastavni dio police, kojima je propisano na koji način se utvrđuje visina štete. S obzirom na to, apelant smatra da iznos označen u polici ne može predstavljati stvarnu nabavnu cijenu novog vozila kako to redoviti sudovi zaključuju, jer taj iznos predstavlja sumu osiguranja, tj. osnovicu za obračun premije i gornju granicu obveze kako je to naznačeno na kasko polici. Apelant ističe da umjesto da je Kantonalni sud, sukladno članku 100. ZOO, nejasne odredbe tumačio u njegovu korist jer je ugovor sklopljen na unaprijed odštampanom sadržaju, drugostupanjski sud je tu odredbu tumačio na apelantovu štetu. Dalje, ističe da se dodatna oprema koja je ugrađena u vozilo smatra sastavnim dijelom vozila, a ne kako sud proizvoljno tumači odredbu članka 16. Uvjeta. Apelant ukazuje da sporno vozilo nije posjedovalo nikakvu naknadnu dodatnu opremu osim one koju je sam proizvođač ugradio u vozilo i koja je uračunata u novonabavnu cijenu vozila, pa nije jasno na temelju čega drugostupanjski sud izvodi zaključak da se kod apelantovog vozila (pogon na sve kotače, automatski mjenjač i slično) ne smatraju sastavnim dijelom vozila. U tom pogledu, apelant ističe da je novonabavna cijena novog vozila kod ovlaštenog prodavatelja sa ukupnim davanjima u Bosni i Hercegovini iznosila 270.710,00 KM, te da je vještak utvrdio visinu totalne štete na vozilu prema stvarnoj novonabavnoj cijeni vozila u iznosu od 63.046,46 KM, koji ne prelazi gornju granicu obveze po kasko polici.

22. U odnosu na odluku kojom je obvezan da plati sudsku pristojbu, apelant navodi da sudovi nemaju nadležnost da donose rješenja o pristojbama i da vode ovršne postupke u kojima ta rješenja predstavljaju ovršne isprave, primjenjujući „neustavne odredbe kantonalnih zakona o sudskim pristojbama“. Također, apelant smatra da je visina sudske pristojbe u konkretnom slučaju previsoka jer doseže visinu prosječne mjesečne neto plaće u Bosni i Hercegovini, čime se krši pravo stranaka na djelotvoran pravni lijek.

II.Odgovori na apelaciju i izjašnjenje

23. Kantonalni sud je naveo da je na temelju dokaza izvedenih pred prvostupanjskim sudom taj sud zaključio da su u prvostupanjskoj presudi činjenice pravilno utvrđene i da su pravilno izvedeni relevantni zaključci, odnosno da je pravilnom materijalnog prava donesena zakonita odluka, za što je taj sud dao detaljno i uvjerljivo obrazloženje.

24. Općinski sud je naveo da je prvostupanjska odluka o sudskoj pristojbi utemeljena na važećem propisu te da je dovoljno obrazložena, što je potvrđeno i odlukom višeg suda. Također, Općinski sud je naveo da je apelantu tijekom postupka omogućeno raspravno načelo te da se taj sud u obrazloženju prvostupanjske presude detaljno izjasnio o utvrđenim činjenicama i primjeni materijalnog prava čime je zadovoljio standarde prava na pravično suđenje i prava na imovinu.

25. Tuženi je naveo da su apelacijski navodi u cijelosti paušalni i neutemeljeni, te da su redoviti sudovi pravilno utvrdili sve odlučne činjenice, savjesno i brižljivo cijenili sve dokaze te su donijeli zakonite i pravilne odluke. Istakao je da su neutemeljeni navodi da je vještak utvrdio visinu totalne štete u iznosu od 63.046,46 KM, te ukazuje da je vještak prema Ugovoru o kasko osiguranju i Uvjetima obračunao štetu u iznosu od 45.111,95 KM koji je manji nego što je tuženi isplatio apelantu (45.285,32 KM). U prilogu apelacijskim navodima, tuženi se između ostalog pozvao na odluku u predmetu broj AP 2440/20 od 30. ožujka 2022. godine. Imajući u vidu navedeno, tuženi je predložio da se apelacije odbije kao neutemeljena.

V.Relevantni propisi

26. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15).

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji glasi: Članak 2. stavak (3) (3) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka glede materijalnog prava.

Članak 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i pozorno ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 127.

Ako se ustvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčanu svotu ili na zamjenjive stvari, ali se točna visina svote odnosno količina stvari ne može ustvrditi ili bi se mogla ustvrditi samo s nerazmjernim teškoćama, sud će o tome odlučiti prema svojoj ocjeni.

Članak 405. st. (1) i (3) (1) Pristojbe i troškovi isplaćeni iz sredstava suda čine dio parničnih troškova. (3) Pristojbe i troškove isplaćene iz sredstava suda naplaćuje po službenoj dužnosti prvostupanjski sud od stranke koja je dužna naknaditi te troškove.

27. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“, br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“, br. 29/03 i 42/11).

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

VIII - OPŠTI USLOVI UGOVORA

Obaveznost Član 142.

(1) Opšti uslovi određeni od strane jednog ugovarača, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovaračima u istom ugovoru, i po pravilu obavezuju kao i ove.

(2) Opšti uslovi ugovora moraju se objaviti na uobičajeni način.

(3) Opšti uslovi obavezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u času zaključenja ugovora.

(4) U slučaju neslaganja opštih uslova i posebnih pogodbi važe ove posljednje.

Ništavost nekih odredbi opštih uslova Član 143.

(1) Ništave su odredbe opštih uslova koje su protivne samom cilju zaključenog ugovora ili dobrim poslovnim običajima, čak i ako su opšti uslovi koji ih sadrže odobreni od nadležnog organa.

(2) Sud može odbiti primenu pojedinih odredbi opštih uslova koje lišavaju drugu stranu prava da stavi prigovore, ili onih na osnovu kojih ona gubi prava iz ugovora ili gubi rokove, ili koje su inače nepravične ili preterano stroge prema njoj.

ZAJEDNIČKE ODREDBE ZA IMOVINSKA OSIGURANJA I

OSIGURANJA LICA

Pojam Član 897.

Ugovorom o osiguranju obavezuje se ugovarač osiguranja da, na načelima uzajamnosti i solidarnosti udružuje određeni iznos u zajednici osiguranja odnosno zajednici rizika (osiguravač), a zajednica se obavezuje da, ako se desi događaj koji predstavlja osigurani slučaj, isplati osiguraniku ili nekom trećem licu naknadu, odnosno ugovorenu svotu ili učini nešto drugo.

Član 900.

(1) Ugovorom se može odstupiti samo od onih odredaba ove glave u kojima je to odstupanje izričito dopušteno, kao i od onih koje pružaju ugovaračima mogućnost da postupe kako hoće.

(2) Odstupanje od ostalih odredaba, ukoliko nije zabranjeno ovim ili kojim drugim zakonom, dopušteno je samo ako je u nesumnjivom interesu osiguranika.

Polisa i lista pokrića Član 902.

(1) U polisi moraju biti navedeni: ugovorne strane, osigurana stvar, odnosno osigurano lice, rizik obuhvaćen osiguranjem, trajanje osiguranja i period pokrića, svota osiguranja ili da je osiguranje neograničeno; premija ili doprinos, datum izdanja polise i potpisi ugovorenih strana.

(2) Polisa osiguranja može biti privremeno zamenjena listom pokrića u koju se unose bitni sastojci ugovora.

(3) Osiguravač je dužan upozoriti ugovarača osiguranja da su opšti i posebni uslovi osiguranja sastavni deo ugovora i predati mu njihov tekst, ako ti uslovi nisu štampani na samoj polisi.

(4) Izvršenje obaveze iz prethodnog stava mora biti konstatovano na polisi.

(5) U slučaju neslaganja neke odredbe opštih ili posebnih uslova i neke odredbe polise primeniće se odredba polise a u slučaju neslaganja neke štampane odredbe polise i neke njene rukopisne odredbe, primeniće se ova poslednja.

(6) Prema sporazumu ugovarača, polisa može glasiti na određeno lice, po naredbi ili na donosioca.

Svrha osiguranja imovine Član 925. st. (1), (2), (4) i (7) (1) Osiguranjem imovine obezbeđuje se naknada za štetu koja bi se desila u imovini osiguranika zbog nastupanja osiguranog slučaja.

(2) Iznos naknade ne može biti veći od štete koju je osiguranik pretrpeo nastupanjem osiguranog slučaja.

(4) Punovažne su odredbe ugovora kojima se iznos naknade ograničava na manji iznos od iznosa štete.

(7) Ako je ugovorom o osiguranju vrednost osigurane stvari sporazumno utvrđena, naknada se određuje prema toj vrednosti, izuzev ako osiguravač dokaže da je ugovorena vrednost znatno veća od stvarne vrednosti, a za tu razliku ne postoji opravdan razlog (kao na primer, osiguranje upotrebljavane stvari na vrednost takve nove stvari, ili osiguranje subjektivne vrednosti).

NADOSIGURANJE I UGOVOR SA VIŠE OSIGURAVAČA

Nadosiguranje Član 932.

(1) Ako se pri zaključenju ugovora jedna strana posluži prevarom i tako ugovori svotu osiguranja veću od stvarne vrednosti osigurane stvari, druga strana može tražiti poništenje ugovora.

(2) Ako je ugovorena svota osiguranja veća od vrednosti osigurane stvari, a pri tome nijedna strana nije postupila nesavesno, ugovor ostaje na snazi, svota osiguranja se snižava do iznosa stvarne vrednosti osigurane stvari, a premije se srazmerno smanjuju.

(3) U oba slučaja savesni osiguravač zadržava primljene premije i ima pravo na nesmanjenu premiju za tekući period.

PODOSIGURANJE

Član 936.

(1) Kad se utvrdi da je u početku odnosnog perioda osiguranja vrednosti osigurane stvari bila veća od svote osiguranja, iznos naknade koju duguje osiguravač smanjuje se srazmerno, izuzev ako je drukčije ugovoreno.

(2) Osiguravač je dužan dati potpunu naknadu sve do iznosa svote osiguranja, ako je ugovoreno da odnos između vrednosti stvari i svote osiguranja nema značaja za određivanje iznosa naknade.

28. Uvjeti za kasko osiguranje motornih vozila broj PG-aka-12-11-bh od 4. rujna 2013. godine (dostavljeni uz apelaciju) u relevantnom dijelu glase:

UVODNE ODREDBE

(1) Ovi Uvjeti, u ovisnosti od sadržaja ugovora o osiguranju primjenjuju se na: A. Osiguranje motornih vozila (osiguranje auto-kaska), […] (2) Pojedini izrazi u ovim Uvjetima imaju ova značenja:

[…] 4) Premija - suma koja se udružuje (plaća) za osiguranje po ugovoru o osiguranju.

5) Suma osiguranja - suma na koju je stvarni, odnosno imovinski interes osiguran, i to u slučajevima kada je osiguranje zaključeno na sumu osiguranja.

6) Polica - isprava o ugovoru o osiguranju.

8) Predmet osiguranja – sve vrste motornih vozila sa standardno ugrađenim dijelovima i opremom od strane proizvođača, kao i druge stvari u vozilu i na vozilu.

PISMENI OBLIK

Član 10. stav (1) (1) Sporazumi koji se odnose na sadržinu ugovora o osiguranju punovažni su samo ako su zaključeni u pismenom obliku.

II POSEBNE ODREDBE

A. PREDMET KASKO OSIGURANJA MOTORNIH VOZILA

Član 16. st. (1) do (4) (1) Predmet osiguranja su sve vrste motornih, priključnih, radnih i šinskih vozila (u daljem tekstu vozila) i njihovi sastavni dijelovi, (2) Sastavnim dijelovima vozila smatraju se:

1) alat, pribor i rezervni dijelovi standardno dostavljeni za taj tip vozila; […] (3) Ako se posebno ugovori predmet osiguranja mogu biti:

1) alat, dodatna oprema, priključni uređaj, pribor i rezervni dijelovi, koji se ne smatraju sastavnim dijelovima vozila;[…] (4) Suma osiguranja za stvari iz stava (3) ovog člana je novonabavna cijena osigurane stvari. Kod obračuna naknade štete kao temelj služi suma osiguranja određena u ugovoru o osiguranju i to je ujedno maksimalna obaveza osiguravača za slučaj totalne štete.

OSIGURANE OPASNOSTI (RIZICI)

a) Puno kasko osiguranje Član 17. stav (1) točka 1) (1) Kod punog kasko osiguranja vozila osiguravač je dužan da naknadi štetu prouzrokovanu uništenjem ili nestankom osiguranog vozila, kao i alata, pribora i rezervnih dijelova osiguranih u smislu člana 16. ovih Uvjeta uslijed:

1) saobraćajne nezgode, […]

c) Osiguranje:

- alata, dodatne opreme, priključnih uređaja, pribora i rezervnih dijelova koji se smatraju sastavnim dijelovima vozila

- radio aparata, televizora, radio stanica, klima uređaja i plinskih uređaja za pokretanje motora u vozilu i drugih uređaja;

Član 19. st. (1), (3) i (4) (1) Ako se posebno ugovori osiguranjem su, od opasnosti iz člana 17. ovih Uvjeta obuhvaćeni:

1) Alat, dodatna oprema, priključni uređaji, pribor i rezervni dijelovi koji nisu spomenuti u članu 16. stav (3) ovih Uvjeta, kao i razni ukrasni dijelovi i uređaji namijenjeni vozilu koji su naknadno ugrađeni, pričvršćeni, odnosno stavljeni u vozilo;[…] (3) Stvari iz stava 1. ovog člana nisu obuhvaćeni osiguranjem ukoliko u trenutku nastupanja osiguranog slučaja nisu bile ugrađene, pričvršćene ili se nisu nalazile u vozilu.

(4) Kod osiguranja iz stava (1) točka 1), 2) i 3) ovog člana:

1) Suma osiguranja treba da bude jednaka vrijednosti osigurane stvari 2) Kod obračuna odštete kao osnova služi suma osiguranja koju je u polici odredio ugovarač osiguranja. Kod totalne štete osiguraniku se nadoknađuje vrijednost osigurane stvari, ali najviše do visine sume osiguranja. Kod djelomične štete, odšteta se isplaćuje u cijelosti, ali najviše do visine sume osiguranja.

OSNOVICA ZA OBRAČUN PREMIJE

Član 23. st. (1) do (4) (1) Za utvrđivanje premije mjerodavna je nabavna cijena novog vozila u trenutku zaključenja ugovora o osiguranju, a za slijedeća razdoblja osiguranja (godinu dana) nabavna cijena, na dan izdavanja police osiguranja, ako se drukčije ne ugovori.

(2) Nabavna cijena novog vozila domaće proizvodnje je prodajna cijena takvog vozila kod domaćeg proizvođača ili privrednog društva koje se bavi prodajom vozila, uvećane za iznos poreza i transportne troškove.

Ako nije ugovorena mjerodavna nabavna cijena novog vozila u trenutku zaključenja ugovora o osiguranju u policu se obavezno unosi klauzula:

“Osiguranik je upozoren na posljedice podosiguranja”.

(3) Nabavna cijena novog vozila inozemne proizvodnje je izvozna cijena proizvođača, proračunata po važećem kursu stranih sredstava plaćanja, uvećana za troškove carine, poreza, transporta i ostale uobičajene troškove, ukoliko nije drukčije ugovoreno.

[…] Na ugovoru o osiguranju obavezno je istaknuti napomenu da će i naknada štete biti obračunata adekvatno zaključenom osiguranju.

(4) Ako se radi o vozilu kojeg nema u prodaji niti u cjenovniku motornih vozila kojeg izdaje određeni izdavač po ovlasti svih društava za osiguranje, njegova se nabavna cijena utvrđuje prema nabavnoj cijeni sličnog, odnosno srodnog vozila.

[…]

UTVRĐIVANJE VISINE ŠTETE I NAKNADE

Član 24. st. 1). toč. 1), 2) i 5) (1) Visina štete se utvrđuje:

1) u slučaju da je na vozilu bila totalna šteta nastala ostvarenjem rizika krađe, iznos naknade štete određuje se tako da se nabavna cijena novog vozila na dan utvrđivanja iznosa štete umanji za iznos amortizacije (istrošenosti) vozila, a dobiveni iznos štete umanji za ugovorenu franšizu;

2) ako je totalna šteta nastala ostvarenjem ostalih osiguranih rizika, iznos štete se određuje da se stvarna nabavna cijena novog vozila na dan utvrđivanja štete umanji za iznos amortizacije, za procijenjeni iznos vrijednosti ostatka, te za ugovorenu franšizu.

Amortizacija se utvrđuje na osnovu starosti vozila, pređenih kilometara i općeg stanja vozila, uz primjenu odgovarajućih mjerila;

5) Ako nije ugovorena novonabavna cijena novog vozila u trenutku zaključenja ugovora o osiguranju, osiguraniku će se naknaditi samo onaj dio štete koji odgovara srazmjeru između visine ugovorene sume osiguranja i novonabavne cijene novog vozila (podosiguranje).

29. Zakon o sudskim taksama s tarifom („Službene novine HNK“, br. 4/09, 2/13, 5/15, 7/17 i 6/18).

U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o sudskim taksama s tarifom („Službene novine HNK“, br. 4/09, 2/13 i 5/15) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 4.

(plaćanje takse i preduzimanje radnji u postupku) (1) U slučaju da stranka sudu dostavi podnesak bez dokaza o plaćenoj taksi, sud donosi rješenje iz člana 19. ovog zakona.

(2) Sud će postupiti na način utvrđen u stavu (1) ovog člana i u slučaju kad odbije zahtjev za oslobađanje od plaćanja takse.

(3) Neplaćena sudska taksa ne zadržava tok postupka.

Član 19.

(obračun i kontrola plaćanja takse) (1) Iznos takse koju je takseni obveznik dužan da plati, obračunava sudija, odnosno stručni saradnik koji vodi postupak donošenjem rješenja kojim se stranka obavezuje da taksu plati u roku od osam dana od dana prijema rješenja.

(2) Protiv rješenja iz stava (l) ovog člana dozvoljena je žalba u roku od osam dana od dana prijema rješenja.

(3) Izjavljena žalba ne odlaže izvršenje rješenja iz stava (l) ovog člana.

(4) Kontrolu naplate takse vrši sudija odnosno stručni saradnik koji vodi postupak.

DIO ČETVRTI. POSTUPAK ZA NAPLATU NEPLAĆENE TAKSE

Član 31.

(prinudna naplata neplaćene takse) (1) Ako takseni obveznik ne plati taksu u roku iz člana 19. stav (1) ovog Zakona, taksa će se naplatiti u skladu s federalnim Zakonom o izvršnom postupku.

(2) Postupak za naplatu neplaćene takse pokreće pred nadležnim sudom Kantonalno javno pravobranilaštvo na osnovu dostavljenog rješenja suda i obavještenja o neplaćenoj taksi.

(3) Izuzetno, ako je takseni obveznik pravno lice i ako se utvrdi da je to efikasan način osiguranja naplate, sud će rješenje i obavještenje o neplaćenoj taksi dostaviti banci kod koje pravno lice ima račun, radi naplate takse.

