Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2139/22 (D.J. i drugi)
Odluka donesena 05. 10. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2139/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 10. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. oktobra 2022. godine, u predmetu broj AP-2139/22, rješavajući apelacije koje su podnijeli D. J. i drugi, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
D. J. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 P 159635 21 Rev od 18. januara 2022. godine;
E. A. protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 150441 17 Gž od 2. novembra 2021. godine;
N. N. protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 152445 18 Gž od 2. novembra 2021. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2139/22
1. D. J. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Sadudin Zaklan advokat iz Mostara, podnio je 10. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 159635 21 Rev od 18. januara 2022. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 159635 17 Gž od 23. septembra 2021. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 159635 15 P od 20. aprila 2017. godine.
2. AP-2435/22
2. E. A. (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Mostara, koju zastupa Sadudin Zaklan advokat iz Mostara, podnijela je 30. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 58 0 P 150441 22 Rev od 7. aprila 2022. godine, Presude Kantonalnog suda broj 58 0 P 150441 17 Gž od 2. novembra 2021. godine i Presude Općinskog suda broj 58 0 P 150441 14 P od 12. juna 2017. godine.
3. Ustavni sud konstatuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-204/22 od 20. aprila 2022. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantkinja podnijela protiv presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda apelantkinjina revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnom postupku.
3. AP-2440/22
4. N. N. (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Mostara, koju zastupa Sadudin Zaklan advokat iz Mostara, podnijela je 30. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 58 0 P 152445 22 Rev od 5. aprila 2022. godine, Presude Kantonalnog suda broj 58 0 P 152445 18 Gž od 2. novembra 2021. godine i Presude Općinskog suda broj 58 0 P 152445 14 P od 31. oktobra 2017. godine
5. Ustavni sud konstatuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-206/22 od 20. aprila 2022. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantkinja podnijela protiv presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda apelantkinjina revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnom postupku. Činjenice postupaka
6. Prvostepenim presudama obavezani su apelanti da vrate tužiocu (Javna ustanova Kantonalna bolnica „Dr Safet Mujić“ Mostar) određene novčane iznose koje im je tužilac isplatio na ime naknade po osnovu potraživanja iz radnog odnosa i na ime troškova postupaka, sve sa pripadajućim kamatama, kao i da tužiocu nadoknade troškove parničnih postupaka.
7. U obrazloženju presuda Općinski sud je naveo da je u postupcima pred tim sudom utvrđeno da je tužiočev pravni prednik (Javna ustanova RMC „Dr Safet Mujić“ Mostar), u postupku izvršenja ranije donesenih presuda Kantonalnog suda, isplatio apelantima određene novčane iznose na ime potraživanja iz radnog odnosa, što proizlazi iz obavještenja „Sparkasse bank“ d.d. Sarajevo. Također je utvrđeno da je, nakon što je Vrhovni sud ukinuo navedene presude Kantonalnog suda, taj sud u ponovnim postupcima odbio kao neosnovane tužbene zahtjeve apelanata. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je na taj način otpao pravni osnov za isplatu koja je u izvršnim postupcima izvršena na teret tužioca, čime je nastala obaveza apelanata da tužiocu vrate ono što su stekli po osnovu navedenih izvršnih isprava shodno odredbama člana 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Nadalje, u pogledu navoda apelanata da se tužbeni zahtjevi nisu mogli usvojiti bez provođenja finansijskog vještačenja, Općinski sud je naveo da bi provođenje finansijskog vještačenja ili bilo kakav drugi oblik dokazivanja visine tužbenog zahtjeva bilo izlišno imajući u vidu da je sporna plaćanja izvršila finansijska institucija koja je o tim plaćanjima dostavila detaljne podatke.
8. Kantonalni sud je osporenim presudama odbio kao neosnovane žalbe apelanata i potvrdio prvostepene presude. U obrazloženju osporenih presuda Kantonalni sud je naveo da je paušalan prigovor apelanata u pogledu nedostatka aktivne legitimacije na strani tužioca. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da iz rješenja o registraciji Općinskog suda od 13. aprila 2015. godine proizlazi da je tužilac jedan od pravnih sljednika Javne ustanove RMC „Dr Safet Mujić“ Mostar. Osim toga, Kantonalni sud je ukazao da je navedeni prigovor trebalo isticati u odgovoru na tužbu ili najkasnije na pripremnom ročištu, a ne tek na glavnoj raspravi, odnosno u žalbi. Nadalje, Kantonalni sud je ukazao na odredbe člana 54. Zakona o izvršnom postupku kojima je propisano pravo izvršenika da, nakon što je izvršenje provedeno, u istom izvršnom postupku u roku od 30 dana, odnosno u roku od jedne godine, zatraži od suda da tražiocu izvršenja naloži da vrati ono što je izvršenjem dobio. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da je naprijed navedeni objektivni rok protekao prije podnošenja tužbi u konkretnim predmetima. Prema tome, Kantonalni sud je zaključio da je tužiocu protekao subjektivni i objektivni rok za podnošenje protivizvršenja, pa je tužilac, nasuprot žalbenim navodima apelanata, stekao pravo na podnošenje tužbi u parničnom postupku.
9. U predmetu broj AP-2139/22, Vrhovni sud je odbio apelantovu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude. U obrazloženju osporene presude, Vrhovni sud je naveo da je pravilno Kantonalni sud cijenio odredbe člana 54. Zakona o izvršnom postupku, te je u vezi s tim istakao da je izvršenik ograničen navedenim zakonskim odredbama samo utoliko da mu nije dopušteno da pokreće parnični postupak prije proteka navedenih rokova, ali da, pri tome, ne mora dokazati da je bezuspješno pokušao pokrenuti postupak protivizvršenja.
10. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2139/22.
11. Apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te ističu i da je u postupku došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelanti, u suštini, ponavljaju navode koje su isticali u postupku pred redovnim sudovima, a naročito da tužilac nije aktivno legitimisan, da se tužbeni zahtjevi nisu mogli usvojiti bez provođenja vještačenja koje bi izvršio vještak finansijske struke na okolnost utvrđivanja visine spornih dugovanja, te da redovni sudovi nisu mogli usvojiti tužbene zahtjeve jer su tužioci bili dužni da pokrenu postupke protivizvršenja.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
15. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO i Zakona o izvršnom postupku, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u konkretnom slučaju odgovorili na sve bitne navode koje apelanti ističu i u apelacijama, a naročito su dali jasna obrazloženja u pogledu prigovora nedostatka aktivne legitimacije na strani tužioca, usvajanju tužbenog zahtjeva bez provođenja vještačenja, te preuranjenosti konkretnih tužbi. Također, apelanti ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenim postupcima prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava apelanata na pravično suđenje. Osim toga, apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnim slučajevima ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u pojedinačnim apelacijama pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. U odnosu na navode apelanata kojima ukazuju na diskriminaciju, Ustavni sud ukazuje da apelanti, osim paušalnih navoda, nisu dostavili bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerojatnim da su u postupcima diskriminisani, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić