Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2339/22 (B. M.)

Odluka donesena 05. 10. 2022.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Pritvor
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2339/22

Apelacija

Odluka o meritumu

05. 10. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2339/22, rješavajući apelaciju Brane Mitrovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 5. oktobra 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Brane Mitrovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 12 0 K 008809 22 Kž 5 od 7. juna 2022. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Brano Mitrović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa advokat Dejan Bogdanović iz Bijeljine, podnio je 20. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 12 0 K 008809 22 Kž 5 od 7. juna 2022. godine i Rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 12 0 K 008809 22 Kv 7 od 2. juna 2022. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, 30. juna 2022. godine je od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud i Okružni sud su odgovore na apelaciju dostavili 5. i 12. jula 2022. godine, dok Tužilaštvo odgovor na apelaciju nije dostavilo u ostavljenom roku.

4. Ustavni sud je 26. jula 2022. godine apelantu proslijedio odgovore na apelaciju, koje su dostavili Vrhovni sud i Okružni sud, radi eventualnog izjašnjenja.

5. Apelant u ostavljenom roku od osam dana nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

Uvodne napomene

7. U krivičnom postupku protiv apelanta zbog krivičnog djela teškog ubistva u pokušaju iz člana 125 stav (1) tačka 7 u vezi sa članom 22 Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS), Okružni sud je nakon potvrđivanja optužnice (30. marta 2022. godine) rješenjem od 1. aprila 2022. godine apelantu produžio pritvor tako da može trajati do izricanja presude, a najduže tri godine računajući od dana potvrđivanja optužnice. Tim rješenjem je apelantu pritvor produžen iz razloga propisanih u članu 197 stav (1) tačka g) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS). Rješenjem je takođe određeno da će se kontrola pritvora izvršiti po isteku dva mjeseca, računajući od dana donošenja navedenog rješenja.

Postupak u kojem su donesena osporena rješenja

8. U postupku vršenja redovne kontrole opravdanosti pritvora, Okružni sud je donio Rješenje broj 12 0 K 008809 22 Kv 7 od 2. juna 2022. godine (u daljnjem tekstu: prvostepeno rješenje) kojim se apelantu produžava pritvor iz razloga propisanih članom 197 stav (1) tačka g) ZKPRS, te se određuje da će se ponovna kontrola opravdanosti pritvora izvršiti po isteku dva mjeseca od dana donošenja tog rješenja.

9. U obrazloženju rješenja je navedeno da je vijeće Okružnog suda „razmotrilo predmet krivice apelanta“, te utvrdilo da i dalje egzistiraju razlozi za njegovo zadržavanje u pritvoru. Ukazano je da se u ovoj fazi postupka nisu pojavile činjenice i okolnosti koje bi bile takvog karaktera i značaja da bi dovele u pitanje opravdanost zaključka o postojanju osnovane sumnje da je apelant učinio krivično djelo (pobliže argumentovano na str. 1 i 2 rješenja).

10. Zatim je navedeno da i dalje egzistiraju posebni uslovi neophodni za produženje pritvora propisani članom 197 stav (1) tačka g) ZKPRS. S obzirom na to da je za krivično djelo teškog ubistva u pokušaju u zakonu propisana kazna zatvora najmanje deset godina ili kazna dugotrajnog zatvora, Okružni sud je naveo da je ispunjen objektivni uslov za produženje pritvora po ovom pritvorskom osnovu. U vezi s tim je istaknuto da način izvršenja i okolnosti pod kojima je krivično djelo učinjeno, te njegove posljedice, predstavljaju vanredne okolnosti koje tom djelu daju posebnu težinu. Zbog toga bi apelantovo puštanje na slobodu imalo za posljedicu stvarnu prijetnju narušavanja javnog reda na području na kojem je krivično djelo učinjeno i na kojem žive apelant i oštećeni, ali i u široj društvenoj zajednici. Zatim je Okružni sud ukazao na navode iz optužnice u vezi s načinom izvršenja krivičnog djela (pobliže opisano na str. 2 i 3 rješenja). Istaknuto je da pokušaj lišenja života petnaestogodišnjeg dječaka (oštećeni) na javnom mjestu, pri čemu je apelant ispoljio upornost u realizaciji svoje namjere, daje tom djelu posebnu težinu. Okružni sud je naveo i da je krivično djelo odmah nakon njegovog izvršenja, a i u kasnijem periodu, izazvalo uznemirenje i revolt srodnika oštećenog, pa i drugih stanovnika mjesta gdje je djelo izvršeno. To, kako je istaknuto, proizlazi iz sadržine službene zabilješke Policijske stanice Bijeljina od 13. januara 2022. godine, te iskaza svjedoka G. V. i S. S., koji su svjedočili o tome da i dalje postoji uznemirenost, strah i zabrinutost mještana za bezbjednost svoje djece. Imajući u vidu osjetljivost i reakcije građana na postupke kojima se ugrožava život i povređuje tjelesni integritet djece, Okružni sud je naveo da su to okolnosti koje ukazuju da je apelanta neophodno i dalje zadržati u pritvoru radi predupređenja realne mogućnosti narušavanja javnog reda ukoliko bi on bio pušten na slobodu.

11. Takođe je navedeno da se nikakvom drugom mjerom ne bi mogli ostvariti isti ciljevi kao pritvorom, te da u konkretnom slučaju i dalje egzistiraju svi razlozi koji su postojali u vrijeme donošenja prethodne odluke o produženju pritvora.

12. Rješenjem Vrhovnog suda broj 12 0 K 008809 22 Kž 5 od 7. juna 2022. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantovog branioca izjavljena protiv prvostepenog rješenja.

13. U obrazloženju je navedeno da je, suprotno žalbenim prigovorima, prvostepeni sud pravilno produžio trajanje pritvora apelantu (pobliže opisano na strani 1 rješenja). U odnosu na žalbene prigovore koji se tiču postojanja posebnog pritvorskog razloga, Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da se radi o vanrednim okolnostima. Ovo iz razloga, kako je to navedeno, jer je u pitanju krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a posebno je teško s obzirom na način izvršenja i njegove posljedice. Zbog toga je Vrhovni sud istakao da bi apelantovo puštanje na slobodu u ovoj fazi postupka, bez obzira na protek vremena koji nije takvog značaja koji mu žalba pripisuje, rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda. O tome je, kako je to navedeno, prvostepeni sud dao jasne i uvjerljive razloge, zasnivajući ih na iskazima svjedoka koji su se izjašnjavali o stavu sredine u kojoj je djelo izvršeno i u kojoj žive apelant i oštećeni. Vrhovni sud istakao da u cijelosti prihvata razloge navedene u prvostepenom rješenju, te je apelantovu odbranu uputio na njih. Sve okolnosti koje su navedene u prvostepenom rješenju, kako je to istaknuto, ukazuju na nužnost daljnje primjene mjere pritvora prema apelantu po osnovu odredbe člana 197 stav (1) tačka g) ZKPRS. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

15. Prema apelantovom shvatanju, osporene odluke su donesene uz potpuno proizvoljno i paušalno utvrđenje u pogledu ispunjenosti posebnih preduslova za određivanje/produženje pritvora u smislu člana 197 stav (1) tačka g) ZKPRS, te uz propuštanje da se ozbiljno razmotri i obrazloži primjena manje restriktivnih mjera zabrane. Apelant ističe da su, u pogledu utvrđivanja posebnih okolnosti, redovni sudovi odlučili da istaknu stav oca oštećenog i stav prvog komšije. Radi se, kako to apelant smatra, o očigledno zainteresovanim licima jer su kao svjedoci Tužilaštva predloženi da se saslušaju na pretresu. U vezi s tim se navodi da redovni sudovi nisu ni iznosili detaljnije svjedočenje navedena dva lica (G. V. i S. S.), koji ne samo da govore o strahu nego najavljuju proteste ukoliko bi se apelant našao na slobodi, najavljujući čak ugrožavanje njegove bezbjednosti. Dakle, apelant navodi da se odluka o produžavanju pritvora zasniva isključivo na pretpostavljenoj opasnosti od narušavanja javnog reda i mira. U prilog svojoj argumentaciji apelant se referira na označenu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i praksu Ustavnog suda, navodeći da opasnost od narušavanja javnog reda mora biti konkretizovana. Isto tako, apelant ističe da sve i da je prilikom inicijalnog određivanja pritvora (neposredno nakon što se dogodio inkriminisani događaj) postojalo uznemirenje javnosti, koje je takvog intenziteta da bi moglo rezultirati narušavanjem javnog reda, jasno je da takvo uznemirenje i revolt ne mogu egzistirati nakon što je proteklo deset mjeseci od inkriminisanog događaja.

b) Odgovori na apelaciju

16. Vrhovni sud je naveo da osporenim rješenjem tog suda nisu povrijeđene odredbe Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, te da je primijenio ZKPRS s dovoljno jasnom argumentacijom. Stoga je predloženo da se apelacija u potpunosti odbije kao neosnovana.

17. Okružni sud je naveo da je, vodeći se svim okolnostima konkretnog slučaja i imajući u vidu cjelokupan materijal dostavljen od Tužilaštva, zaključio da je neophodno apelanta i dalje zadržati u pritvoru radi „predupređenja realne mogućnosti narušavanja javnog reda“. Takav zaključak, kako je to navedeno, rezultat je ocjene iskaza mještana sela u kojem živi apelant, te informacija do kojih su došli pripadnici Policijske stanice Bijeljina. Isto tako, navedeno je da je Okružni sud u obrazloženju osporenog prvostepenog rješenja iznio zaključak da se nikakvim drugim, blažim mjerama ne mogu postići isti ciljevi kao pritvorom. S obzirom na navedeno, ukazano je da su navodi o kršenju prava iz člana 5 Evropske konvencije neosnovani.

V.Relevantni propisi

18. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Razlozi za pritvor Član 197. stav (1) tačka g) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:

g) u vanrednim okolnostima, ako je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.

VI.Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 12 0 K 008809 22 Kž 5 od 7. juna 2022. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu navedeni datum donošenja osporenog rješenja, te činjenicu da je apelacija podnesena Ustavnom sudu 20. juna 2022. godine, proizlazi da je ona podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije.

24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.

25. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica u svrhu njegovog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinilo krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1 tačka c) ovog člana izvodi se bez odlaganja pred sudiju ili drugo službeno lice ovlašćeno zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uslovljeno jemstvima da će se lice pojaviti na suđenju.

26. U konkretnom slučaju iz osporenih rješenja proizlazi da je apelantu produžena mjera pritvora za dva mjeseca zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivična djela koja su propisana KZRS, zbog čega lišavanje slobode apelanta potpada pod član II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije.

27. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i bezbjednost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5 Evropske konvencije garantuje da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se, u prvom redu, u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva ZKPRS koji je primijenjen u konkretnom slučaju, dakle, nacionalnog prava koje mora biti usklađeno sa standardima iz Evropske konvencije. Takođe, Ustavni sud podsjeća da je pritvor dopušteno odrediti samo u slučaju u kojem postoji „osnovana sumnja“ da je lice počinilo krivično djelo, te, načelno, samo radi obezbjeđenja njegovog prisustva i uspješnog vođenja krivičnog postupka. Stoga, ZKPRS za određivanje pritvora uvijek traži kumulativno postojanje opšteg uslova, to jest „osnovane sumnje“ da je lice počinilo krivično djelo i postojanje barem jednog od posebnih razloga taksativno nabrojanih u članu 197 stav (1) tač. a), b), v) i

g) ZKPRS.

28. Prema praksi Evropskog suda, pitanje da li je trajanje pritvora opravdano ne može se ocjenjivati in abstracto. Opravdanost držanja optuženog u pritvoru se mora ocjenjivati u svakom predmetu u skladu s njegovim posebnim karakteristikama. Produženi pritvor se može opravdati samo postojanjem specifičnih naznaka o stvarnom zahtjevu javnog interesa koji, bez obzira na pretpostavku nevinosti, preteže nad pravilom poštovanja slobode pojedinca (vidi, između ostalih izvora, predmet W. protiv Švajcarske, presuda od 26. januara 1993, serija A, broj 254-A, i predmet Kudła protiv Poljske [GC], broj aplikacije 30210/96, stav 110, ECHR 2000-XI). Pri tome, Ustavni sud napominje da je u suštini pozvan da odluči da li je došlo do povrede člana 5 stava 3 Evropske konvencije upravo na osnovu obrazloženja datih u osporenim odlukama, kao i dokumentovanih činjenica koje je apelant naveo u svojoj žalbi (vidi predmet Labita protiv Italije [GC], broj aplikacije 26772/95, stav 152, ECHR 2000-IV). Garancije iz člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje slobode „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštovanje člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterijume predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63).

29. Kako redovni sudovi u osporenim odlukama nisu doveli u pitanje „osnovanu sumnju“ da je apelant počinio krivično djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret, niti ju je apelant problematizovao u apelaciji, Ustavni sud smatra da nema razloga da u ovoj krivičnopravnoj stvari (u ovoj fazi postupka) dovede u pitanje njeno egzistiranje i sprovede zasebno razmatranje tog pravnog pitanja. Stoga će Ustavni sud ispitivanje zakonitosti apelantovog lišenja slobode raspraviti u svjetlu opravdanosti daljnjeg postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav (1) tačka g) ZKPRS.

30. Naime, Ustavni sud zapaža da se citirani zakonski osnov može primijeniti u vanrednim okolnostima ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela i ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda. S tog aspekta, Ustavni sud ukazuje da, prema stavu Evropskog suda, određena krivična djela, zbog svoje posebne težine i reakcije javnosti na njih, mogu uzrokovati socijalne nemire, te da se time može opravdati određivanje pritvora barem neko vrijeme. U izuzetnim okolnostima taj faktor se stoga može uzeti u obzir u smislu standarda iz Evropske konvencije. To važi ako nacionalno zakonodavstvo priznaje pojam narušavanja javnog reda kao neposredne posljedice nekog krivičnog djela. Međutim, taj osnov se može smatrati relevantnim i dovoljnim samo pod uslovom da se zasniva na činjenicama iz kojih jasno proizlazi da bi puštanje osumnjičenog/optuženog na slobodu zaista narušilo javni red. Konačno, pritvaranje će biti zakonito samo ako je javni red i dalje stvarno ugrožen. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da, u smislu uspostavljenih standarda, samo postojanje pretpostavke i apstraktno navođenje da bi puštanje na slobodu apelanta moglo dovesti do stvarne prijetnje narušavanju javnog reda nisu dovoljni, već se moraju navesti konkretne okolnosti koje kao takve nesumnjivo ukazuju na to da će do toga i doći (vidi Aleksandr Makarov protiv Rusije, aplikacija broj 15217/07, presuda od 12. marta 2009. godine).

31. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud primjećuje da domaće zakonodavstvo priznaje pojam narušavanja javnog reda kao neposrednu posljedicu nekog krivičnog djela. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, čije je odlučenje potvrdio i Vrhovni sud u postupku odlučivanja o žalbi, prilikom ispitivanja postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav (1) tačka g) ZKPRS, ukazao prvenstveno na visinu propisane kazne zatvora za krivično djelo (kao objektivnog uslova za postojanje tog pritvorskog razloga), a zatim i na sumnju u pogledu načina i okolnosti izvršenja krivičnog djela za koje se apelant tereti i, najzad, zainteresovanosti stanovništva u mjestu u kojem je došlo do počinjenja krivičnog djela. Sve navedene okolnosti redovni sudovi su ocijenili kao vanredne okolnosti, koje u svojoj ukupnosti ukazuju da bi apelantovo puštanje na slobodu rezultiralo prijetnjom narušavanja javnog reda. U tom smislu je ukazano na sadržaj iskaza označenih svjedoka u vezi s inkriminisanim radnjama koje su apelantu stavljene na teret, te reakcije mještana i njihovog planiranog samoorganizovanja usljed straha za sopstvenu djecu ukoliko bi apelant bio pušten na slobodu. Prijetnju od navedenog (samo)organizovanja pojedinih mještana i članova porodice oštećenog ne negira ni apelant u apelaciji. Štaviše, apelant takve prijetnje smatra ozbiljnim, ukazujući da je njima ugrožena njegova lična bezbjednost. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u konkretnom slučaju argumentovano ukazali na kontinuirano postojanje stvarne prijetnje narušavanju javnog reda. Postojanje navedene stvarne prijetnje u osporenim odlukama nije obrazloženo s čisto apstraktne tačke gledišta, kako to apelant smatra, već su redovni sudovi pružili konkretne dokaze i naveli konkretne primjere na osnovu kojih bi se moglo zaključiti da bi apelantovo puštanje na slobodu moglo u ovoj fazi postupka predstavljati realnu opasnost po javni red. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali dovoljne i relevantne razloge za produženje pritvora apelantu.

32. Konačno, Ustavni sud ima u vidu i da, suprotno apelantovim navodima, redovni sudovi u konkretnom slučaju nisu, u smislu obezbjeđenja garancija obuhvaćenih članom 5 stav 3 Evropske konvencije, propustili razmotriti da li se svrha pritvora može ostvariti nekom drugom blažom mjerom za obezbjeđenje apelantovog prisustva suđenju i uspješno vođenje krivičnog postupka protiv njega.

33. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno da nisu ispoštovane garancije obuhvaćene članom 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije u odnosu na zaključak redovnih sudova da su se u njegovom slučaju stekli razlozi za produžavanje pritvora iz člana 197 stav (1) tačka g) ZKPRS. VIII.Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije kada redovni sudovi nisu propustili da navedu konkretne razloge i okolnosti koje opravdavaju zaključak da bi apelantovo puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom (ne apstraktnom) prijetnjom narušavanju javnog reda u smislu odredbi člana 197 stav (1) tačka g) ZKPRS.

35. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2339/22 (B. M.) | Sudska praksa | Aktio