TAKSENA TARIFA

DIO PRVI. PARNIČNI I IZVRŠNI POSTUPAK

Tarifni broj 1. st. (1) i (10) (taksa za podneske) (1) Za tužbu, protivtužbu, prijedlog za ponavljanje postupka, prijedlog da se prizna odluka stranog suda i odluka stranog arbitražnog suda, plaća se, prema vrijednosti predmeta spora, slijedeća taksa:

[…]

d) preko 10.000 do 50.000 KM - 450 KM;

(10) Za žalbu ili reviziju protiv presude i za žalbu protiv rješenja u sporovima zbog smetanja posjeda, plaća se dvostruka taksa propisana stavom (1) ovog tarifnog broja.

VI.Dopustivost

30. Sukladno članku VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

31. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

32. Ustavni sud je Odlukom dopustivosti broj AP 2365/20 od 9. rujna 2020. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant bio podnio 13. srpnja 2020. godine jer je bio u tijeku postupak povodom revizije apelanta pred Vrhovnim sudom. S obzirom na to da je rješenjem Vrhovnog suda od 3. rujna 2020. godine revizija apelanta odbačena kao nedopuštena, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja presuda Kantonalnog suda broj 58 0 Ps 177659 20 Pž od 24. travnja 2020. godine. Sukladno svojoj praksi, Ustavni sud kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena i apelacija koja je odbačena kao preuranjena. U svezi sa time, Ustavni sud zapaža da je osporena presuda Kantonalnog suda od 24. travnja 2020. godine dostavljena punomoćniku apelanta 18. svibnja 2020. godine, te da je apelant 13. srpnja 2020. godine podnio apelaciju u predmetu broj AP 2365/20. Također, Ustavni sud zapaža da je apelant u ovome predmetu, protiv rješenja Vrhovnog suda od 3. rujna 2020. godine koje je dostavljeno punomoćniku apelanta 14. prosinca 2020. godine, podnio apelaciju 5. siječnja 2021. godine. Imajući u vidu da su obje apelacije podnesene u roku od 60 dana, Ustavni sud zapaža da je apelacija podnesena u roku kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda.

33. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

34. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

35. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

1. Pravo na pravično suđenje

36. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima, i druga prava vezana za kaznene postupke.

37. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

38. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obveza. Pored toga, uvjet za primjenjivost članka 6. stavak 1. Europske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obveza. U konkretnom slučaju, parnični postupak se vodio po apelantovoj tužbi radi isplate naknade štete, te stoga proizlazi da je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj. Prema tome, Ustavni sud će ispitati je li postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije.

39. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje temelje se isključivo na tvrdnjama da je Kantonalni sud prilikom donošenja osporene odluke proizvoljno primijenio materijalno pravo.

40. Razmatrajući ove tvrdnje, Ustavni sud prvenstveno podsjeća da je, prema praksi Europskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, točka 23.). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, točka 23).

41. Ustavni sud smatra da je prije razmatranja apelantovih navoda neophodno sumirati zaključke redovitih sudova. U tom pogledu, Ustavni sud uočava da je u konkretnom slučaju u apelaciji, ali i tijekom postupka pred redovitim sudovima bilo sporno što je predstavljao predmet osiguranja i je li vrijednost spornog vozila bila sporazumno utvrđena. Općinski sud je na temelju provedenih dokaza zaključio da u konkretnom slučaju dodatna oprema nije bila predmet osiguranja, pri čemu je Kantonalni sud prihvatio taj zaključak i dodatno ukazao na odredbu članka 19. stavak 1. i 4. Uvjeta. Kantonalni sud je također naveo da je nesporno da iznos od 168.805,00 KM (suma osiguranja) predstavlja novonabavnu cijenu osnovnog modela Audija A8 bez dodatne opreme. U pogledu spornog pitanja je li vrijednost spornog vozila bila sporazumno utvrđena, Kantonalni sud je prihvatio zaključak prvostupanjskog suda da su se apelant i tuženi sporazumjeli o visini vrijednosti stvari, uz obrazloženje da je osnovica za obračun premije iznosila 168.805,00 KM i da je taj iznos istovremeno predstavljao ugovorenu sumu osiguranja.

42. Razmatrajući apelantove tvrdnje kojima osporava zaključke da dodatna oprema nije bila predmet osiguranja, Ustavni sud će najprije ukazati na relevantne odredbe Uvjeta. Iz sadržaja uvodnih odredbi i članka 16. stavak 1. Uvjeta proizlazi da su predmet osiguranja sve vrste motornih vozila i njihovi sastavni dijelovi. U smislu članka 16. stavak 2. Uvjeta sastavnim dijelom vozila smatraju se, između ostalog, „dijelovi standardno dostavljeni za određeni tip vozila“, dok iz odredbe članka 16. stavak 3. Uvjeta proizlazi da, samo u slučaju kada se to posebno ugovori, dodatna oprema koja se ne smatra sastavnim dijelom vozila može biti predmet osiguranja. Ustavni sud dalje zapaža da je odredbom članka 19. stavak 1. točka a) Uvjeta propisana mogućnost da se posebno ugovori osiguranje za alat, dodatnu opremu, priključne uređaje, pribor i rezervne dijelove koji nisu spomenuti u članku 16. stavak (3) Uvjeta, kao i razne ukrasne dijelove i uređaje namijenjene vozilu koji su naknadno ugrađeni, pričvršćeni, odnosno stavljeni u vozilo. U takvom slučaju suma osiguranja treba biti jednaka vrijednosti osigurane stvari. Prilikom obračuna štete kao osnova služi suma osiguranja koju je u polici odredio ugovarač, a kod totalne štete osiguraniku se nadoknađuje vrijednost osigurane stvari, ali najviše do visine sume osiguranja (članak 19. stavak 4. Uvjeta).

43. Stoga, kada se sadržaj navedenih odredbi dovede u svezu sa sadržajem police kaska i obrazloženjem koje je naveo Kantonalni sud, Ustavni sud nakon uvida u sadržaj police kaska zapaža da je u njoj jasno navedeno da „dodatna oprema naknadno ugrađena nije predmet osiguranja“. Iz obrazloženja odluka redovitih sudova i stanja u spisu ne proizlazi da je apelantovo vozilo u vrijeme zaključenja ugovora imalo opremu koja je bila naknadno ugrađena i da je to činilo značajnu razliku u njegovoj stvarnoj novonabavnoj vrijednosti. S obzirom da sadržaj police kaska isključuje osiguranje samo za dodatnu opremu koja je naknadno ugrađena, Ustavni sud smatra da je proizvoljno obrazloženje redovitih sudova da se to isključenje od osiguranja odnosi i na dodatnu opremu koja je bila ugrađena u sporno vozilo prilikom njegove proizvodnje, odnosno nije bila naknadno ugrađena. Ustavni sud dalje uočava da ni obrazloženje Kantonalnog suda koji se pozvao na sadržaj odredbe članka 19. stavak 1. Uvjeta, ne pruža jasnu osnovu za zaključak sudova da dodatna oprema u spornom vozilu u konkretnom slučaj nije bila obuhvaćena policom potpunog kasko osiguranja, odnosno da je osiguranje te dodatne opreme trebalo biti posebno ugovoreno. Naime, Ustavni sud uočava da Kantonalni sud nije dao jasno obrazloženje te odredbe koja se odnosi na mogućnost posebnog ugovaranja osiguranja za određenu opremu i njen odnos sa uvodnom odredbom i odredbom članka 16. stavak 1. Uvjeta prema kojima je predmet osiguranja motorno vozilo sa standardno ugrađenim dijelovima i opremom koju je ugradio proizvođač. U ovom kontekstu, Ustavni sud zapaža da činjenično stanje predmeta upućuje na to da je riječ o opremi koju je ugradio proizvođač, ona je sastavni dio spornog automobila i neodvojivo je povezana sa tim konkretnim automobilom, pa se postavlja pitanje kako su sudovi došli do zaključka da se za tvornički ugrađenu opremu u automobilu osiguranje posebno ugovara, iako je već prethodno zaključeno puno kasko osiguranje na sumu osiguranja koja bi u cijelosti pokrivala taj iznos štete. Ustavni sud smatra da ovakvo obrazloženje sadrži element proizvoljnosti koji dovodi u pitanje pravičnost postupka.

44. Nadalje, kada su u pitanju apelantovi navodi kojima se osporavaju zaključci redovitih sudova u pogledu načina utvrđivanja visine štete i naknade za tu štetu, Ustavni sud zapaža da iz sadržaja relevantnih odredbi proizlazi da se visina štete može utvrđivati na temelju sporazuma stranka o vrijednosti osigurane stvari ili na temelju odredbi Uvjeta kojima je propisan način utvrđivanja visine štete i naknade. Redoviti sudovi su u konkretnom slučaju zaključili da su stranke postigle sporazum o vrijednosti stvari, pri čemu su se pozvali na odredbu članka 925. stavak 7. ZOO, kojom je propisano da ako je ugovorom o osiguranju vrijednost osigurane stvari sporazumno utvrđena, naknada se određuje prema toj vrijednosti. Taj iznos redoviti sudovi su doveli u svezu sa odredbom članka 24. stavak 1. točka 2) Uvjeta, te su zaključili da se radi o sporazumu stranaka o novonabavnoj cijeni novog automobila. Kada je u pitanju tumačenje ovoga članka, Ustavni sud zapaža da se u pravnoj teoriji navodi da u pojedinim slučajevima osiguravač i osiguranik mogu sporazumno odrediti vrijednost stvari koje se osiguravaju, a to su slučajevi kad stvar nema redovnu tržišnu vrijednost ili pak, ima neku subjektivnu vrijednost za osiguranika (npr. dragocjenosti, umjetnički predmeti, zbirke, planovi, modeli i slično). Pošto u takvom slučaju može doći do odstupanja od načela obeštećenja, uspostavljena su posebna pravila o načinu određivanja vrijednosti te stvari. Iz zakonske odredbe članka 925. stavak 7. ZOO proizlazi da vrijednost mora biti izričito ugovorena, a sam potpis na polici kojom se određuje vrijednost može značiti i da je riječ o prijavljenoj vrijednosti. Drugim riječima, u polici mora biti izričito naglašeno da se iznos koji je u njoj naveden smatra sporazumno ugovorenom vrijednošću osigurane stvari, pri čemu sama naznaka sume osiguranja nije dovoljna.

45. Dovodeći navedeno u vezu sa obrazloženjima odluka redovitih sudova, Ustavni sud zapaža da iz stanja u spisu ne proizlazi da su stranke ugovorom o kasko osiguranju (polici kaska i Uvjetima) izričito utvrdile vrijednost osigurane stvari – vozila u konkretnom slučaju, već su se samo sporazumjele o visini osnovice za obračun premije i sumi osiguranja, koje su bile određene u iznosu od 168.805,00 KM. Ustavni sud smatra da ovakav zaključak redovitih sudova nema jasan zakonski osnov, niti se može utvrditi zašto su, usprkos pozivanju na odredbu članka 925. stavak 7. ZOO, sudovi zaključili da osigurana suma u stvari predstavlja sporazumno utvrđenu vrijednost vozila u smislu navedene odredbe. U ovome pogledu, bitno je ukazati i na odredbu članka 10. stavak (1) Uvjeta prema kojoj su sporazumi koji se odnose na sadržaj ugovora o osiguranju, punovažni samo ako su zaključeni u pismenom obliku. Stoga, polazeći od sadržaja navedenih odredbi te imajući u vidu da je očigledno da u konkretnom slučaju ne postoji izričita pismena odredba kojom je utvrđena nabavna cijena novog automobila, Ustavni sud smatra da redoviti sudovi nisu napravili adekvatnu analizu o tome kakav je sadržaj odredbe članka 925. stavak 7. ZOO i članka 10. Uvjeta i kako ih je trebalo primijeniti u apelantovom slučaju, iz čega proizlazi da u osporenoj presudi u potpunosti ne postoji veza između utvrđenih činjenica, prava koje je primijenjeno i ishoda postupka.

46. U tom pogledu, Ustavni sud zapaža da su suma osiguranja i osnovica za obračun premije relevantne za različita pitanja od značaja za zaključenje ugovora o osiguranju koja se odnose na procjenu rizika osiguravatelja. Naime, iz relevantnih odredbi proizlazi da premija predstavlja sumu koja se plaća za osiguranje po ugovoru o osiguranju, a suma osiguranja predstavlja iznos na koji je stvarni, odnosno imovinski interes osiguran i ona predstavlja gornju granicu za isplatu štete koja u ovome slučaju nije dovedena u pitanje. Nije sporno da je sukladno Uvjetima, za utvrđivanje osnovice za obračun premije – osigurane sume, kao i za obračun naknade štete relevantna nabavna cijena novog vozila. Međutim, iz sadržaja članka 23. stavak 1. Uvjeta proizlazi da se ta vrijednost kod izračuna premije utvrđuje u odnosu na trenutak zaključenja ugovora o osiguranju, dok se kod naknade štete utvrđuje u odnosu na dan utvrđivanja štete, pa se ni sa tog gledišta ne bi moglo govoriti o postojanju sporazuma između stranaka. Osim toga, iz prethodno navedenog tumačenja članka 925. stavak 7. ZOO proizlazi da se ta odredba odnosi na sporazumno utvrđivanje vrijednosti osigurane stvari, odnosno njene stvarne vrijednosti a ne novonabavne. U konkretnom slučaju, predmet osiguranja nije bio nov automobil, već rabljeni automobil, pa njegova vrijednost u smislu članka 925. stavak 7. ZOO nije ni mogla biti jednaka nabavnoj cijeni novog vozila u vrijeme zaključenja ugovora o osiguranju. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da bi takvo široko tumačenje značilo da bi se u svakom slučaju, bez izričitih zakonskih odredbi, smatralo da je vrijednost stvari sporazumno utvrđena u smislu članka 925. stavak 7. ZOO, što nema uporišta ni u toj odredbi niti u Uvjetima. Stoga Ustavni sud smatra da i obrazloženje u odnosu na ovo pitanje sadrži elemente proizvoljnosti neprihvatljive za postupak koji treba ispuniti zahtjeve pravičnosti.

47. U ovome kontekstu, Ustavni sud smatra bitnim naglasiti da su točne apelantove tvrdnje da je odredbom članka 24. stavak 1. točka 2) Uvjeta, utvrđeno da se iznos štete određuje na način da se stvarna nabavna cijena novog vozila na dan utvrđivanja štete umanji za iznos amortizacije, za procijenjeni iznos vrijednosti ostatka, te za ugovorenu franšizu. Međutim, Ustavni sud smatra da je nužno voditi računa i o odredbi članka 24. stavak (1) točka 5) Uvjeta. Tom odredbom je propisano, da ukoliko nije ugovorena novonabavna cijena novog vozila u trenutku zaključenja ugovora o osiguranju, u tom slučaju osiguraniku će se nadoknaditi samo onaj dio štete koji odgovara razmjeru između visine ugovorene sume osiguranja i novonabavne cijene novog vozila (podosiguranje).

48. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je zbog utvrđene proizvoljnosti u obrazloženjima osporenih presuda apelant uskraćen za donošenje pravične sudske odluke, zbog čega je, u dijelu u kojem je odbijen kao neutemeljen njegov tužbeni zahtjev za naknadu štete, prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

49. Ustavni sud ukazuje da je prilikom donošenja odluke imao u vidu i odluku u predmetu broj AP 2440/20 na koju se tuženi pozvao u odgovoru na apelaciju. Nakon uvida u sadržaj navedene odluke, Ustavni sud konstatira da je odluka u navedenom predmetu donesena na temelju Općih uvjeta za kasko osiguranje motornih vozila iz 2019. godine, kojima je u pogledu načina utvrđivanja visine štete u odredbi članka 24. stavak 1. točka 2) navedeno da se iznos štete utvrđuje na način da se vrijednost novog vozila ugovorena prema polici osiguranja kao osnovica za obračun premije umanji za iznos amortizacije, za procijenjeni iznos vrijednosti ostatka te za ugovorenu franšizu. Dakle, navedena odredba je na drugačiji način formulirana od odredbe članka 24. stavak 1) točka 2) Uvjeta koji su sastavni dio Police u konkretnom slučaju, pa se redoviti sudovi u tom predmetu nisu ni bavili utvrđivanjem je li vrijednost stvari bila sporazumno utvrđena u smislu članka 925. stavak

7. ZOO, zbog čega se zaključci Ustavnog suda iz navedene odluke ne mogu primijeniti u konkretnom slučaju.

50. U kontekstu navedenog Ustavni sud smatra da je potrebno, s ciljem zaštite apelantovih ustavnih prava, ukinuti osporenu presudu Kantonalnog suda u dijelu odluke u kojemu je odbijen apelantov tužbeni zahtjev, te predmet vratiti Kantonalnom sudu kako bi donio novu odluku sukladno garancijama iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

51. Naposljetku, glede apelantovih tvrdnji da redoviti sudovi nisu nadležni da stranke obvezuju na plaćanje sudske pristojbe, Ustavni sud podsjeća da je u više svojih predmeta odlučivao protiv odluka kojima su apelanti u parničnom postupku obvezani na plaćanje sudske pristojbe (vidjeti, mutatis mutandis, Odluke o dopustivosti broj AP-1015/20 od 6. svibnja 202. godine i AP-3042/19 od 28. listopada 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Zbog toga se u tom pogledu ukazuju neutemeljenim apelantove tvrdnje kojima osporava nadležnost redovitih sudova da o tome donesu odluku. U odnosu na apelantove tvrdnje da je visina pristojbe za žalbu previsoko određena pri čemu visinu sudske pristojbe uspoređuje sa visinom prosječne plaće, Ustavni sud zapaža da u postupku po apelaciji odlučuje o kršenju individualnih ljudskih prava i temeljnih sloboda, a iz okolnosti konkretnog slučaja proizlazi da je apelant pravna osoba koja se bavi obavljanjem poslova leasinga, pa u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da je visina sudske pristojbe u odnosu na njega bila previsoka. Osim toga, Kantonalni sud je obrazložio da je odluka o pristojbama donesena na osnovu ZSP, a apelantovi navodi o „neustavnosti“ tog propisa ne mogu dovesti u pitanje zaključak Kantonalnog suda o tome. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da su neutemeljeni apelantovi navodi da mu je odlukom o sudskoj pristojbi povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

2. Ostali navodi

52. Apelant smatra da mu je u postupku koji je okončan osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na učinkovit pravni lijek kojeg apelant, kako to proizlazi iz apelacijskih navoda, dovodi u svezu sa pravom na pravično suđenje. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o povredi navedenih prava, u suštini, temelji na istim navodima koje je istakao u svezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati i navode o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije u svezi sa pravom na pravično suđenje, te prava imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, jer su u suštini isti.

VIII.Zaključak

53. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada su redoviti sudovi prilikom donošenja osporenih odluka u dijelu u kojemu je odbijen apelantov tužbeni zahtjev proizvoljno utvrdili da dodatna oprema na spornom automobilu nije bila osigurana i da je vrijednost spornog vozila bila sporazumno utvrđena, čime su apelantu uskratili pravo na pravičnu sudsku zaštitu.

54. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, u situaciji kada su redoviti sudovi dali jasno obrazloženje u dijelu odluka o sudskoj pristojbi, iz čega proizlazi da nema ništa što ukazuje da redoviti sudovi nisu bili nadležni za donošenje te odluke, te da je visina sudske pristojbe bila previsoko određena.

55. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 62. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

56. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Odluka o meritumu u predmetu AP-61/21 („Volksbank Leasing BH“ d.o.o. Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio