Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3283/22 (I. H.)
Odluka donesena 01. 12. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Ostavinski postupak
- Bračna stečevina
- Protek roka
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3283/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
01. 12. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Mirsad Ćeman, Zlatko M. Knežević i Helen Keller i suci Seada Palavrić, Angelika Nussberger i Ledi Bianku, na sjednici održanoj 1. i 2. decembra 2022. godine, u predmetu broj AP- 3283/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela Ivka Hüverth, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka c) i stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Ivka Hüverth protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 68 0 P 061627 21 Gž od 23. veljače 2021. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Ivka Hüverth protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 P 056310 21 Gž od 6. lipnja 2022. godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj 68 0 P 056310 19 P od 7. svibnja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Ivka Hüverth (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zagreba, podnijela je 13. kolovoza 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 P 056310 21 Gž od 6. lipnja 2022. godine i Presude Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 P 056310 19 P od 7. svibnja 2021. godine, te Rješenja Kantonalnog suda broj 68 0 P 061627 21 Gž od 23. veljače 2021. godine.
2. U postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, utvrđeno je da imovina koja je pobliže navedena u izreci prvostupanjske presude, predstvlja bračnu stečevinu tužiteljice (J.V.) sa udjelom od ½, što su apelantica i ostali tuženi, kao nasljednici iza ostavitelja M.V. (u daljnjem tekstu: ostavitelj), dužni priznati i trpjeti da se iz ostavinske mase izuzme ½ navedene imovine i pripadne tužiteljici.
3. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je pred prvostupanjskim sudom prekinut ostavinski postupak iza ostavitelja i tužiteljica upućena da pokrene parnični postupak radi utvrđenja da li sporna imovina predstavlja bračnu stečevine tužiteljice i ostavitelja. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud, na temelju iskaza tužiteljice i tuženih (T.V i N.V.), kao i materijalnih dokaza, utvrdio da sporna imovina predstavlja bračnu stečevinu tužiteljice i ostavitelja. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je tužiteljica rješenje o prekidu ostavinskog postupka primila 13. rujna 2019. godine, a tužbu podnijela 11. listopada 2019. godine, te da su stoga neutemeljeni apelantičini navodi da je tužba neblagovremena. Također, naveo je da su neutemeljeni apelantičini navodi da je sutkinja koja je vodila postupak imenovana kao dodatni sudac, te da nije mogla voditi ostavinski postupak. Naime, sud je ukazao da je navedena sutkinja ovlaštena da postupa u svim predmetima Općinskog suda, a da odrednica „dodatni“ ne utječe na zakonitost odluka koje donese. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan shodno odredbama članka 251. st.1. i 2. Obiteljskog zakona.
4. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući suđenje u razumnom roku, te prava na imovinu iz članka II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Osim toga, apelantica se pozvala na povredu (prava na zabranu diskriminacije iz članka II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, prava na suđenje u razumnom roku), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama koje je iznijela u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (3) točka c) i stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (3) točka c) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
c) protekao je rok za podnošenje apelacije Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Protek roka - u odnosu na rješenje Kantonalnog suda
6. Ustavni sud ukazuje da je apelantica u apelaciji navela da joj je Rješenje Kantonalnog suda broj 68 0 P 061627 21 Gž od 23. veljače 2022. godine dostavljeno 7. ožujka 2022. godine, dok je apelacija podnesena 13. kolovoza. 2022. godine. Budući da je apelacija podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u ovom dijelu podnesena neblagovremeno.
Dopustivost prima facie – u odnosu na presude Općinskog i Kantonalnog suda
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. veljače 2019. godine, točka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP- 156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
8. Ustavni sud zapaža da se apelantičini navodi o povredi ustavnih prava odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, točka 23). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, točka 23).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacijskih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, u obrazloženjima osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni suda ukazuje da je Kantonalni sud, odlučujući o identičnim apelantičinim navodima, u obrazloženju osporene odluke dao jasne razloge o neutemeljenosti tih navoda, čime je odgovorio na sva pitanja koja su bila ključna za donošenje odluke. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je postupak pred redovnim sudovima trajao oko dvije godine i osam mjeseci, u kom periodu su donesene dvije meritorne odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da dužina trajanja konkretnog postupka ne prelazi granice „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
10. Apelantica se pozvala i na povredu prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
11. U odnosu na apelantičine navode o kršenju zabrane diskriminacije, Ustavni sud ukazuje da apelantica, osim paušalnih navoda, nije dostavila bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminirana, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu.
12. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
13. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka c) i stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je protekao rok za podnošenje apelacije, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić