Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-160/21 (R. H.)
Odluka donesena 05. 10. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Ništavost
- Stanarsko pravo
- Građanski postupak
- Ugovor o kupoprodaji
- Stambeni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-160/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 10. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. oktobra 2022. godine, u predmetu broj AP-160/21, rješavajući apelaciju Raseme Hurić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Raseme Hurić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 339576 20 Rev od 17. novembra 2020.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Rasema Hurić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Ferida Hadžimuratović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 18. januara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 339576 20 Rev od 17. novembra 2020. godine.
2. Apelantica i ostali tužitelji su podnijeli tužbu Općinskom sudu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) protiv tuženog IP „Krivaja“ d.o.o. Zavidovići (u daljnjem tekstu: tuženi) radi utvrđenja i upisa prava vlasništva. U toku postupka, tuženi je podnio protivtužbu protiv apelantice i ostalih tužitelja radi utvrđenja, brisanja stanarskog prava i iseljenja. Na pripremnom ročištu, Općinski sud je dozvolio umješaču Nusretu Haljičeviću (u daljnjem tekstu: umješač) miješanje u parnicu na strani tuženog.
3. Općinski sud je donio presudu broj 65 0 P 339576 13 P od 21. novembra 2014. godine, kojom je odbio tužbeni zahtjev apelantice i ostalih tužitelja kojim su tražili da se utvrdi da je pravno valjan ugovor o kupoprodaji stana na kojem je stečeno stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: sporni ugovor). Presudom je odbijen i zahtjev da se naloži nadležnom zemljišnoknjižnom uredu da na osnovu presude upiše pravo vlasništva na stanu u Sarajevu, detaljno opisanom u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporni stan), u korist apelantice i njenog supruga sa po 1/2 dijela, što je tuženi dužan trpjeti. Usvojen je protivtužbeni zahtjev tuženog i utvrđeno da je sporni ugovor ništav. Nadalje, odbačen je protivtužbeni zahtjev tuženog u dijelu kojim je traženo da apelantica i ostali tužitelji trpe brisanje upisanog nosioca stanarskog prava na spornom stanu i u dijelu kojim je traženo da oslobode stan.
4. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da su apelantica i Izet Hurić (apelantičin suprug i otac ostalih tužitelja, u daljnjem tekstu: apelantičin suprug) bili nosioci stanarskog prava na stanu u Ilidži. Dalje je navedeno da im je odlukom o korištenju (koja je potvrđena odlukama nadležnih sudova) dodijeljen stan u Zavidovićima, što nije bilo uslovljeno vraćanjem stana u Ilidži. Istaknuto da je apelantičin suprug 1987. godine zamijenio stan u Zavidovićima za sporni stan. Na osnovu navedene zamjene, apelantica i njen suprug su postali nosioci stanarskog prava na spornom stanu i 8. oktobra 1999. godine zaključili sa tuženim, kao prodavcem, sporni ugovor. Sporni ugovor je potvrdilo Pravobranilaštvo Kantona Sarajevo, te su ovjereni potpisi ugovarača. Međutim, njihov zahtjev za upis prava vlasništva na spornom stanu je odbijen budući da su, kao nosioci stanarskog prava, prethodno bili otkupili stan u Ilidži. Općinski sud je ukazao da su apelantica i njen suprug otkupili jedan stan na kojem postoji stanarsko pravo i upisali se kao vlasnici. Stoga je ocijenio da je zaključenje spornog ugovora po istom osnovu protivno odredbi člana 10. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova). Također je ocijenio da je sporni ugovor ništav shodno odredbi člana 103. Zakona o obligacionim odnosima, jer je protivan prinudnim propisima. Slijedom navedenog, Općinski sud je odbio tužbeni zahtjev apelantice i ostalih tužitelja, te usvojio protivtužbeni zahtjev tuženog za utvrđenje ništvosti spornog ugovora.
5. Presudom Kantonalnoga suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 339576 15 Gž od 18. juna 2020. godine, uvažena je žalba apelantice i ostalih tužitelja i preinačena prvostepena presuda tako što je usvojen tužbeni zahtjev za utvrđenje da je pravno valjan sporni ugovor. Također je naloženo nadležnom zemljišnoknjižnom uredu da upiše pravo vlasništva na spornom stanu u korist apelantice i njenog supruga, što je tuženi dužan trpjeti. Presudom je odbijen protivtužbeni zahtjev tuženog za utvrđenje ništavosti spornog ugovora.
6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je citirao odredbu člana 13. stav 1. Zakona o stambenim odnosima. Dalje je ukazano da je apelantičinom suprugu, bez obzira što je imao stan u Ilidži, dodijeljen stan u Zavidovićima jer nije imao riješeno stambeno pitanje zbog broja članova porodičnog domaćinstva. Istaknuto je da je apelantičin suprug zamijenio stan u Zavidovićima za sporni stan, tako da stan u Ilidži i sporni stan predstavljaju rješenje njegovog stambenog pitanja u smislu ukupne stambene površine za njega i članove porodičnog domaćinstva. Imajući u vidu navedeno i odredbu člana 7. Zakona o prodaji stanova, Kantonalni sud je zaključio da su apelantica i njen suprug imali legitimno očekivanje da će imati pravo otkupa i spornog stana. Dalje je zaključeno da ovo legitimno očekivanje predstavlja imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Stoga je Kantonalni sud ocijenio da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je osnovan protivtužbeni zahtjev tuženog a neosnovan tužbeni zahtjev apelantice i ostalih tužitelja. Kantonalni sud je zaključio i da se sporni stan ima smatrati domom u smislu člana 8. Evropske konvencije budući da je zakonito dodijeljen apelantičinom suprugu.
7. Presudom Vrhovnoga suda broj 65 0 P 339576 20 Rev od 17. novembra 2020. godine, usvojene su revizije tuženog i umješača i preinačena drugostepena presuda, tako što je odbijena žalba apelantice i ostalih tužitelja i potvrđena prvostepena presuda. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da iz odredbe člana 10. Zakona o prodaji stanova jasno proizlazi zakonska zabrana otkupa više stanova nosioca stanarskog prava ili njegovog supružnika ili člana užeg porodičnog domaćinstva, uz propisanu sankciju da je takav ugovor ništav. Imajući u vidu da su apelantica i njen suprug ranije otkupili stan u Ilidži na kojem je apelantičin suprug imao stanarsko pravo, zaključeno je da je otkup spornog stana ništav pravni posao. Vrhovni sud je istaknuo da se za postupak otkupa stanova na kojima postoji stanarsko pravo, kao lex specialis, primjenjuje Zakon o prodaji stanova. Stoga svaka analiza i tumačenje Zakona o stambenim odnosima nije primjenjiva na konkretni slučaj.
8. Apelantica navodi da joj je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica smatra da je osporena presuda donesena na osnovu proizvoljnog tumačenje i primjene člana 10. Zakona o prodaji stanova, ne vodeći računa o specifičnosti konkretnog slučaja. Također smatra da se osporena presuda bavila pitanjem koje je odavno (1985. godine) pravosnažno presuđeno (nosilac stanarskog prava na dva stana). U pogledu prava na imovinu, apelantica ukazuje da se radi o legalno i legitimno stečenim pravima. U vezi s tim, naročito ukazuje da je već 35 godina nositeljica stanarskog prava na spornom stanu i da je zaključila sporni ugovor i uplatila kupoprodajnu cijenu.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32, te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na odredbu člana 10. Zakona o prodaji stanova, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naročito, Ustavni sud ističe da je Vrhovni sud odgovorio na sva pitanja koja apelantica ponavlja u apelaciji, pa se u suštini radi o apelanticinom zahtjevu da Ustavni sud postupa kao sud „četvrte instance“ što, kako je rečeno, nije njegov zadatak. Također, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantičinog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
13. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić