Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-431/21 (Z. S.)
Odluka donesena 05. 10. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 5. Protokola 7 uz EK (Jednakost supružnika)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Bračna stečevina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-431/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 10. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. oktobra 2022. godine u predmetu broj AP-431/21, rješavajući apelaciju Zdravka Stanojevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zdravka Stanojevića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 87 0 P 029549 20 Gž od 2. decembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zdravko Stanojević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, kojeg zastupa Marijan Savić advokat iz Teslića, podnio je 6. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 87 0 P 029549 20 Gž od 2. decembra 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 87 0 P 028382 19 P od 8. oktobra 2020. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 87 0 P 028382 19 P od 8. oktobra 2020. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da nekretnine, preciznije opisane u tužbenom zahtjevu (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine), predstavljaju zajedničku bračnu tekovinu apelanta i tužene J. S. (u daljnjem tekstu: tužena) sa udjelom od po ½ te da je tužena dužna trpiti da se u katastarskim evidencijama i zemljišnim knjigama izvrši promjena upisa sa apelanta sa 1/1 i upišu apelant i tužena svako sa ½.
3. U obrazloženju osporene presude Osnovni sud je naveo da je na glavnoj raspravi izveo dokaze koje je predložio apelant, dok tužena nije imala dokaznih prijedloga. Sud je nadalje obrazložio da je među parničnim strankama nesporno da su bili u braku od 28. novembra 1978. godine do 30. jula 2015. godine kada je brak razveden kao i da nije sporno da je apelant na spornim nekretninama u katastarskoj evidenciji i zemljišnim knjigama upisan sa dijelom 1/1. Navedeno je da je među strankama sporno da li nekretnine navedene u tužbi predstavlja zajedničku imovinu bračnih drugova. U vezi s tim Osnovni sud je ukazao na sadržaj odredbe člana 7. stav 1. i st. 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), čl. 269. i čl. 270. Porodičnog zakona (u daljnjem tekstu: PZ) kojim je propisano da imovina bračnih drugova može biti posebna i zajednička kao i šta se smatra posebnom a šta zajedničkom imovinom. U tom kontekstu Osnovni sud je ukazao da tužena osporava da sporne nekretnine predstavljaju zajedničku imovinu nje i apelanta. S druge strane istaknuto je da apelant provedenim dokazima, u smislu čl. 123. i čl. 126. ZPP, nije dokazao da su sporne nekretnine stečene zajedničkim radom apelanta i tužene za vrijeme trajanja bračne zajednice niti da one po drugom osnovu predstavljaju njihovu zajedničku imovinu u smislu odredbe člana 270. PZ. Nadalje je obrazloženo da iz lista nepokretnosti i zk. uloška, osim činjenice da je apelant upisan na spornim nekretninama sa 1/1, sud „nije mogao utvrditi činjenicu po kom osnovu i kada je došlo do upisa [apelanta] kao posjednika i vlasnika“. Također je navedeno da uvid i čitanje izvoda iz matične knjige rođenih za apelanta „nije bilo od uticaja za odlučivanje suda u konkretnom slučaju“ . S obzirom na navedeno Osnovni sud je primjenom pravila o teretu dokazivanja iz člana
126. ZPP apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.
4. Presudom Okružnog suda broj 87 0 P 029549 20 Gž od 2. decembra 2020. godine žalba apelanta je odbijena i potvrđena presuda Osnovnog suda od 8. oktobra 2020. godine. U obrazloženju presude Okružni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravne stavove prvostepenog suda. Okružni sud je ukazao da je tužena istakla u postupku da se radi o apelantovoj vlastitoj imovini što proizilazi iz predmetnih upisa i „što je [apelant] i potvrdio prilikom zadnjeg izlaganja podataka o premjeru nepokretnost [...] u toku 2015. godine upisao na svoje ime“. Navedeno i po stavu Okružnog suda jasno ukazuje da se radi o apelantovoj vlastitoj imovini te da on nije tokom postupka dokazao da je tužena doprinijela njenom sticanju . Konačno, ukazano je da je prvostepeni sud savjesno i brižljivo cijenio sve dokaze i da je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.
5. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na jednakost supružnika iz člana 5. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Naime apelant prvenstveno problematizira način ocjene dokaza. Smatra da se redovni sudovi nisu „prosto“ mogli pozvati na odredbe člana 123. i člana 126. ZPP, jer su prilikom utvrđivanja činjenica bili dužni utvrditi činjenice primjenom prije svega „primarnih metoda“, a da se „pravila tereta dokazivanja činjenica primjenjuje tek supsidijarno, kada se iscrpe navedene metode“. U tom kontekstu apelant navodi da je ZPP odredio da ukoliko zakon pretpostavlja određene činjenice, iste se ne dokazuju te da ko tvrdi suprotno dužan je iste dokazati. S obzirom da je tužena osporavala njegove tvrdnje smatra da je sud bio dužan obavezati tuženu da iste i dokaže. Dalje apelant navodi „da ne stoji obrazloženje Osnovnog suda da sud nije posebno cijenio uvid i čitanje izvoda iz matične knjige rođenih niti je obrazložio iako je morao obrazložiti zbog čega nije prihvatio navedeni dokaz“.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32, te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu koji se zasnivaju na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23. ili ). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra su sudovi pozivajući se na relevantne odredbe čl. 123. i 126. ZPP i PZ, u obrazloženju osporene odluke dali detaljne, jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da su sudovi jasno ukazali da je tužena tokom postupka tvrdila da se radi o apelantovoj posebnoj imovini a da apelant nije dokazao da je sporna imovina stečena tokom trajanja bračne zajednice, odnosno da se radi o zajedničkoj imovini. Navedeno se pokazuje kao neophodan preduvjet za primjenu odredbe člana 272. stav 1. PZ koji propisuje: „ Svakome od bračnih supružnika pripada po jedna polovina zajedničke imovine“, na kojem je apelant temeljio svoj tužbeni zahtjev. Pri tome je prvostepeni sud jasno obrazložio zašto izvod iz matične knjige rođenih nije bio od uticaja za odlučivanje o apelantovom tužbenom zahtjevu. Također, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu/njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje, pa su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravom smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost i da je koristio zakonom propisani pravni lijek. Činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao uspjehom za apelanta ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je, i ovaj dio apelacije također, očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Konačno, Ustavni sud zapaža da je apelant naveo i povredu prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na jednakost supružnika iz člana 5. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, ali da ove navode nije obrazložio. Međutim, imajući u vidu sadržaj navedenih odredbi i činjenice predmeta, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi ukazalo da je apelant „žrtva“ kršenja navedenih prava. Stoga su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić