Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-38/21 (En. V. i drugi)
Odluka donesena 05. 10. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Testament
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Bračna stečevina
- Nasljedstvo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o nasljeđivanju u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-38/21
Apelacija
Odluka o meritumu
05. 10. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 38/21, rješavajući apelaciju En. V. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 5. oktobra 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija En. V., Es. V., Z. Č. i F. S.
podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 P 004738 18 Gž 2 od 12. septembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Visokom – Odjeljenje u Olovu broj 41 1 P 004738 17 P 2 od 31. januara 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. En. V.., Es. V., Z. Č. i F. S. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Jasmina Cero, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 5. januara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 41 1 P 004738 19 Rev od 29. septembra 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 1 P 004738 18 Gž 2 od 12. septembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Visokom – Odjeljenje u Olovu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 41 1 P 004738 17 P 2 od 31. januara 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Odlukom Ustavnog suda broj AP 7677/18 od 13. februara 2019. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 7677/18 od 13. februara 2019. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), odbačena je kao preuranjena apelacija podnesena protiv presude Kantonalnog suda od 12. septembra 2018. godine zato što je u vrijeme podnošenja apelacije bio u toku postupak o reviziji pred Vrhovnim sudom.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i od Alije Vrućak (putem punomoćnika u parničnom postupku Ajdina Brčaninovića, advokata iz Sarajeva, u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 26. maja 2022. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Kantonalni sud, Općinski sud i punomoćnik tužene su odgovore na apelaciju dostavili 1, 8. i 21. juna 2022. godine.
5. Odgovori učesnika u postupku dostavljeni su punomoćniku apelanata 30. augusta 2022. godine radi izjašnjenja. Punomoćnik apelanata je dostavio izjašnjenje 31. augusta 2022. godine. III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Presudom Općinskog suda broj 41 1 P 004738 17 P 2 od 31. januara 2018. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata radi reduciranja raspolaganja ostavitelja oporukom zbog povrede nužnog nasljednog dijela apelanata i izdvajanja iz ostavštine ostavitelja ½ imovine na ime bračne stečevine ostavitelja i majke apelanata (sve detaljno navedeno u izreci presude), kao i zahtjev za naknadu troškova postupka.
8. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da je izvedenim dokazima nesporno utvrđeno da su apelanti i tužena nužni nasljednici iza umrlog M. V., shodno odredbama člana 28. Zakona o nasljeđivanju. U odnosu na sporno pitanje da li je došlo do povrede nužnog dijela apelanata u smislu odredaba člana 29. stav 1. Zakona o nasljeđivanju, Općinski sud je ukazao da je u konkretnom slučaju, u skladu s odredbama člana 31. Zakona o nasljeđivanju, neophodno „utvrditi cjelokupnu imovinu i vrijednost zaostavštine i izvršiti izračun ukupnog nužnog nasljednog dijela stranaka i raspoloživog dijela“, te tako utvrditi da li je i u kojem obimu povrijeđen nužni nasljedni dio apelanata. Općinski sud je obrazložio da je utvrđeno da je ostavitelj raspolagao spornim nekretninama (kuća s okućnicom) tako što ih je testamentom ostavio tuženoj kao svojoj supruzi. Općinski sud je utvrdio da sporne nekretnine ne čine cjelokupnu imovinu umrlog ostavitelja. Uvidom u „zk. i kk. izvatke“, Općinski sud je utvrdio da je u času smrti ostavitelj imao upisano pravo vlasništva i na drugoj imovini (detaljnije navedeno u izreci presude, stav drugi). U vezi s tim, Općinski sud je zaključio da je ostavitelj spornim testamentom „raspolagao samo dijelom svoje imovine jer je pored sporne imovine, „čija vrijednost nije ni utvrđena u dokaznom postupku“, imao u vlasništvu još nepokretne imovine. Slijedom navedenog, odbijen je dio tužbenog zahtjeva radi utvrđenja da je spornim testamentom povrijeđen nužni nasljedni dio apelanata.
9. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim se tražilo izdvajanje iz ostavine ostavitelja po osnovu stjecanja (doprinosa) majke apelanata (nekretnine iz stava drugog presude), Općinski sud je utvrdio da navedene nekretnine predstavljaju zajednički stečenu imovinu ostavitelja i majke apelanata. Međutim, Općinski sud je naglasio da apelanti nisu izvodili dokaze kojim bi, u skladu sa članom 267. stav 2. Porodičnog zakona SRBiH, koji je bio na snazi u vrijeme trajanja braka između ostavitelja i majke apelanata, dokazali „koliki je udio kojeg od roditelja u njihovoj zajedničkoj imovini, prema njegovom doprinosu u stjecanju zajedničke imovine“. Stoga je Općinski sud zaključio da ne može utvrditi koliki udio treba izdvojiti kao dio doprinosa majke apelanata po osnovu zajednički stečene imovine u braku s ostaviteljem, te je, pozivajući se na odredbe čl. 263, 264. i 267. stav 2. ranije važećeg Porodičnog zakona, odbio zahtjev apelanata za izdvajanje iz zaostavštine dijela imovine.
10. Odlučujući o žalbi apelanata, Kantonalni sud je Presudom broj 41 1 P 004738 18 Gž 2 od 12. septembra 2020. godine djelimično uvažio žalbu i prvostepenu presudu preinačio u dijelu iz stava drugog prvostepene presude tako što je odlučio da se izdvaja iz zaostavštine ostavitelja dio nekretnina iz navedene presude kao bračna stečevina ostavitelja i majke apelanata. U preostalom dijelu žalba apelanata je odbijena i prvostepena presuda potvrđena u dijelu kojim je odbijen zahtjev apelanata za utvrđenje da je spornim testamentom ostavitelja povrijeđen nužni dio apelanata, uz obavezu tužene da apelantima naknadi troškove postupka. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da su u konkretnom slučaju trebale biti primijenjene odredbe Porodičnog zakona Federacije BiH s obzirom na to da je odredbom člana 384. tog zakona propisano da će se postupak u predmetima u kojima do dana stupanja na snagu tog zakona ne bude donesena prvostepena odluka suda ili organa starateljstva završiti prema odredbama tog zakona. Kantonalni sud je ukazao da, prema važećem Porodičnom zakonu, imovina stečena u braku radom bračnih partnera predstavlja bračnu stečevinu na kojoj su bračni partneri suvlasnici s jednakim dijelovima (član 252. stav 1), odnosno da su suvlasnici po samom zakonu, dok je ranije važećim Porodičnim zakonom bilo propisano utvrđivanje udjela bračnih partnera u zajedničkoj imovini prema doprinosu (član 267). Cijeneći da je nesporno dokazano da su nekretnine koje su predmet zahtjeva za izdvajanje iz zaostavštine ostavitelja stečene u braku ostavitelja i majke apelanata, Kantonalni sud je odlučio kao u dispozitivu presude.
11. Nadalje, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio zahtjev apelanata radi utvrđenja da je spornim testamentom povrijeđen njihov nužni nasljedni dio. Prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud je za svoju odluku dao jasno i valjano obrazloženje, koje u cijelosti prihvata i Kantonalni sud, cijeneći da dati razlozi prvostepenog suda imaju uporište u provedenim dokazima i utvrđenom činjeničnom stanju, a koje žalbom apelanata nije dovedeno u pitanje.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelanti smatraju da su osporenim odlukama prekršena njihova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti su naveli hronologiju parničnog postupka ističući da je zbog pogrešne ocjene dokaza pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno procesno i materijalno pravo u dijelu odluke kojim je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje da je spornim testamentom povrijeđen nužni nasljedni dio apelanata. Naime, apelanti smatraju da redovni sudovi nisu vodili računa o pravilnoj primjeni odredaba člana 31. Zakona o nasljeđivanju kojim je propisan način izračunavanja nužnog nasljednog dijela. Apelanti smatraju da je sud bio u obavezi da izvrši obračun vrijednosti zaostavštine i mogućnosti da na bazi „utvrđene obračunske vrijednosti zaostavštine dođe do smanjenja testamentarnog raspolaganja ostavitelja“. U tom kontekstu apelanti su naveli da „osnovica za izračunavanje nužnog dijela je utvrđeni dio zaostavštine koji bi pripadao nužnom nasljedniku“, te da u predmetnom postupku „niti jedan sud nije se bavio obračunom vrijednosti zaostavštine“. Apelanti su predložili da se apelacija usvoji, da se utvrdi kršenje prava apelanata na pravično suđenje i imovinu, te da se osporena presuda Kantonalnog suda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
b) Odgovor na apelaciju
12. Kantonalni sud i Općinski sud su u svemu ostali pri stavovima iznesenim u osporenim odlukama smatrajući da njima nisu povrijeđena prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije na koja su se apelanti neosnovano pozvali u apelaciji.
13. Tužena se u odgovoru na apelaciju osvrnula na dopustivost apelacije jer se, prema njenoj ocjeni, apelanti ne mogu pozivati na apelaciju broj AP 7677/18 koju je Ustavni sud odbacio kao preuranjenu, zbog čega smatra da je predmetna apelacija nedopustiva. Opreza radi, tužena je navela da apelanti u postupku donošenja osporenih odluka nisu dokazali da je povrijeđen njihov nužni nasljedni dio, te da su sudovi pravilno tumačili i primijenili materijalne i procesne propise prilikom donošenja svojih odluka. Tužena je predložila da se apelacija odbije kao neosnovana.
14. U izjašnjenju na odgovore učesnika u postupku punomoćnik apelanata je sve primjedbe ocijenio neosnovanim navodeći da oni ne mogu utjecati na osnovanost apelacije.
V.Relevantni propisi
15. U Zakonu o nasljeđivanju u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 80/14 i 32/19 – odluka USFBiH i 94/20 – rješenje USFBiH) relevantne odredbe glase:
Član 28.
(1) Nužni nasljednici su: djeca ostavitelja, njegovi usvojenici iz potpunog usvojenja te njegov bračni partner.
(…) Član 29.
(1) Nužni nasljednici imaju pravo na dio ostavine s kojim ostavitelj ne može raspolagati i koji se naziva nužni dio.
(2) Nužni dio nasljednika iz člana 28. stav 1. ovog zakona iznosi jednu polovinu, a nužni dio ostalih nasljednika jednu trećinu onog dijela koji bi svakom pojedinom od njih pripao po zakonskom redu nasljeđivanja.
(3) Ostatkom ostavine može ostavitelj raspolagati po svojoj volji i taj dio ostavine naziva se raspoloživi dio.
Član 31.
Vrijednost ostavine na osnovu koje se izračunava nužni dio utvrđuje se na sljedeći način: 1) prvo se popisuju i procjenjuju sva dobra koja je ostavitelj imao u trenutku smrti, računajući tu i sve ono čime je raspolagao ugovorom o nasljeđivanju i testamentom, kao i sva njegova potraživanja, pa i ona koja ima prema nekom nasljedniku, osim potraživanja koja su očigledno nenaplativa;
2) od utvrđene vrijednosti dobara koja je ostavitelj imao u trenutku smrti odbijaju se troškovi sahrane ostavitelja, iznos troškova popisa i procjene ostavine i iznos dugova ostavitelja;
3) dobijenom ostatku dodaje se vrijednost svih poklona koje je ostavitelj učinio ma na koji način nekom zakonskom nasljedniku, pa i poklona učinjenih nasljednicima koji se odriču naslijeđa, kao i onih poklona za koje je ostavitelj naredio da se ne uračunavaju nasljedniku u njegov nasljedni dio, kao i poklona za koje je ostavitelj u posljednjoj godini svog života učinio drugim osobama koje nisu zakonski nasljednici, osim manjih uobičajenih poklona.
(2) Pri utvrđivanju vrijednosti ostavine neće se uzeti u obzir vrijednost poklona učinjenih za postignuće općekorisnih svrha, kao ni poklona koji se na osnovu samog zakona ne uračunavaju nasljedniku u njegov nasljedni dio.
16. Zakon o parni nom postupku č („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 7.
(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
VI.Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
19. U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 41 1 P 004738 19 Rev od 29. septembra 2020. godine (koje su apelanti primili 23. novembra 2020. godine) revizija apelanata odbačena kao nedopuštena, dakle revizija nije bila djelotvoran pravni lijek, pa je presuda Kantonalnog suda od 29. septembra 2020. godine konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. Nadalje, osporenu presudu Kantonalnog suda apelanti su primili 29. oktobra 2018. godine, a apelacija protiv Presude broj AP 7677/18 podnesena je 27. decembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je to propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
20. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg ne bi bila dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
22. Apelanti smatraju da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
24. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
25. Ustavni sud konstatira da se postupak vodio po tužbi apelanata protiv tužene radi utvrđenja da je povrijeđen nužni nasljedni dio apelanata i zahtjeva za izdvajanje dijela iz zaostavštine ostavitelja, iz čega proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, pa stoga apelanti u takvom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
26. U vezi s apelacionim navodima kojima se isključivo ukazuje na proizvoljnu primjenu pozitivnopravnih propisa, Ustavni sud prvenstveno ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
27. Prema mišljenju Ustavnog suda, u konkretnom slučaju je nesporno da su apelantima tokom postupka pred redovnim sudovima bila osigurana sva procesna prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Redovni sudovi su dali jasno i relevantno obrazloženje o tome zašto su zaključili da su neosnovani navodi apelanata koji se odnose na izračun nužnog nasljednog dijela u odnosu na ukupnu imovinu ostavitelja, te, u vezi s tim, raspolaganje ostavitelja u spornom testamentu. Naime, sudovi su naglasili da imovina kojom je raspolagao ostavitelj u spornom testamentu nije bila njegova jedina imovina, odnosno da je ostavitelj posjedovao i drugu imovinu iz koje su redovni sudovi odredili izdvajanje u korist apelanata, te u tom dijelu (i) usvojili tužbeni zahtjev. Nezadovoljstvo apelanata ukupno izdvojenim dijelom iz imovine ostavitelja, u konkretnom slučaju, ne može pokrenuti pitanje poštovanja garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije zato što su sudovi u relevantnom odbijajućem dijelu dali kvalitetno i uvjerljivo obrazloženje, kako je to već rečeno. Također, apelanti ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu.
28. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
29. Apelanti smatraju da im je u postupku koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelanti tvrdnje o povredi tog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje su istakli u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je pravo apelanata na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani. VIII.Zaključak
30. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer su Općinski i Kantonalni sud dali jasno i uvjerljivo obrazloženje zbog čega je odbijen tužbeni zahtjev apelanata u dijelu u kojem se tražilo reduciranje raspolaganja ostavitelja oporukom zbog povrede prava na nužni dio na nekretnini obuhvaćenoj oporukom, te zbog čega je usvojen tužbeni zahtjev apelanata u dijelu kojim su tražili izdvajanje imovine u dijelu ½ na nekretninama za koje je utvrđeno da predstavljaju bračnu stečevinu ostavitelja i majke apelanata.
31. Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su apelanti tvrdnje o povredi tog prava zasnovali na istim navodima koje su istakli u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega iz čega bi se moglo zaključiti da je pravo apelanata na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
32. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić