Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1645/22 (J. K. i drugi)

Odluka donesena 05. 10. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Upravni spor
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Invalidnina
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1645/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 10. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. oktobra 2022. godine, u predmetu broj AP-1645/22, rješavajući apelacije koje su podnijeli Jasmin Kujundžić i drugi, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Jasmin Kujundžić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 01 0 U 014376 19 Uvp od 17. februara 2022. godine;

Kada Demirović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 01 0 U 014042 19 Uvp od 3. februara 2022. godine;

Elda Skalić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 01 0 U 014009 19 Uvp od 26. januara 2022. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1645/22

1. Jasmin Kujundžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Hamdija Veladžić advokat iz Bihaća, podnio je 9. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 U 014376 19 Uvp od 17. februara 2022. godine.

2. AP-1646/22

2. Kada Demirović (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Bihaća, koju zastupa Hamdija Veladžić advokat iz Bihaća, podnijela je 9. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 01 0 U 014042 19 Uvp od 3. februara 2022. godine.

3. AP-1647/22

3. Elda Skalić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Bihaća, koju zastupa Hamdija Veladžić advokat iz Bihaća, podnijela je 9. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 01 0 U 014009 19 Uvp od 26. januara 2022. godine.

4. U postupcima, koji su okončani osporenim presudama Vrhovnog suda, odbačeni su zahtjevi apelanata za donošenje rješenja o priznavanju prava na ličnu, odnosno porodičnu invalidninu i izuzetno materijalno obezbjeđenje.

5. U obrazloženju osporenih presuda Vrhovni sud je ukazao da su apelanti podnijeli konkretne zahtjeve radi usklađivanja ranije donesenih rješenja sa uvjerenjima organa uprave kojima je potvrđeno da se apelanti nalaze na evidenciji obračuna usklađene ali neisplaćene lične, odnosno porodične invalidnine. Vrhovni sud je, u bitnom, istakao da navedena uvjerenja o određenim činjenicama iz službene evidencije, na koja su se apelanti pozvali u zahtjevima, u smislu člana 169. stav (1) Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP), predstavljaju dokumentarne isprave, tj. dokazno sredstvo koje potvrđuje ili sadrži određene činjenice onakve kakve jesu u vrijeme njihovog izdavanja. Stoga je Vrhovni sud zaključio da samo uvjerenje ne predstavlja osnov za donošenje novog rješenja o priznavanju konkretnih prava. Osim toga, Vrhovni sud je uputio i na odredbe člana 170. stav (2) ZUP, te ukazao da u konkretnim slučajevima navedena uvjerenja ne mogu predstavljati podoban dokaz za donošenje rješenja, pa samim tim ni rješenja usklađenih sa uvjerenjima na osnovu kojih su apelanti tražili priznavanje navedenih prava.

6. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1645/22.

7. Apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti, između ostalog, navode da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio relevantne odredbe ZUP, te da je na taj način povrijeđeno pravo na ravnopravnost stranaka u postupku. Također, apelanti u prilog svojim tvrdnjama dostavljaju odluke Vrhovnog suda donesene u drugim predmetima u kojima je taj sud uvažio zahtjeve tužilaca za vanredno preispitivanje sudske odluke.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili procesno pravo. Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

11. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZUP, u osporenim odlukama dao jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dao jasne razloge zbog kojih je zaključio da uvjerenja organa uprave ne predstavljaju osnov za donošenje novog rješenja o priznavanju konkretnih prava, odnosno da ne predstavljaju podoban dokaz za donošenje rješenja. U odnosu na navode apelanata kojima ukazuju na to da je u konkretnim postupcima došlo do povrede načela ravnopravnosti stranaka u postupku, Ustavni sud zapaža da apelanti nisu bili onemogućeni da izlože svoj predmet, odnosno da iznesu dokaznu građu, pa se stoga, nasuprot njihovim tvrdnjama, ne može zaključiti da je na bilo koji način dovedeno u pitanje načelo ravnopravnosti parničnih stranaka u konkretnim postupcima. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su odlukama Vrhovnog suda, koje su apelanti dostavili uz apelacije i na koje se pozivaju, uvaženi zahtjevi za vanredno preispitivanje sudskih odluka u tim predmetima iz razloga koji se ne mogu dovesti u vezu sa konkretnim predmetima (jer prvostepene odluke nisu obrazložene, odnosno jer tim odlukama nije odgovoreno na navode iz tužbe). S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava apelanata na pravično suđenje. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim također nije utvrdio kršenje prava na pravično suđenje (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-2993/21 od 20. oktobra 2021. godine i AP-199/22 od 6. aprila 2022. godine, dostupne na Internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

12. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavno pitanje na koje su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1645/22 (J. K. i drugi) | Sudska praksa | Aktio