Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-116/21 (G. Đ. i D. Đ.)
Odluka donesena 05. 10. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Upravni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Eksproprijacija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-116/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 10. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. oktobra 2022. godine, u predmetu broj AP-116/21, rješavajući apelaciju Gorana Đumića i Dušanke Đumić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Goran Đumić i Dušanka Đumić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 021177 18 Uvp od 22. oktobra 2020.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Goran Đumić i Dušanka Đumić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Hrvaćana, koje zastupa Đorđo Šuman advokat iz Banje Luke, podnijeli su 11. januara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 021177 18 Uvp od 22. oktobra 2020. godine.
2. Rješenjem Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove, Područne jedinica Prnjavor (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) broj 21.36/473-4/13 od 22. marta 2017. godine, odbijen je zahtjev apelanata za poništenje rješenja prvostepenog organa od 29. maja 2009. godine (u daljnjem tekstu: rješenje o eksproprijaciji), kojim su po prijedlogu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: korisnik eksproprijacije) potpuno eksproprisane određene nekretnine (bliže opisane u izreci navedenog rješenja, u daljnjem tekstu: sporne nekretnine), u svrhu izgradnje saobraćajne infrastrukture autoputa Banja Luka - Doboj.
3. U obrazloženju rješenja, prvostepeni organ je naveo da je u toku postupka utvrdio da je korisnik eksproprijacije izveo znatnije radove na autoputu Banjaluka - Doboj kao cjelini, te da su u svrhu izgradnje tog autoputa eksproprisane i sporne nekretnine, u odnosu na koje se tražilo poništavanje rješenja o eksproprijaciji u ovom postupku. Prvostepeni organ je ukazao da je iz nalaza vještaka građevinske struke Centar za vještačenje „Zenit“ d.o.o. Banja Luka i izjava datih na zapisnik utvrdio da je jedan dio autoputa pušten u upotrebu, da su na drugom dijelu tog autoputa već izvedeni znatniji radovi, kao i da je pušten u upotrebu završni dio autoputa. Prvostepeni organ je nadalje ukazao da je iz nalaza vještaka građevinsko-arhitektontske struke V. J, također utvrdio da su izvedeni znatniji radovi na izgradnji autoputa i da je u odnosu na cjelokupnu trasu autoputa nebitno o kojoj se pojedinačnoj parceli, odnosno parcelama radi. Prvostepeni organ je naglasio da posebno treba imati u vidu činjenicu da se radi o složenom objektu, koji se gradi u više faza, za čiju su izgradnju potrebna velika finansijska sredstva, da u pravilu u takvim situacijama dolazi do kašnjenja u izgradnji, te da se ne može zbog jedne parcele ili jednog vlasnika (odnosno suvlasnika) zemljišta dovesti u pitanje izgradnja cijelog objekta, koji se gradi u opštem interesu (imajući u vidu da je eksproprisana velika površina zemljišta od različitih vlasnika). Prvostepeni organ se pozvao na odredbe člana 36. stav 1. i člana 37. Zakona o eksproprijaciji.
4. Rješenjem Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove RS (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ) broj 21.05/473-223/17 od 17. avgusta 2017. godine, odbijena je kao neosnovana žalba apelanata podnesena protiv prvostepenog rješenja. Drugostepeni organ je u cijelosti podržao razloge iz prvostepenog rješenja.
5. Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 021177 17 U od 8. juna 2018. godine, tužba apelanta je uvažena i rješenje drugostepenog organa poništeno. U obrazloženju presude, Okružni sud je istakao da drugostepeni organ nije cijenio žalbene navode apelanata, niti se izjasnio u pogledu dokaza koje su apelanti dostavili uz žalbu, odnosno da o njima nije dao bilo kakvo obrazloženje. U vezi s tim, Okružni sud je istakao da je drugostepeni organ počinio bitnu povredu pravila postupka, jer dato obrazloženje ne predstavlja obrazloženje kakvo propisuje odredba člana 230. Zakona o opštem upravnom postupku. S obzirom na to, Okružni sud je zaključio da nije moguće ispitati zakonitost osporenog akta, što predstavlja dovoljan razlog za uvažavanje tužbe i poništenje tog akta.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 U 021177 18 Uvp od 22. oktobra 2020. godine, usvojen je zahtjev za vanredno preispitivanje, pa je navedena presuda Okružnog suda preinačena na način da je tužba apelanata odbijena kao neosnovana. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je istakao da je eksproprijacija spornih nekretnina, izvršena za potrebe izgradnje autoputa Banjaluka-Doboj, da je rješenje o eksproprijaciji postalo pravosnažno 29. maja 2009. godine, te da apelanti smatraju da, ni tri godine od pravnosnažnosti rješenja o eksproprijaciji, nisu izvršeni znatniji radovi na trasi autoputa Banjaluka-Doboj. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao Na sadržaj odredbe člana 36. stav 1. Zakona o eksproprijaciji, te je istakao da je zakonsko određenje „znatniji radovi prema prirodi objekta“ bitno za razrješenje ove upravne stvari, čime su se pravilno rukovodili organi uprave. Vrhovni sud je također u cijelosti podržao razloge iz nalaza i mišljenja ustanove koja je izvršila vještačenje, koji su detaljno navedeni u prvostepenom rješenju.
7. Dalje, Vrhovni sud je ukazao kako je Okružni sud konstatovao da drugostepeni organ u osporenom aktu nije cijenio dokaze na koji su se apelanti pozvali u žalbi, članak objavljen u Dnevnom listu "Glas Srpske" i dopis JP "Autoputevi RS", iz kojih proizlazi da je došlo do kašnjenja u dinamici izvođenja radova i da iz dokaza proizlazi da su građevinski radovi započeli tek 9. novembra 2012. godine, po proteku tri godine od pravosnažnosti spornog rješenja o eksproprijaciji. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da drugostepeni organ u obrazloženju osporenog akta nije sporio da je postojalo kašnjenje u dinamici izvođenja radova prema idejnom projektu i predviđenom vremenu realizacije i da je u tom pogledu zaključio da su osnovane apelanatove primjedbe. Vrhovni sud je ukazao da je drugostepeni organ naveo da za kašnjenje izvođenja radova postoje objektivni razlozi, koji su rezultat ne samo obimnosti radova na projektu, već i klimatskih, pa i drugih uslova, uz bitnu napomenu da su apelanti „među hiljadom bivših vlasnika kojima su eksproprisane nekretnine u opštem interesu“, pa se ne mogu posmatrati izolovano u odnosu na druge vlasnike nepokretnosti kao i sporni objekat u cjelini.
8. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.
9. Apelanti, u suštini, tvrde da je u konkretnom slučaju proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, navodeći da na spornim nekretninama nisu izvedeni pripremni radovi u relevantnom periodu, da Vrhovni sud sve zasniva na nalazu i mišljenju vještaka arhitektonsko-građevinske struke, koji je na usmenoj raspravi, na upit službenog lica, istakao da nije ovlašten da se izjasni o „stepenu fizičke završenosti radova“ na izvođenju autoputa. Apelanti su naglasili da je u ovom predmetu sporno tumačenje odredbe člana 36. Zakona o eksproprijaciji, iz koje proizlazi da se u ovim pravnim stvarima odlučuje o pojedinačnom rješenju koje se pobija, a ne o nekom opštem stanju, na čemu počiva osporena presuda Vrhovnog suda. Također, apelanti su istakli i da je drugostepeni organ sam priznao, kako je navedeno u osporenoj presudi, da ne spori da je postojalo zakašnjenje, ali to zakašnjenje obrazlaže određenim opštim činjenicama, koje se ne mogu uzeti u obzir u ovom predmetu.
10. Zakon o eksproprijaciji (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 112/06, 37/07, 66/08 - ispravka, 110/08, 106/10 - OUS RS, 121/10 - OUS RS, 2/15 - OUS RS), koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 36. stav 1.
(1)Na zahtjev ranijeg vlasnika eksproprisane nepokretnosti pravosnažno rješenje o eksproprijaciji poništiće se ako korisnik eksproprijacije u roku od tri godine od pravosnažnosti tog rješenja nije izvršio, prema prirodi objekta, znatnije radove na tom objektu.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32, te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. Ustavni sud najprije ukazuje da je u svojoj praksi već rješavao vrlo slično činjenično i pravno pitanje, u slučajevima kada su odbijeni zahtjevi apelanata za poništenje rješenja o eksproprijaciji nekretnina u svrhu izgradnje autoputa Banjaluka-Doboj, te da u vezi s tim nije utvrdio povredu ustavnih prava (vidi, između ostalih, odluke o dopustivosti broj AP-4430/20 od 8. juna 2022. godine i AP-903/19 od 24. aprila 2019. godine, dostupne na Internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
14. U konkretnom slučaju, apelanti problematiziraju utvrđeno činjenično stanje, naglašavajući da nisu izvršeni „znatniji radovi“ u smislu člana 36. stav 1. Zakona o eksproprijaciji, što je imalo za posljedicu proizvoljnu primjenu navedene zakonske odredbe. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je utvrđivanje činjenica u vezi izvođenja „znatnijih radova“ kao i razloga koji su uzrokovali određeno kašnjenje, izvršeno na osnovu vještačenja nadležne ustanove, o čemu su se organi uprave, Vrhovni sud, kao i apelanti detaljno izjasnili. Na ovako utvrđene činjenice primijenjene su relevantne odredbe člana 36. stav 1. Zakona o eksproprijaciji, o čemu je Vrhovni sud dao jasno i uvjerljivo obrazloženje koje ima sav potreban kvalitet u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava apelanata na pravično suđenje. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je pravo apelanata na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
15. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić