Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-71/21 (Grad Čapljina)

Odluka donesena 05. 10. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Javna vlast
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-71/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 10. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. oktobra 2022. godine, u predmetu broj AP-71/21, rješavajući apelaciju Grada Čapljina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Grad Čapljina protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 011149 17 Uvp od 8. oktobra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Grad Čapljina (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Semir Guzin, advokat iz Zajedničke advokatske kancelarije Kebo & Guzin, Mostar, podnio je 7. januara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 011149 17 Uvp od 8. oktobra 2020. godine.

2. Rješenjem apelanta broj 01-475-566/1 od 23. februara 1998. godine, Ustanovi „Založba kralja Tomislava“ Čapljina (u daljnjem tekstu: tužitelj) dodijeljeno je na korištenje izvangradsko građevinsko neizgrađeno zemljište (bliže opisano u obrazloženju osporene presude Vrhovnog suda) bez naknade, u svrhu izgradnje veletržnice.

3. Rješenjem apelanta broj 01-33-3138/14-2 od 18. juna 2014. godine, oglašeno je ništavim navedeno rješenje, te su poništene sve pravne posljedice koje je rješenje proizvelo. Tužitelj je protiv ovog rješenja podnio tužbu Kantonalnom sudu u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), koja je Presudom Kantonalnog suda broj 07 0 U 011149 15 U od 6. marta 2017. godine odbijena kao neosnovana.

4. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je istakao da je neosnovan prigovor iz tužbe da rješenje od 23. februara 1998. godine nema karakter upravnog akta već akta raspolaganja, čime se ukazuje da je apelant bio apsolutno nenadležan za donošenje osporenog rješenja od 18. juna 2014. godine. U vezi s tim, sud je ukazao da je apelantovo rješenje od 23. februara 1998. godine doneseno primjenom odredbi člana 47. Zakona o građevinskom zemljištu (koji je bio na snazi u vrijeme donošenja apelantovog rješenja od 23. februara 1998. godine) i člana 4. Odluke o građevinskom zemljištu. Osim toga, članom 51. stav 4. Zakona o građevinskom zemljištu je propisano da se protiv rješenja o dodjeli gradskog građevinskog zemljišta na korištenje radi građenja ne može izjaviti žalba, ali se može pokrenuti upravni spor. Kantonalni sud je istakao da obzirom da je odredbom člana 9. stava 1. Zakona o upravnim sporovima, koji je bio na snazi u vrijeme donošenja apelantovog rješenja od 23. februara 1998. godine, bilo propisano da se upravni spor može voditi samo protiv upravnog akta, proizlazi da u skladu sa navedenom odredbom člana 51. stav 4. Zakona o građevinskom zemljištu, rješenje o dodjeli gradskog građevinskog zemljišta na korištenje radi građenja ima karakter upravnog akta, a ne akta raspolaganja.

5. Presudom Vrhovnog suda broj 07 0 U 011149 17 Uvp od 8. oktobra 2020. godine, usvojen je tužiteljev zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, te je presuda Kantonalnog suda od 6. marta 2017. godine preinačena na način da je tužba uvažena i apelantovo rješenje od 18. juna 2014. godine poništeno. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana 48. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu, koji je bio na snazi u vrijeme donošenja rješenja od 23. februara 1998. godine, propisano da se gradsko građevinsko zemljište dodjeljuje na korištenje radi građenja na osnovu konkursa ili neposrednom pogodbom, pod uslovima, na način i u postupku propisanom ovim zakonom i na osnovu njega donesenih propisa. Vrhovni sud je istakao da je prema stanju u spisu, rješenjem od 23. februara 1998. godine, tužitelju bez konkursa dodijeljeno na korištenje gradsko građevinsko zemljište u svrhu građenja, i to prema uslovima i načinu dodjele bez konkursa (neposrednom pogodbom). Ovi uslovi se, u skladu sa odredbom člana 49. navedenog Zakona o građevinskom zemljištu, uređuju odlukom Općinskog vijeća (navedeni su u tačkama 2. do 4. dispozitiva rješenja od 23. februara 1998. godine). Vrhovni sud je ukazao da kada se radi o dodjeli gradskog građevinskog zemljišta na korištenje neposrednom pogodbom, kakvo je u konkretnom slučaju rješenje od 23. februara 1998. godine, onda je to akt raspolaganja, a ne kako je zaključio Kantonalni sudi upravni akt. Vrhovni sud je naveo da se stoga navedeno rješenje ne može osporavati niti redovnim, niti vanrednim pravnim sredstvom predviđenim odredbama Zakona o upravnom postupku, pa samim tim nije dozvoljena ni primjena instituta oglašavanja rješenja ništavim koja je regulisana odredbama člana 264. navedenog zakona.

6. Vrhovni sud je također ukazao da iz odredbi člana 8. Zakona o upravnim sporovima proizlazi da se upravni spor može voditi samo protiv upravnog akta i da je upravni akt onaj akt koji ispunjava sve elemente navedene u tom članu. Vrhovni sud je pojasnio da su ti elementi upravnog akta: „donosilac upravnog akta (organi uprave ili upravne ustanove Federacije i kantona, gradonačelnik i općinski načelnik, gradske i općinske službe za upravu, kao i institucije koje imaju javna ovlaštenja kad u vršenju tih javnih ovlaštenja rješavaju u upravnim stvarima), rješavanje nadležnih organa na osnovu autoritativnih ovlaštenja koja su im data na osnovu propisa, te konkretnost i pravno dejstvo, tj. da se tim aktom rješava o izvjesnom pravu ili obavezi pojedinca ili pravnog lica, i na kraju da se radi o upravnoj stvari“. Vrhovni sud je naveo da iz toga proizlazi da se samo takav (upravni) akt može oglasiti ništavim u skladu sa odredbom člana 264. Zakona o upravnom postupku, zbog čega se pobijana presuda pokazuje u cijelosti nepravilnom i nezakonitom, kao i osporeno apelantovo rješenje. Vrhovni sud je naglasio da su razlozi kojim se rukovodio Kantonalni sud u potpunosti pogrešni, jer je, obzirom na naprijed izloženo definisanje upravnog akta, neprihvatljiva konstrukcija napravljena uvezivanjem odredbe člana 51. stav 4. Zakona o građevinskom zemljištu i člana 9. stav 1. Zakona o upravnim sporovima, iz koje je izveden zaključak da se radi o upravnom aktu u situaciji kada je nesporno donesen akt raspolaganja. Apelacioni navodi

7. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

8. Apelant je istakao, između ostalog, da tužitelj ni u tužbi, a niti tokom upravnog spora, nije jasno opredijelio šta bi činilo pravni osnov tužbe. Apelant je nadalje istakao da je obrazloženje tužiteljeve tužbe „pozivanje na presudu Vrhovnog suda FBIH, poslovni broj 01 0 U 004408 13 U, od 28.08.2013. godine, prema kojoj rješenje općinskog vijeća o neposrednoj dodjeli zemljišta, nije upravni akt, već akt raspolaganja, pa se takvo rješenje ne pobija u upravnom sporu, već tužbom u parničnom postupku“. Apelant je naveo da „ovim putem ističe prigovor da tužitelj nema pravni interes voditi ovaj upravni spor“, jer već vodi privredni spor, u kojem tužitelj traži da se utvrdi ništavim isto apelantovo rješenje od 18. juna 2014. godine, koje poništava i u ovoj upravnoj stvari. U vezi s tim, apelant je istakao da „u slučaju, da se tužba tužitelja u privrednom sporu ipak usvoji i pobijano rješenje poništi, evidentno je da tužitelj tada ne bi imao pravni interes voditi upravni spor“.

9. Pored navedenoga, apelant je ukazao i na nedosljednost pobijane presude Vrhovnog suda, jer ukoliko rješenje od 23. februara 1998. godine nije upravni akt već akt raspolaganja i protiv istog se ne može voditi upravni spor, onda status upravnog akta nema ni rješenje apelanta kojim je akt raspolaganja oglašen ništavim, pa se samim tim, uvažavajući pravnu logiku Vrhovnog suda, protiv istog nije ni mogao voditi upravni spor, što presudu Vrhovnog suda čini nezakonitom. Apelant je istakao da je zbog paušalne i selektivne primjene „zakona“, donesena i nezakonita odluka „a nezakonita je jer je arbitrarna“, pa da stoga obrazloženje iste ne zadovoljava zahtjeve iz člana 6. Evropske konvencije, već ostavlja dojam proizvoljnosti.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Prije svega, Ustavni sud zapaža da je apelant nosilac javne vlasti. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

12. Nadalje, Ustavni sud u fazi ispitivanja apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32, te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj presudi jasno obrazložio da je spornim rješenjem, koje je doneseno na temelju relevantnih odredaba Zakona o građevinskom zemljištu, gradsko građevinsko zemljište dodijeljeno na korištenje neposrednom pogodbom, pa stoga navedeno rješenje predstavlja akt raspolaganja, a ne upravni akt protiv koga se može voditi upravni spor. Pri tome, Vrhovni sud je pojasnio koji se akti mogu smatrati upravnim aktima u smislu člana 8. Zakona o upravnom sporu, te naglasio kako je, u vezi zaključka da se radi o upravnom aktu, potpuno pogrešno pozivanje Kantonalnog suda na odredbe člana 51. stav 4. Zakona o građevinskom zemljištu u vezi sa članom 9. stav1. Zakona o upravnim sporovima. Dovodeći u vezu navedene zakonske odredbe sa nesporno utvrđenim činjeničnim stanjem te sa obrazloženjem koje je dao Vrhovni sud u osporenoj presudi, Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, smatra da obrazloženje osporene presude zadovoljava standarde iz člana 6. Evropske konvencije.

14. Vezano za apelacione navode, kojima se ukazuje da tužitelj u konkretnom slučaju nije imao pravni interes da vodi upravni spor, Ustavni sud zapaža da iz stanja apelacionog spisa ne proizlazi da je apelant u toku postupka pred Vrhovnim sudom, koji je donio osporenu odluku, isticao te navode, pa se o tom prigovoru Vrhovni sud nije mogao ni izjasniti, zbog čega Ustavni sud, podržavajući svoju praksu u sličnim predmetima, ukazuje da ove prigovore apelant ne može s uspjehom prvi put isticati u postupku pred Ustavnim sudom (vidi Odluka broj AP-476/04 od 17. decembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ 34/05).

15. Također, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija u smislu prava na pravično suđenje na apelantovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje.

16. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-71/21 (Grad Čapljina) | Sudska praksa | Aktio