Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-368/21 (Federacija Bosne i Hercegovine-Federalno ministarstvo poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva)

Odluka donesena 05. 10. 2022.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Društveno vlasništvo
  • Građevinsko zemljište
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-368/21

Apelacija

Odluka o meritumu

05. 10. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 368/21, rješavajući apelaciju Federacije Bosne i Hercegovine – Federalnog ministarstva poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 5. oktobra 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Federacije Bosne i Hercegovine – Federalnog ministarstva poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Ukida se Rješenje Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 Dn 018449 20 Gž od 5. januara 2021. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Mostaru koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Mostaru da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Federacija Bosne i Hercegovine – Federalno ministarstvo poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Federalno pravobranilaštvo Sarajevo, podnijela je 4. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 Dn 018449 20 Gž od 5. januara 2021. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 058-0-DN-20-007 26 od 15. jula 2020. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i N. V. (u daljnjem tekstu: predlagač) zatraženo je 13. juna 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Općinski sud je dostavio odgovor na apelaciju 29. juna 2022. godine.

4. Kantonalni sud i predlagač nisu dostavili odgovore na apelaciju.

5. Odgovor na apelaciju Općinskog suda dostavljen je 15. jula 2022. godine apelanticinom zastupniku na izjašnjenje. Apelanticin zastupnik nije u ostavljenom roku dostavio izjašnjenje na odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Rješenjem Općinskog suda broj 058-0-DN-20-007 26 od 15. jula 2020. godine, donesenim po prijedlogu predlagača, na osnovu člana 339. u vezi sa članom 343. st. 1. i 2. Zakona o stvarnim pravima, dopuštena je uknjižba prava vlasništva na nekretnini „Luka; pašnjak“, precizno opisanoj u izreci rješenja (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina), u korist predlagača i ostalih dotadašnjih korisnika. U obrazloženju rješenja sud je naveo da je uvidom u zemljišnu knjigu utvrdio da je u B listu preciziranog zk. uloška „upisano državno vlasništvo, a u C teretnom listu [...] upisano pravo korištenja na 1/1 dijela neizgrađenog građevinskog zemljišta upisanog u A listu u korist gore navedenih osoba dok nadležni organ ne donese rješenje o predaji u posjed zemljišta Općini ili drugom licu“.

8. Rješenjem Kantonalnog suda broj 07 0 Dn 018449 20 Gž od 5. januara 2021. godine odbijene su kao neosnovane žalbe koje su apelantica i Bosna i Hercegovina izjavile protiv prvostepenog rješenja.

9. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je ocijenio pravilnim odluku prvostepenog suda, ali je istakao da se prvostepeni sud pogrešno pozvao na odredbe člana 339. u vezi sa članom 343. st. 1. i 2. Zakona o stvarnim pravima jer je sporna nekretnina u naravi pašnjak. Sud je također ocijenio neosnovanim pozivanje na Zakon o pretvorbi državnog vlasništva, kojim je propisano da Republika Bosna i Hercegovina postaje nosilac prava vlasništva na imovini u društvenom vlasništvu na kojoj pravo raspolaganja nema Federacija BiH, s obzirom na to da je u vrijeme podnošenja prijedloga za pretvorbu država već upisana kao vlasnik. Kantonalni sud je dalje naveo da je neosnovano i pozivanje na Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom BiH i Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Federacije BiH. U vezi s tim, sud je istakao da se u konkretnom slučaju ne radi o nekretninama na koje se odnose odredbe tih zakona, već da je na spornoj nekretnini upisano pravo korištenja u korist nekadašnjih vlasnika, odnosno njihovih pravnih sljednika. Kantonalni sud je ukazao da je odredbom člana 338. stav 1. Zakona o stvarnim pravima propisano da, ako posebnim zakonom nije određeno drugačije, pravo upravljanja ili korištenja ili raspolaganja kao osnovna prava na stvarima u društvenom odnosno državnom vlasništvu, koje do stupanja na snagu tog zakona nije postalo vlasništvo drugog lica, danom stupanja na snagu tog zakona pretvaraju se u pravo vlasništva njihovog dosadašnjeg nosioca, odnosno njegovog pravnog slijednika, ako te stvari mogu biti predmet vlasništva. Stoga je sud zaključio da se u konkretnom slučaju radi o pretvorbi prava korištenja u pravo vlasništva ex lege, te da se ne radi o pravu raspolaganja za koje je potrebna saglasnost titulara državnog vlasništva. Kantonalni sud je ukazao i da je odredbom člana 98. stav 1. Zakona o poljoprivrednom zemljištu propisano da Federacija BiH raspolaže poljoprivrednim zemljištem čiji je vlasnik država, osim onog koje se vraća ranijim vlasnicima prema posebnom zakonu, odnosno koje podliježe restituciji i predmet je povrata. U vezi s tim, sud je istakao da je poseban zakon u smislu navedene zakonske odredbe Zakon o stvarnim pravima kojim je ranijim vlasnicima omogućen povrat prava vlasništva na osnovu odredbi člana 338, pa stoga „žalilac nema aktivnu legitimaciju da osporava izvršenu transformaciju prava korištenja u pravo vlasništva“.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

10. Apelantica smatra da je osporenim odlukama došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, apelantica navodi da osporene odluke zanemaruju utvrđeno činjenično stanje i da su zasnovane na pogrešnom i nejasnom tumačenju materijalnih propisa. Navodi da dosadašnji korisnici sporne nekretnine nisu njeni raniji vlasnici i da se u konkretnom slučaju trebaju primijeniti odredbe Zakona o pretvorbi državnog vlasništva. Apelantica je interpretirala odredbu člana 98. st. 1. i 2. Zakona o poljoprivrednom zemljištu, Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom BiH, Odluku Ustavnog suda broj U 1/11 od 13. jula 2012. godine i Akt visokog predstavnika od 24. maja 2016. godine, te je istakla da iz navedenog proizlazi da je država Bosna i Hercegovina vlasnik i titular imovine koja je uknjižena kao „društvena“, „državna“ ili „općenarodna“. Posebno je ukazala na sadržaj člana 98. stav 1. Zakona o poljoprivrednom zemljištu i navela da poljoprivrednim zemljištem „čiji je vlasnik država raspolaže Federacija BiH“, te da nije donesen „Zakon o podjeli državne imovine“, niti je donesena odluka u smislu člana 98. stav 2. Zakona o poljoprivrednom zemljištu. Stoga, kako dalje navodi, „Federacija BiH raspolaže državnim poljoprivrednim zemljištem samo u skladu s nadležnostima reguliranim navedenim zakonom“. Apelantica smatra da su osporene odluke protivne svim navedenim materijalnim propisima. II.Odgovor na apelaciju

11. Općinski sud je naveo da je utvrdio da je na predmetnoj nekretnini upisano pravo korištenja u korist nekadašnjih vlasnika i da se stoga ne radi o nekretninama koje ima u vidu Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom BiH. Također je naveo da nije došlo do povrede apelanticinih prava.

V.Relevantni propisi

12. Zakon o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH” br. 66/13, 100/13, 32/19 – odluka USFBiH i 94/20 – rješenje USFBiH).

13. U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH” br. 66/13 i 100/13) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

1. Pretvorba društvenog vlasništva Član 338.

Pretvorba prava korištenja, ili upravljanja ili raspolaganja (1) Ako posebni zakonom nije određeno drugačije pravo upravljanja ili korištenja ili raspolaganja kao osnovna prava na stvarima u društvenom odnosno državnom vlasništvu koje do stupanja na snagu ovog zakona nije postalo vlasništvo druge osobe, danom stupanja na snagu ovog zakona pretvaraju se u pravo vlasništva njihovog dosadašnjeg nosioca odnosno njegovog pravnog sljednika, ako te stvari mogu biti predmet prava vlasništva.

(2)Za upise prava upravljanja ili korištenja ili raspolaganja na stvarima u društvenom odnosno državnom vlasništvu, koji su provedeni u zemljišnim knjigama do dana stupanja na snagu ovog zakona, smatra se da su upisi prava vlasništva, ako društveno vlasništvo nije pretvoreno u vlasništvo druge osobe, koja je ovlaštena ishoditi uknjižbu svoga prava.

(3)Pravo upravljanja ili korištenja ili raspolaganja na stvari u društvenom odnosno državnom vlasništvu postalo je pretvorbom vlasništvo pravnog sljednika dotadašnjega nosioca prava upravljanja odnosno korištenja ili raspolaganja na toj stvari, ako je stvar podobna biti predmetom prava vlasništva, osim ako je po nekom pravnom osnovu postalo vlasništvo druge osobe a posebnim zakonom nije određeno drugačije.

(4)Odredbe ovog zakona o pretvorbi prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja stvarima u društvenom odnosno državnom vlasništvu primjenjuju se i na pravne sljedbenike nosioca tih prava.

Član 339.

Pretvorba prava korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta Prava korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta u društvenom, sada u državnom vlasništvu, koje nije prestalo do donošenja ovoga zakona pretvara se njegovim stupanjem na snagu u pravo vlasništva dotadašnjeg nosioca tog prava ili njegovog pravnog sljednika, a upis toga prava smatra se kao upis prava vlasništva, ako posebnim zakonom nije drugačije uređeno.

Član 343.

Upis vlasništva u koje se pretvorilo pravo korištenja na građevinskom zemljištu (1)Upis prava vlasništva nekretnine koje potiče od nekadašnjih prava korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta u društvenom, sada državnom vlasništvu provest će se po pravilima zemljišnoknjižnog prava, ako ovim zakonom nije nešto drugo propisano.

(2)Zemljišnoknjižni sud će na zahtjev osobe, koja za to ima pravni interes dopustiti brisanje društvenog, sada državnog vlasništva i prava korištenja, te će upisati pravo vlasništva u korist osobe, koja je kao nosilac prava korištenja bila upisana u zemljišnoj knjizi.

[...]

14. Zakon o poljoprivrednom zemljištu („Službene novine Federacije BiH“ broj 52/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

Poljoprivredno zemljište je prirodno bogatstvo i dobro od općeg interesa za Federaciju i Bosnu i Hercegovinu, uživa posebnu zaštitu, koristi se za poljoprivrednu proizvodnju i ne može se koristiti u druge svrhe, osim u slučajevima i pod uvjetima utvrđenim ovim Zakonom.

Član 4.

Poljoprivredno zemljište, u smislu ovog Zakona, jeste zemljište koje se koristi za poljoprivrednu proizvodnju: oranice (njive), vrtovi, voćnjaci, vinogradi, livade, pašnjaci, ribnjaci, trstici, močvare i drugo zemljište koje bi se, prema svojim prirodnim i ekonomskim osobinama, najbolje moglo koristiti za poljoprivrednu proizvodnju.

[...]

VII. RASPOLAGANJE POLJOPRIVREDNIM ZEMLJIŠTEM

Član 98.

Poljoprivrednim zemljištem čiji je vlasnik država osim onog koje se vraća ranijim vlasnicima prema posebnom zakonu, odnosno koje podliježe restituciji i predmet je povrata, raspolaže Federacija prema općim propisima o raspolaganju nekretninama, ako ovim Zakonom nije drugačije određeno.

Odlukom kojom se odlučuje o vlasničkim i drugim stvarnim pravima na poljoprivrednom zemljištu u vlasništvu države obavezno se osigurava zaštita i unapređenje privredno-ekonomskih, ekoloških i drugih interesa države i njenih građana.

Odluka iz stava 2. ovog člana nije upravni akt.

Akt o promjeni statusa poljoprivrednog zemljišta (zakup, koncesija i zamjena) mora biti donesen u skladu sa ovim Zakonom i drugim pratećim propisima koji reguliraju ovu oblast.

Akt donesen suprotno utvrđenoj proceduri iz stava 2. ovog člana smatra se ništavnim.

15. Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 18/05, 29/06, 85/06, 32/07, 41/07, 74/07, 99/07 i 58/08). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst navedenog zakona, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Ovim zakonom se zabranjuje raspolaganje državnom imovinom.

U smislu ove odluke, pod državnom imovinom podrazumijeva se:

1. nepokretna imovina koja pripada državi Bosni i Hercegovini (kao međunarodno priznatoj državi) na osnovu međunarodnog Sporazuma o pitanjima sukcesije, koji su 29. juna 2001. god. potpisale države Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Bivša Jugoslovenska Republika Makedonija, Slovenija i Savezna Republika Jugoslavija, koja se, na dan donošenja ovog zakona, smatra vlasništvom ili posjedom Bosne i Hercegovine ili druge javne organizacije Bosne i Hercegovine; i 2. nepokretna imovina na kojoj je pravo raspolaganja i upravljanja imala bivša Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina do 31. decembra 1991. god, a koja se na dan donošenja ovog zakona smatra vlasništvom ili posjedom Bosne i Hercegovine ili javne organizacije ili organa Bosne i Hercegovine i bilo koje administrativne jedinice Bosne i Hercegovine.

U smislu ovog zakona, pod raspolaganjem navedene imovine smatra se direktni ili indirektni prenos vlasništva.

Član 2.

Bez obzira na odredbe drugog zakona ili propisa, državnom imovinom se može raspolagati samo u skladu s odredbama ovog zakona.

Svaka odluka, akt, ugovor ili bilo koji drugi pravni instrument kojim se raspolaže imovinom iz člana 1. ovog zakona suprotno odredbama ovog zakona, ništav je.

Član 4.

Privremena zabrana raspolaganja državnom imovinom u skladu sa ovim zakonom ostaje na snazi do stupanja na snagu zakona kojim se uređuje provođenje kriterija koji će se primjenjivati za utvrđivanje imovine koja je u vlasništvu Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, i utvrđuju prava vlasništva i upravljanja državnom imovinom, koji će se donijeti na preporuke Komisije, odnosno do potvrđivanja prihvatljivog i održivog rješenja pitanja raspodjele državne imovine između države i drugih nivoa vlasti od strane Upravnog odbora Vijeća za implementaciju mira, ili dok visoki predstavnik drugačije ne odluči.

VI.Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 07 0 Dn 018449 20 Gž od 5. januara 2021. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na to da je osporeno rješenje doneseno 5. januara 2021. godine, a apelacija je podnesena 4. februara 2021. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

20. Apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na pravično suđenje

21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

22. Prije svega, Ustavni sud zapaža da je apelantica organ javne vlasti te da osporava odluke redovnih sudova donesene u postupku pretvorbe društvenog vlasništva u pravo vlasništva predlagača (i ostalih suvlasnika), tvrdeći da predmetna nekretnina predstavlja državno vlasništvo, te da shodno tome na toj nekretnini, u skladu s odredbama Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja BiH, nije moglo biti uknjiženo pravo vlasništva u korist predlagača. Dakle, radi se o građanskom sporu, pa apelantica uživa pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

23. Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Također Evropski sud kontinuirano ističe da je prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Sud ne treba postupati kao tijelo „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6. stav 1, dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Međutim, Evropski sud navodi da može utvrditi povredu člana 6. stav 1. Konvencije ako su utvrđenja domaćeg suda proizvoljna ili očigledno neosnovana, te za posljedicu imaju „uskraćivanje pravde“ (vidi Evropski sud, Lazarević protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 14. januara 2020. godine, predstavka broj 29422/17, tačka 30. s daljnjim referencama).

24. Osim toga, pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje, koje obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke zato što nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima, već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke (vidi, npr. Evropski sud za ljudska prava Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. decembra 2011. godine, aplikacija broj 20883/09, tačka 34, i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2478/06 od 17. septembra 2008. godine, stav 22. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

25. Vraćajući se na konkretan slučaj, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da je sporno zemljište upisano kao „državno vlasništvo, a u C teretnom listu [...] upisano pravo korištenja na 1/1 dijela neizgrađenog građevinskog zemljišta upisanog u A listu u korist“ predlagača. Međutim, isto tako je u obrazloženju navedeno da je za sporno zemljište upisano da je ono u naravi „pašnjak“ koji, shodno odredbi člana 4. Zakona o poljoprivrednom zemljištu, predstavlja poljoprivredno zemljište.

26. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u postupku apstraktne ocjene ustavnosti odredbi Zakona o poljoprivrednom zemljištu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 93/06, 86/07, 14/10, 5/12 i 58/19), pozivajući se na zaključke iz Odluke broj U 1/11 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 1/11 od 13. jula 2012. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), ukazao da poljoprivredno zemljište predstavlja dio državne imovine čiji je titular Bosna i Hercegovina (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 8/19 od 6. februara 2020. godine, tačka 37, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je ukazao i „da je na pravnoj snazi Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom koji je donio visoki predstavnik za BiH, te da je članom 4. Zakona propisano da zabrana raspolaganja državnom imovinom ostaje na snazi do stupanja na snagu zakona kojim se uređuje provođenje kriterija koji će se primjenjivati za utvrđivanje imovine koja je u vlasništvu BiH, Federacije BiH, Republike Srpske i Brčko distrikta BiH, i utvrđuju prava vlasništva i upravljanja državnom imovinom, ili dok visoki predstavnik drugačije ne odluči“ (idem, U 8/19, tačka 41). Ustavni sud dalje podsjeća i na stav da zakoni o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom (i državni i entitetski, s obzirom na to da ti zakoni na isti način reguliraju ovu materiju) imaju karakter lex specialis zakona kada se radi o raspolaganju državnom imovinom koja je kao takva definirana tim zakonima (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1080/18 od 28. januara 2020. godine, tačka 31, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

27. Ustavni sud također podsjeća da je u svojoj praksi razmatrao pitanje uknjižbe prava vlasništva u korist dotadašnjih korisnika na poljoprivrednom zemljištu. Tako je Ustavni sud odbacio kao prima facie neosnovanu apelaciju podnesenu protiv odluke redovnog suda kojom je odbijen zahtjev za uknjižbu prava vlasništva na osnovu čl. 338. i 343. stav 2. Zakona o stvarnim pravima na poljoprivrednom zemljištu. Ustavni sud je u tom predmetu obrazložio da, prema Zakonu o poljoprivrednom zemljištu, poljoprivredno zemljište ne može biti predmet vlasništva drugih lica i da je taj zakon lex specialis za nekretnine koje su u državnom vlasništvu (koje predstavljaju prirodno bogatstvo i dobra od općeg interesa) i kao takve uživaju posebnu zaštitu prema odredbi člana 2. tog zakona (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2554/18 od 28. januara 2020. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je također odbio kao neosnovanu i apelaciju protiv odluke kojom je redovni sud odbio tužbeni zahtjev kojim su nasljednici dugogodišnjeg posjednika zahtijevali utvrđenje prava vlasništva dosjelošću i uknjižbu tog prava na poljoprivrednom zemljištu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3923/20 od 8. juna 2022. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

28. Vraćajući se na osporene odluke, Ustavni sud zapaža da Kantonalni sud, osim konstatacije da je sporna nekretnina u naravi „pašnjak“, nije raspravio pitanje da li se u konkretnom slučaju radi o poljoprivrednom zemljištu koje imaju u vidu odredbe Zakona o poljoprivrednom zemljištu ili pak o gradskom građevinskom zemljištu na koje se odnose odredbe čl. 339. i 343. Zakona o stvarnim pravima. Dakle, s obzirom na kontradiktornost upisa, prvo pitanje na koje je Kantonalni sud trebao eksplicitno odgovoriti je pitanje karaktera predmetnog zemljišta, uključujući i okolnost da sporna nekretnina u B listu upisana kao državno vlasništvo. Ustavni sud smatra da je odgovor na to pitanje ključan za procjenu koji propis se primjenjuje u konkretnom slučaju. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da među strankama u postupku okončanom osporenim odlukama, kao i u apelacionom postupku, postoji spor oko činjenice da li su dosadašnji korisnici sporne nekretnine njeni raniji vlasnici, odnosno njihovi pravni sljednici. Imajući u vidu sadržaj odredbe člana 338. Zakona o stvarnim pravima, na kojoj je Kantonalni sud zasnovao svoju odluku, kao i odredbu člana 98. stav

1. Zakona o poljoprivrednom zemljištu, Ustavni sud ukazuje da utvrđivanje te činjenice pojavljuje kao neophodan preduvjet za primjenu navedenih odredbi. Navedena okolnost je također bitna pretpostavka i za primjenu odredbe čl. 339. i 343. Zakona o stvarnim pravima, na kojim je prvostepeni sud zasnovao svoje odlučenje. Međutim, Ustavni sud zapaža da ni to pitanje Kantonalni sud nije uopće raspravio. Ustavni sud smatra da su navedena pitanja u konkretnom slučaju ključna i odlučujuća za donošenje sudske odluke, čije razrješenje je, shodno navedenim standardima (vidi supra, tačka 23), u ingerenciji redovnih sudova. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, propuštanjem da rasprave ključna pitanja, povrijedili apelanticino pravo na obrazloženu sudsku odluku, koje predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje, odnosno da Kantonalni sud nije dao jasne i dovoljne razloge za zaključak da su u okolnostima konkretnog predmeta ispunjeni uvjeti za primjenu odredbe člana 338. Zakona o stvarnim pravima.

29. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na imovinu

30. Apelantica, također, navodi da joj je povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Međutim, imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u vezi s povredom prava na pravično suđenje, Ustavni sud ne smatra potrebnim posebno ispitivati navode o kršenju prava na imovinu.

VIII.Zaključak

31. Ustavni sud zaključuje da je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine jer su redovni sudovi propustili da rasprave pitanja da li se u konkretnom slučaju radi o gradskom građevinskom zemljištu ili poljoprivrednom zemljištu, kao i da li su predlagač i ostali korisnici spornog zemljišta njegovi raniji vlasnici, što su ključna i odlučujuća pitanja za donošenje odluke o prijedlogu predlagača za upis prava vlasništva na spornim nekretninama.

32. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-368/21 (Federacija Bosne i… | Sudska praksa | Aktio