Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-13/21 (M. V. i drugi)
Odluka donesena 05. 10. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Miješanje u imovinu
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Eksproprijacija
- Naknada štete
- Stjecanje bez osnova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-13/21
Apelacija
Odluka o meritumu
05. 10. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 13/21, rješavajući apelaciju Miće Veljovića i drugih, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 5. oktobra 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Miće Veljovića, Dragoljuba Veljovića, Dragice Braunštajn, Slavice Karović, Nine Lazović, Mladena Šošića i Jelice Grandić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 94 0 P 014228 19 Rev 2 od 23. januara 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mićo Veljović, Dragoljub Veljović, Dragica Braunštajn, Slavica Karović, Nina Lazović, Mladen Šošić i Jelica Grandić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Milenko-Vojo Radović, advokat iz Foče, podnijeli su 29. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 94 0 P 014228 19 Rev 2 od 23. januara 2020. godine i Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 94 0 P 014228 19 Gž 5 od 11. jula 2019. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i „Taubinger elektrika” d.o.o. Kalinovik (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je u periodu od 6. juna do 14. jula 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud i tuženi su odgovore na apelaciju dostavili 20. juna i 10. avgusta 2022. godine, dok Okružni sud nije dostavio traženi odgovor.
4. U skladu sa članom 23 Pravila Ustavnog suda i Zaključkom Ustavnog suda broj SU- 02-1056/21 od 17. decembra 2021. godine, apelantima su 22. avgusta 2022. godine dostavljeni odgovori Vrhovnog suda i tuženog na eventualno izjašnjenje.
5. Apelanti u ostavljenom roku od osam dana nisu dostavili izjašnjenje na dostavljene odgovore.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
7. Iz spisa predmeta proizlazi da je tuženi na osnovu Presude Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 94 0 P 014228 15 P 2 od 10. jula 2015. godine i Presude Okružnog suda broj 94 0 P 014228 15 Gž 3 od 25. februara 2016. godine apelantima isplatio iznos od 153.686,73 KM na ime naknade za protivpravno oduzeto zemljište, kao i za vrijednost preostalog zemljišta koje više nije pogodno za obrađivanje i iskorišćavanje usljed onemogućavanja njegovog normalnog korišćenja. Rješenjem Vrhovnog suda broj 94 0 P 014228 16 Rev od 24. avgusta 2017. godine ukinute su nižestepene presude i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
8. Odlučujući u ponovnom postupku, Osnovni sud je Presudom broj 94 0 P 014228 17 P 4 od 27. novembra 2018. godine usvojio tužbeni zahtjev apelanata i obavezao tuženog da apelantima na ime naknade štete isplati ukupan iznos od 75.600,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, koji se odnosi na vrijednost preciziranog protivpravno oduzetog zemljišta (u daljnjem tekstu: oduzeto zemljište), te na vrijednost preostalog zemljišta (u daljnjem tekstu: preostalo zemljište) zbog gubitka privrednog interesa i privredne koristi (u pojedinačno navedenim iznosima), kao i da im naknadi troškove postupka (stav I izreke). Stavom II presude odbijen je protivtužbeni zahtjev tuženog kojim je tražio da se obavežu apelanti da mu solidarno, na ime stečenog bez osnova, isplate iznos od 153.686,73 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 13. jula 2017. godine zajedno s troškovima postupka.
9. Osnovni sud je tokom postupka nesporno utvrdio da je 2008. godine između Vlade Republike Srpske kao koncesora i kompanije „Bobar“ d.o.o. Bijeljina kao koncesionara (to pravo je kasnije preneseno na tuženog) zaključen ugovor o koncesiji za izgradnju malih hidroelektrana (u daljnjem tekstu: MHE) na rijeci Bistrici. Zaključenim ugovorom koncesionar se obavezao da će prije početka izgradnje MHE iz sopstvenih sredstava finansirati rješavanje imovinskopravnih odnosa na zemljištu potrebnom za izgradnju MHE i pristupnih puteva do MHE (član 5 ugovora). Nadalje, nesporno je utvrđeno da je tuženi kao investitor izgradio MHE na rijeci Bistrici, kao i da je na parcelama apelanata već ranije postojao put (zemljani) koji je uz dogovorenu naknadu koristilo Šumsko gazdinstvo Zelengora. Osnovni sud je naveo da je tuženi prije izgradnje MHE rekonstruisao raniji zemljani put i postavio vodovodne cijevi velikog profila, odnosno da je izgradnjom puta i promjenom korita rijeke Bistrice dio parcela – oduzeto zemljište apelanata pretvorio u neplodno zemljište koje se ne može koristiti.
10. Nadalje, na osnovu provedenih dokaza, te nalaza i mišljenja vještaka geodetske i poljoprivredne struke, koje je sud prihvatio kao objektivne i tačne, Osnovni sud je utvrdio da se u konkretnom slučaju ne radi o šteti već o faktičkoj eksproprijaciji za koju se naknada utvrđuje u sudskom postupku. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je zaključio da su neosnovani prigovori tuženog koji se odnose na nedostatak njegove pasivne legitimacije i zastaru potraživanja. Takođe, na osnovu spomenutog nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke, Osnovni sud je utvrdio da su apelanti onemogućeni u korišćenju svog zemljišta (i oduzetog i preostalog) u ukupnoj površini od 8.400 m². Naime, polaganje cijevi za rad MHE je za posljedicu imalo trajnu neplodnost oduzetog zemljišta, koje je po kulturi poljoprivredno zemljište IV klase, dok za preostalo zemljište apelanti nemaju ekonomski interes da ga iskorišćavaju zbog onemogućenog pristupa. Na osnovu nalaza i mišljenja vještaka poljoprivredne struke, na koji stranke nisu imale primjedbi, tržišna vrijednost 1 m² zemljišta procijenjena je na iznos od 9,00 KM/m², pa je tržišna vrijednost za ukupnu površinu spornog zemljišta utvrđena u iznosu od 75.600,00 KM. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je primjenom odredbi čl. 154, 155, 185, 190, 206 st. 1 i 4, 207 stav 1 i 277 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), u vezi s odredbom čl. 10 i 11 Zakona o eksproprijaciji (u daljnjem tekstu: ZE) odlučio kao u izreci presude, dok je odbio kao neosnovan protivtužbeni zahtjev tuženog bez obrazloženja razloga kojima se rukovodio pri odlučivanju.
11. Okružni sud je Presudom broj 94 0 P 014228 19 Gž 5 od 11. jula 2019. godine djelimično uvažio žalbu tuženog i preinačio prvostepenu presudu tako što je djelimično usvojio tužbeni zahtjev apelanata i obavezao tuženog da apelantima na ime oduzetog zemljišta isplati iznos od 31.230,00 KM i troškove postupka. Stavom II izreke dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na potraživanje naknade za preostalo zemljište u cijelosti je odbijen. St. III i IV izreke djelimično je usvojen protivtužbeni zahtjev i obavezani su apelanti da tuženom solidarno isplate iznos od 91.226,73 KM, dok je protivtužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa odbijen.
12. Okružni sud je održao raspravu na kojoj je ponovo izveo dokaze saslušanjem vještaka poljoprivredne i geodetske struke. U obrazloženju presude sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje i stav prvostepenog suda da se u konkretnom slučaju radi o tzv. faktičkoj eksproprijaciji. Nadalje, Okružni sud je afirmisao stav prvostepenog suda da apelanti imaju pravo na naknadu za oduzeto zemljište, u skladu s nalazom vještaka poljoprivredne struke u kojem je istaknuto da su promijenjena fizička i hemijska svojstva oduzetog zemljišta. Međutim, Okružni sud je istakao da nije pravilna odluka prvostepenog suda u dijelu kojim je obavezao tuženog da apelantima isplati precizirani iznos na ime vrijednosti preostalog zemljišta. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da apelanti nisu dokazali na koji način su koristili preostalo zemljište, da im je onemogućena ili bitno pogoršana dotadašnja egzistencija i da im je onemogućeno normalno korišćenje preostalog zemljišta. Stoga je sud zaključio da ne postoje zakonski uslovi da im se, u skladu s odredbom člana 11 ZE, isplati naknada. Okružni sud je takođe naveo da je protivtužbeni zahtjev tuženog djelimično osnovan, te je ukazao na odredbe čl. 210 i 214 ZOO i činjenicu da je tuženi ranije isplatio apelantima iznos od 153.686,73 KM (na osnovu pravosnažne presude koja je ukinuta). S obzirom na to da je ovom presudom tuženi obavezan da apelantima isplati novčani iznos od 31.230,00 KM (sa zakonskim zateznim kamatama u istom iznosu), Okružni sud je zaključio da su se apelanti neosnovano obogatili za iznos od 91.226,73 KM, dok je kamatu na dosuđeni iznos odredio od dana podnošenja protivtužbenog zahtjeva.
13. Vrhovni sud je Presudom broj 94 0 P 014228 19 Rev 2 od 23. januara 2020. godine odbio kao neosnovanu reviziju apelanata, dok je djelimično usvojena revizija tuženog i drugostepena presuda preinačena u odluci o protivtužbenom zahtjevu tako što je usvojena žalba tuženog, preinačena prvostepena presuda i obavezani apelanti da tuženom solidarno isplate iznos od 153.686,73 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 29. januara 2018. godine, uz obavezu apelanata da tuženom solidarno naknade troškove postupka.
14. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje i odlučenje nižestepenih sudova, te je istakao da drugostepena presuda nije pravilna u dijelu odluke o protivtužbenom zahtjevu. Vrhovni sud je naveo da nije sporno da je tužilac koncesionar i korisnik preciziranog zemljišta (upisanog kao „državni erar FNRJ“, u daljnjem tekstu: državno zemljište), te da je bio obavezan da sopstvenim sredstvima finansira rješavanje imovinskopravnih odnosa na zemljištu potrebnom za izgradnju MHE i pristupnih puteva. Takođe, po osnovu rješenja nadležne opštinske službe kojim je izdato odobrenje za izgradnju MHE na preciziranom zemljištu, tuženi je imao obavezu da naknadi štetu koja nastane prilikom izgradnje. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da je tuženi ranije postojeći šumski put prilagodio svojim potrebama tako da je on sada u naravi makadamski put. Naime, izvedenim radovima i postavljanjem vodovodnih cijevi tuženi je u potpunosti promijenio narav oduzetog zemljišta tako da uspostavljanje pređašnjeg stanja nije moguće, niti se može koristiti na bilo koji način osim kao put kojim se služi tuženi. Pri tome, odgovornost tuženog da apelantima plati naknadu proizlazi iz činjenice da je zemljište izuzeo iz faktičkog posjeda apelanata bez pravnog osnova.
15. Vrhovni sud je ukazao na sadržaj odredbe člana 11 ZE, te je pojasnio da faktička eksproprijacija nastaje na nepokretnostima koje su obuhvaćene izvedenim radovima prilikom izgradnje puteva, infrastrukturnih ili drugih objekata od javnog interesa u situaciji kada povrat ili uspostavljanje pređašnjeg stanja nisu mogući. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da se u konkretnom slučaju ne radi o „faktičkoj eksproprijaciji” s obzirom na to da je tuženi bio u obavezi da iz sopstvenih sredstava finansira rješavanje imovinskopravnih odnosa na zemljištu potrebnom za izgradnju MHE i pristupnih puteva do MHE. S druge strane, Vrhovni sud smatra da je pravilno određena naknada za oduzeto zemljište prema elementima tržišne vrijednosti nepokretnosti, kao i da se revizijom ne osporava nalaz vještaka koji je sačinio procjenu tržišne vrijednosti oduzetog zemljišta. Iz navedenih razloga Vrhovni sud je ocijenio neosnovanom reviziju tuženog u odnosu na dosuđujući dio tužbenog zahtjeva.
16. U odnosu na revizione navode apelanata Vrhovni sud je podsjetio da je u postupku utvrđeno da se preostalo zemljište i dalje nalazi u posjedu apelanata, koji tvrde da nemaju interes za njegovo daljnje korišćenje. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da apelantima u odnosu na preostalo zemljište pripada samo pravo na naknadu štete na ime izgubljene dobiti. Međutim, budući da apelanti tužbeni zahtjev nisu tako postavili niti su izvodili dokaze na okolnosti visine štete u ovom obliku, Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud u tom dijelu pravilno odbio njihov tužbeni zahtjev. S druge strane, Vrhovni sud je ocijenio osnovanom reviziju tuženog u dijelu kojim se pobija odbijajući dio odluke o protivtužbenom zahtjevu (osim o kamatama). Naime, kako je obrazloženo, nije sporno da je tuženi na osnovu ranijih odluka nižestepenih sudova isplatio apelantima iznos koji se potražuje protivtužbom, kao i da je naknadno otpao pravni osnov po kojem je isplata izvršena (vidi tačku 7 odluke). Vrhovni sud je istakao da tuženom pripada pravo na povrat cjelokupno isplaćenog iznosa, odnosno da je drugostepeni sud pogrešno postupio kada je potraživanje iz protivtužbenog zahtjeva umanjio (za iznos dosuđene naknade i zakonske zatezne kamate). Ovo iz razloga što sud nije mogao, bez zahtjeva stranke, izvršiti prijeboj potraživanja, budući da apelanti tokom postupka nisu ni isticali takav prigovor. S druge strane, Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud u konkretnom slučaju pravilno dosudio kamatu od dana isticanja protivtužbenog zahtjeva, saglasno odredbi člana 214 ZOO, s obzirom na to da su apelanti bili savjesni sticaoci.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelanti smatraju da su osporenim odlukama prekršena njihova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obrazlažući povrede navedenih prava, apelanti su naveli hronologiju spornog postupka i ukazali na odluke Vrhovnog i Okružnog suda kojima je usvojen protivtužbeni zahtjev tuženog, odnosno odbijen dio tužbenog zahtjeva za naknadu štete za preostalo zemljište. Apelanti smatraju da je u konkretnom slučaju na taj dio tužbenog zahtjeva trebalo primijeniti odredbe člana 11 stav 1 ZE, odnosno da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo i da osporene odluke nemaju valjano obrazloženje. Nadalje, apelanti smatraju da sudovi nisu pravilno cijenili sadržaj nalaza i mišljenja vještaka geodetske i poljoprivredne struke, odnosno da su, prema njihovom mišljenju, dokazali da im tuženi i za preostalo zemljište treba da isplate pripadajuću naknadu. Apelanti su istakli da su redovni sudovi imali jedinstven stav da je tuženi izgradio put i položio vodovodne cijevi na oduzeto zemljište, te da u konkretnom slučaju nije sproveden postupak eksproprijacije, niti je tuženi s njima riješio imovinskopravne odnose. Takođe, apelanti smatraju da im je zbog toga uskraćena mogućnost da kod nadležnog organa uprave, u skladu s odredbom člana 11 ZE, podnesu zahtjev za eksproprijaciju preostalog zemljišta. Apelanti su predložili da se usvoji njihova apelacija i utvrdi povreda navedenih prava, te da se ukinu osporene presude i ostavi na snazi prvostepena presuda.
b) Odgovori na apelaciju
18. Vrhovni sud je naveo da su neosnovani navodi apelanata i da njegova odluka sadrži jasne i pravno osnovane razloge zasnovane na pravilnoj primjeni prava, te da su navodi iz apelacije bili dio revizionih navoda o kojima je odlučio.
19. Tuženi je naveo da su neosnovani navodi apelanata s obzirom na to da iz obrazloženja osporenih odluka ne proizlazi da su proizvoljno primijenjene relevantne zakonske odredbe na štetu apelanata. Tuženi je istakao da apelantima nisu povrijeđena prava navedena u apelaciji, te je predložio da se apelacija odbaci ili odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
20. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09, 61/13 i 109/21 – odluka USRS). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
21. Zakon o eksproprijaciji („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 112/06, 37/07, 66/08 – ispravka, 110/08, 121/10 – odluka USRS, 2/15 – odluka USRS i 79/15) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Eksproprijacijom nepokretnosti korisnik eksproprijacije stiče pravo da tu nepokretnost koristi u svrhu radi koje je eksproprijacija izvršena.
Član 11. stav 1.
(1)Na zahtjev vlasnika eksproprisaće se i preostali dio nepokretnosti ako se pri eksproprijaciji jednog dijela nepokretnosti utvrdi da vlasnik nema privrednog interesa da koristi preostali dio, odnosno ako je usljed toga na preostalom dijelu onemogućena ili bitno pogoršana njegova dotadašnja egzistencija ili mu je onemogućeno normalno korišćenje preostalog dijela nepokretnosti.
22. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 154.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Član 185.
(1) Odgovorno lice dužno je uspostaviti stanje koje je bilo pre nego što je šteta nastala.
(2) Ukoliko uspostavljanje ranijeg stanja ne uklanja štetu potpuno, odgovorno lice dužno je za ostatak štete dati naknadu u novcu.
(3) Kad uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće, ili kad sud smatra da nije nužno da to učini odgovorno lice, sud će odrediti da ono isplati oštećeniku odgovarajuću svotu novca na ime naknade štete.
(4) Sud će dosuditi oštećeniku naknadu u novcu kad on to zahteva, izuzev ako okolnosti datog slučaja opravdavaju uspostavljanje ranijeg stanja.
Član 210.
(1) Kad je neki deo imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u njenom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće - da naknadi vrednost postignutih koristi.
(2) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao. Član 214.
Kad se vraća ono što je stečeno bez osnova, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je sticalac nesavestan, od dana sticanja, a inače od dana podnošenja zahteva.
VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 94 0 P 014228 19 Rev 2 od 23. januara 2020. godine protiv koje nema drugih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 14. decembra 2020. godine, a apelacija je podnesena 29. decembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslova u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelanti smatraju da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
29. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
30. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju vodio po tužbi apelanata protiv tuženog radi naknade štete i protivtužbi tuženog radi povrata stečenog bez osnova, iz čega proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, pa stoga apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
31. Ustavni sud zapaža da se apelacioni prigovori suštinski zasnivaju na nezadovoljstvu odlukama Okružnog i Vrhovnog suda donesenim u osporenom parničnom postupku i da smatraju da osporene odluke nemaju valjano obrazloženje. U tom pravcu, Ustavni sud zapaža da apelanti ponavljaju navode koje su isticali u postupku pred redovnim sudovima te da, u suštini, smatraju da je proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo.
32. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02, i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
33. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje koje obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke zato što nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima, već moraju da odgovore na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke (vidi, npr. Evropski sud, Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. decembra 2011. godine, aplikacija broj 20883/09, tačka 34, i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2478/06 od 17. septembra 2008. godine, stav 22, s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
34. Razmatrajući apelacione navode, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, koji je donio konačnu odluku u konkretnoj pravnoj stvari, razmotrio revizione navode apelanata, koje oni ponavljaju i u apelaciji i da je dao razloge zašto ti navodi ne mogu dovesti do drugačijeg ishoda konkretne pravne stvari. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, polazeći od činjeničnog utvrđenja prvostepenog i drugostepenog suda do kojeg su došli ocjenom izvedenih dokaza, što su detaljno obrazložili u svojim odlukama, dao jasne i argumentovane razloge zašto je dio tužbenog zahtjeva apelanata neosnovan. Pri tome, Vrhovni sud je u tom dijelu prihvatio razloge Okružnog suda u odnosu na zaključak da je u cijelosti osnovan protivtužbeni zahtjev tuženog, pri čemu se pozvao na relevantne odredbe ZE, ZOO i ZPP. Takođe, Vrhovni sud je jasno i argumentovano obrazložio da se u konkretnom slučaju ne radi o „faktičkoj eksproprijaciji“ spornog zemljišta, nego o tome da je to zemljište izuzeo tuženi bez pravnog osnova. Osim toga, Vrhovni sud je naročito obrazložio da apelanti u dijelu kojim su tražili naknadu štete za preostalo zemljište nisu pravilno postavili tužbeni zahtjev, odnosno nisu izvodili dokaze na okolnosti visine štete po tom osnovu, zbog čega je njihovu reviziju odbio.
35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su sudovi u osporenim odlukama dali dovoljnu i jasnu ocjenu provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, kao i da su o svim ključnim pitanjima dali odgovarajuće obrazloženje. Zbog toga se ne može reći da u osporenim odlukama ima bilo kakve proizvoljnosti kako u pogledu ocjene dokaza tako i u pogledu primjene materijalnog prava. Stoga, Ustavni sud smatra da apelanti niti jednim navodom nisu doveli u pitanje pravičnost postupka u konkretnom slučaju, niti je dokazano da je postupak na bilo koji način u procesnom smislu sproveden na njihovu štetu, već su samo nezadovoljni ishodom postupka.
36. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na imovinu
37. Apelanti smatraju da im je u postupku koji je okončan osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelanti tvrdnje o povredi tog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje su istakli u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je pravo apelanata na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe neosnovani.
VIII.Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer je sud u osporenoj odluci dao jasna i relevantna obrazloženja u pogledu primjene materijalnog prava – odredbi ZE, ZOO i ZPP na činjenično stanje utvrđeno pred nižestepenim sudovima, a apelanti svojim navodima nisu doveli u pitanje pravičnost postupka u konkretnom slučaju, niti je dokazano da je postupak na bilo koji način u procesnom smislu sproveden na njihovu štetu.
39. Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su tvrdnje o povredi tog prava apelanti zasnovali na istim navodima koje su istakli u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud ocijenio neosnovanim, a u osporenim odlukama nema ništa iz čega bi proizlazilo da je do miješanja u pravo na imovinu apelanata došlo na način koji bi vodio kršenju tog prava.
40. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić